HRANOTIĆ (Kranotić), pučka obitelj na otoku Braču. Prvotno prezime obitelji bilo je Vuković; taj se oblik prezimena javlja uz prezime Hranotić sve do XVIII. st. (Hranotić ex Vucosev, Hranotić Vuković i dr.), a uz to i u obliku Lupi, de Lupis (J. Gospodnetić pretpostavlja da je moguća rodbinska veza s hvarskom obitelj de Lupis). Zabilježeni su i drugi oblici prezimena i nadimci (Kika, Kikić, Hranotić Kika, Griman, Grimanović ili Hranotić, Hranotić Mršavina). Prezime Hranotić izvedeno je iz osobnog imena Hranota, a zabilježeno je u dokumentima u oblicima Cranotich, Hranotich, Kranotich. Iz prvotnog boravišta u unutrašnjosti otoka (spominju se u Pražnicama i Gornjem Humcu) preselili su se u Bol na obali, gdje je 1525. Ivan Kranotić imao posjed na Dugom ratu (sada Zlatni rat). God. 1574. zabilježeni su Vukovići u Bolu, Pražnicama i Gornjem Humcu. Frane Nikola Hranotić (Cranotich) iz Bola bio je 1579. među vlasnicima tratâ (mreže potegače). Vicko Kika i braća Ivan Luka i Vicko Vuković zabilježeni su 1582. u popisu članova bolske Bratovštine Presvetog Sakramenta. God. 1589. Vukovići su bili posjednici pašnjakâ na području Pražnica, a 1615. Jakov Vuković prokurator puka u Gornjem Humcu. God. 1625. zabilježeni su u popisu pučana u Bolu, u svezi s regrutacijom za bračku galiju Vice i braća Antun i Mate Hranotić. — Dominik je bio prior dominikanskog samostana u Bolu 1657–59. Antun Hranotić Vuković (svjetovno ime Nikola; 1715–1774), sin Antuna, ušao je u Dominikanski red u Bolu 1733. Studij filozofije polazio je 1735/36. u samostanima u Trogiru, Splitu i Hvaru. God. 1751. imenovan je Antun kao lektor za priora hvarskog samostana, a umro je kao prior samostana u Trogiru. Vinko (1736–1770), sin Nikole, ušao je u Red u Bolu 1757. Do rujna 1758. bio je đakon u samostanu u Zadru, a potom je upisao studij filozofije u tamošnjem Generalnom učilištu Reda i završio ga 1761. obranom teza, koje je dao tiskati (Theses philosophicae. Venecija 1761). U Generalnom učilištu Reda u Bologni položio je 1767. lektorski ispit, koji je 1768. ponovo polagao u Zadru, gdje je iste godine imenovan za profesora filozofije u Generalnom učilištu. U Zadru je i umro. U istom učilištu školovao se 1768–72. i Dominik (Dominik Antun, rođ. 1749), dominikanac u splitskom samostanu od 1767. — Od XVIII. st. mnogi su Hranotići bili pomorci, mornari, kadeti, škrivani, zapovjednici i brodovlasnici. Brodarili su Jadranskim morem do Zadra i Venecije te do grčkih, talijanskih, sjevernoafričkih i levantskih luka. Spominju se kao vlasnici različitih jedrenjaka, pulake (1763; »S. Antonio di Padova« 1781), tartane (»S. Antonio di Padova« 1774), feluke preuređene u tartanu (»Madonna del Carmine e S. Vincenzo Ferrero« 1782), urke (»S. Spiridione e bella Giorgiana« 1789), brigantina (»Madonna di Rosario e S. Antonio di Padova« 1789–90; »Il Giudizioso« sagrađen 1792. u Poreču, akvarel broda u Pomorskom muzeju HAZU u Splitu; »La Costanza« 1792) i brika (»S. Girolamo e S. Antonio di Padova« i »S. Antonio di Padova e S. Rocco« 1792, »La bella guerriera« 1794). Kada su 27. VI. 1797. pučani Bola i okolice sazvali skupštinu na kojoj je odlučeno da se ukidaju kolonatski odnosi na otoku i zatraženo od plemićâ da se odreknu svojih povlastica i predaju povelje i druge dokumente, za svoje su predstavnike izabrali kapetane Antu Nikolovića i Hranotića (prema Gospodnetiću to je vjerojatno bio Ante, sin Luke). Pučanima Bola pridružili su se pučani drugih bračkih naselja. Oba kapetana bili su i poslanici austrijskim vlastima, koje su preuzele upravu u Dalmaciji, da ih upoznaju s odlukom otočana o predaji otoka caru Franji II. Kada su kapetani 18. VII. došli na korvetu »Austria« u supetarskoj luci, dao ih je general M. Rukavina zatvoriti. Oslobođeni su nakon nekog vremena. Sve odluke pučanâ ukinute su već u srpnju. Ti su događaji i udio obaju kapetana obrađeni u književnim djelima (N. Ivellio, Le sciagure della Dalmazia nell’anno 1797. L’Anarchia. Venecija 1798. i V. Nazor, Pastir Loda. Zagreb 1945, 147–149). God. 1826. porinut je u more brod kapetana Vicka iz Bola (u čast porinuća spjevan je sonet; tekst u Pomorskom muzeju HAZU u Splitu), a Hranotići su bili također među bračkim obiteljima, koje su u prvoj pol. XIX. st. imale udjela u vlasništvu barkova duge plovidbe. — Dominikanac Dominik (umro 1830), prior samostana u Bolu 1818–21. i provincijal 1823–25, dao je 1816. sredstva za ponovnu gradnju pobočne kapele sv. Dominika u bolskoj dominikanskoj crkvi (latinski tekst natpisa o gradnji objavili F. Radić i S. Krasić), a 1825. dao je popraviti toranj te crkve oštećen udarom groma (natpis objavio Radić). — Obitelj je izumrla u XIX. st. — U Bolu se nalazi njihova nedovršena palača i kuća s kapelicom (poslije vlasništvo obitelji Bodlović).
LIT.: F. Radić: Natpisi u Bolu u crkvi Blažene Gospe od Milosrđa. Bullettino di archeologia e storia Dalmata, 13(1890) 9, str. 133; 10, str. 157. — A. Jutronić: Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1950, 34, str. 161, 179, 216–217, 227. — G. Novak: Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj obali Jadranskog mora, 1. Zagreb 1953, 35, 185–186, 188–189. — S. Antoljak: Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj, Zagreb 1956. — Pomorski muzej JAZU u Splitu. Split 1960, 35. — N. Čolak: Naše ribarstvo do pada Mletačke Republike. Pomorski zbornik, 1. Zagreb 1962, 411. — D. Vrsalović: Povijest otoka Brača. Brački zbornik, 1968, 6, str. 104, 218, 253, 312–314, 381. — A. Jutronić: Iz kulturne prošlosti Brača. Split 1970, 171–187. — Spomenica dominikanskog samostana u Bolu 1475–1975. Bol—Zagreb 1976, 17, 21, 23, 85, 90. — I. Marinković: Zadrugarstvo otoka Brača. Brački zbornik, 1994, 16, str. 93–96. — J. Gospodnetić: Brač i njegovo pomorstvo. Ibid., 1995, 17, passim. — S. Krasić: Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru ili Universitas Jadertina 1396–1807. Zadar 1996, passim. — M. Andreis: Stanovništvo otoka Brača u drugoj polovici 18. stoljeća. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 13(1997) str. 215, 228.
Tatjana Radauš (2002)
