HRELJANOVIĆ

HRELJANOVIĆ, uskočka, poslije plemićka obitelj u Senju. Podrijetlom iz Bosne. Njihovo prezime u dokumentima je zabilježeno u oblicima Hreglianovich, Hereglianovich, Hrelianovich, Hrelanovich, Hrelanouitsch, Creglianovich, Chriglianovich, Kreglianovich, Kreljanović. Na poč. XVI. st. u Senju više je Hreljanovića bilo uskočkim vojvodama, a potkraj stoljeća Martin s pridjevkom »de Brin«, čiji se pečat iz 1594. čuva u Zbirci grbova HAZU u Zagrebu. Zbog zasluga u ratovanju protiv Venecije plemstvo je obitelji podijeljeno 1558. te ponovno 1611. senjskom gradskom kapetanu Vuku i njegovoj braći, svećeniku Matiji i vojvodama Nikoli (Miko, Miho) i Vicku (Vinko). Uskočki je vojvoda bio i Juraj alias Sfenda (umro 1587), o čemu svjedoči nadgrobna ploča u dvorištu Biskupije, nekad u crkvi sv. Franje u Senju. Nikolino uskočko djelovanje spominje se od 1607. God. 1613. vodio je uskoke u pohod na Neretvansku krajinu, gdje su od turskih podanika utjerivali danak za slobodnu plovidbu Jadranom. Na povratku je kraj Sućurja na Hvaru poginuo u sukobu s Albancima u mletačkoj službi, a njegova smrt bila je povod odmazdi brata mu Vicka nad soprakomitom mletačke galije. Vicko je uz Andriju Frletića imao istaknutu ulogu u pomorskim operacijama 1613–14. i osvajanju tvrđave sv. Mihovila na otoku Ugljanu te u Uskočkom ratu 1615–17. Mlečani su od senjskoga kapetana Wolfa Eggenberga izričito tražili njegovo kažnjavanje, no on mu je podijelio čast vojvode i predstavio ga na nadvojvodskom dvoru u Grazu. Nakon sklapanja mira u Parizu 1617. i austrijske obveze da će ograničiti djelovanje uskoka, morao se iseliti iz Senja i nastaniti u gradskoj okolici. God. 1619. uhvaćen je i zatvoren zbog gusarenja, a senjska posada srušila mu je kuću. Vicko je opjevan u više narodnih pjesama, a opisuje ga i A. Šenoa u pripovijestima Vinko Hreljanović i Čuvaj se senjske ruke. Poslije se spominju pisar Ivan, koji je 1642. popisivao senjske krajiške čete, i porkulab Pavao 1696. i 1698. u svezi s događajima koji su prethodili buni protiv senjske obitelji Vukasović te 1698. kada je sudjelovao u otporu senjskih plemića protiv odluke Unutrašnjoaustrijske komore u Grazu o uvođenju monopola soli, što je bilo u suprotnosti s povlasticom Ferdinanda I. iz 1532. Dio je obitelji nakon slamanja uskočkog otpora ostao u Senju, dok su se neki članovi preselili na Krk i u Šibenik, gdje se 1649. nastanio Grgur. Njegov sin Matija primljen je među plemiće grada Skradina, a Matijin je sin Ivan, oženivši zadarsku plemkinju Katarinu Albinoni, posljednju iz te obitelji, ženino prezime pridodao prezimenu svojih potomaka i time utemeljio novu zadarsku obitelj Kreljanović-Albinoni. Ivanu Viktoru iz senjske grane potvrđeno je 1695. plemstvo uz neznatnu promjenu grba. On je u službi savojskog vojvode postao 1698. dvorski pobočnik u Pijemontu i 1713. primio savojsko plemstvo. U oružanim sukobima senjske vlastele 1719. spominju se Juraj, Ivan i Toma, a iz 1810. sačuvana je diploma cara Napoleona o potvrdi plemstva Jurju, Ivanu, Antunu, Vuku i Matiji. U XIX. i XX. st. istaknuli su se pjevač i intendant → IVO, intendant → GUIDO, libretist i skladatelj → VUK i umjetnički fotograf → VIKTOR. Potomci obitelji žive i danas. Mali obiteljski fond gradiva pohranjen je u HDA u Zagrebu.