HRVATINIĆI

traži dalje ...

HRVATINIĆI (Horvatići, Stipančić Hrvatinić, Stipanići, Stjepanići), velikaški rod. U izvornoj građi H. se spominju od druge pol. XIII. do druge pol. XV. st., a osobito su snažno utjecali na razvoj političkih prilika u bosanskoj državi i susjednim hrvatskim krajevima u XIV. i na poč. XV. st. Uz njih je u drugoj pol. 1320-ih vezan i prvi spomen institucionalno izgrađene Crkve bosanske, uz koju su pristajali neki članovi roda, dok su drugi ostali odani Katoličkoj crkvi. Prvi su H. bili rođaci i srodnici knezova Bribirskih, čemu duguju svoje uzdizanje među moćnu vlastelu u doba prijestolnih borba za hrvatsko-ugarsko prijestolje i bribirske vlasti nad većim dijelom Bosanske Banovine. Prvotno su posjede imali u Donjim krajima, pograničnom području prema hrvatskim zemljama, koji su u pol. XIII. st. već bili u sastavu bosanske države, u starim župama Banici u porječju Sane s gradom Ključem, Vrbanji oko istoimene rijeke s gradom Kotorom (danas Kotor Varoš) i Zemljaniku u srednjem toku Vrbasa s gradom Grebenom, a držali su i grad Glamoč. Jačanjem Hrvatinića povećavali su se i njihovi posjedi, najprije u bližoj okolici, na koju se širio i naziv Donji kraji, a poslije i u drugim dijelovima Bosne, u početku najčešće priznavanjem nasljednih prava i darovnicama, a poslije osvajanjima i vladarskim darovnicama. Tako su potkraj XIV. i na poč. XV. st. H. postali najmoćnijim feudalcima u bosanskoj državi te su mogli smjenjivati s prijestolja i same vladare. Utemeljitelj roda – prema dostupnim podatcima – bio je knez Stjepan (umro prije 2. II. 1301) koji je posljednje godine života proveo povučeno. Za njega L. Thallóczy nesigurno pretpostavlja da je bio u rodbinskim vezama s banom Prijezdom I, što izvorna svjedočanstva ne potvrđuju, baš kao ni pretpostavku F. Šišića da je Stjepan već 1244. bio gospodar Donjih kraja. Nesumnjivo je, međutim, da je imao posjede u Donjim krajima. Pouzdano se zna da je Stjepan imao više sinova koji su naslijedili očeve posjede. Ne zna se koliko ih je bilo, a nisu poznata ni njihova imena, osim najstarijemu knezu → HRVATINU, koji se u izvorima i literaturi obično po ocu naziva Stjepanić. Na braću se odnosi sadržaj isprava iz 1299, 1301, 1304. i 1305, a spominje se samo Hrvatin, koji nastupa kao predstavnik svoje neimenovane braće i sinova te vodi obiteljske poslove. Pouzdano se zna da su braća sudjelovala u borbama za hrvatsko-ugarsku krunu potkraj XIII. st. kao pristaše napuljskih Anžuvinaca, pretendenata Karla Martela i Karla I. Roberta. Zbog zasluga napuljski kralj Karlo II. potvrdio im je ispravom od 14. VI. 1299. Donje kraje pokrajina zemlje bosanske (Partes provinciarum inferiores terre Boczinensis), koje oni već drže i posjeduju. Nakon toga, odigrali su važnu ulogu na poč. XIV. st. u svezi sa širenjem u Bosni vlasti Bribirskih, s kojima su više puta sređivali svoje vazalne odnose. Ban Pavao I. Bribirski s braćom izdao im je više isprava (1301, 1304. i 1305) kojim je potvrđivao sve njihove posjede, jamčio njihovu cjelovitost i obećavao zaštitu ako ih tko napadne. Unatoč njihovim rodbinskim vezama i takvim jamstvima, odnosi Hrvatinića s knezovima Bribirskim zapali su u krizu za banovanja nad dijelom Bosne Pavlova brata Mladina I (1302–04). Sinovi kneza Stjepana bili su, čini se, nezadovoljni Mladinovom upravom te su stali podupirati protivnike bribirske vlasti u Bosni. Prema jednima, u pozadini sukoba bilo je pristajanje Stjepanićâ uz patarenstvo (V. Klaić), a po drugima uz Kotromaniće i Stefana Dragutina (M. Perojević) zbog čega je Mladin I. o. 1303. udario na njih, stao im otimati posjede i gradove u Donjim krajima te u lipnju 1304. poginuo u Bosni. F. Šišić misli da su Stjepanići bili upleteni u njegovu smrt za koju se u bilješki bribirskog nekrologa izrijekom optužuju »nevjerni krivovjerci« (heretici infideles). Tako težak zločin nisu im predbacivali ni sami Bribirski kada im je ispravom od 21. II. 1305. ban Pavao I. Bribirski sa sinovima ponovno obećao trajno i pravo prijateljstvo te jamčio neokrnjenost njihovih posjeda sve dok mu budu vjerni. Nakon tih se vijesti Stjepanići dulje vrijeme ne spominju. Tek u vrijeme velikoga političkog raslojavanja među hrvatskim i bosanskim velikašima uoči pada bana Mladina II. Bribirskog 1322. ponovo su aktivni na strani Mladinovih protivnika. Osim kneza Hrvatina Stjepanića, u izvornoj građi nakon 1320. po imenu zabilježen je knez Grgur Stjepanić, koji se u literaturi također dovodi u svezu sa Stjepanom, začetnikom roda Hrvatinića. Prevladava mišljenje da je Grgur bio mlađi brat Hrvatinov, a tek je Thallóczy ustvrdio da je Grgur bio sin Hrvatinova brata Stjepana. Izvorna građa poznaje, međutim, i Gojslava Stjepanića, za koga Nada Klaić pretpostavlja da bi mogao biti Hrvatinov rođak, a M. Ančić je bez posebne argumentacije ustvrdio da je Gojslav jedan od Hrvatinove braće. Kontekst u kojem se Gojslav spominje (1322. i 1338) navodi na pomisao da bi u njem trebalo gledati velikaša iz zadarske okolice, to više što se u izvornoj građi nijednom riječju ne dovodi u svezu s Hrvatinićima i njihovim posjedima u Donjim krajima. Grgur, suvremenik Hrvatinovih sinova, prvi se put poimence samostalno spominje u nedatiranoj ispravi Stjepana II. Kotromanića kojom mu je, za vjernu službu, ban darovao sela Čečavu, Hrastuš, Jakeš u Nenavišću, Volović i Modriču, jer je najvjerojatnije 1329–30. na čelu banova izaslanstva išao u Bugarsku da mu dovede zaručnicu. Ban tom prigodom Grgura naziva »velikim knezom«. Poslije se Grgur spominje tek 1357. u svezi s ustupanjem svojih posjeda u Donjim krajima hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I, ali povjesničari nisu sigurni je li riječ o istoj ili pak o dvjema različitim osobama. U prilog drugoj pretpostavci govorila bi kronologija, naime činjenica da je Grgurov brat Hrvatin umro prije 1315, a sin mu Vukoslav prije 16. IV. 1343. Od poč. 1320-ih djeluju sinovi kneza Hrvatina, knez → VUKOSLAV, Pavao i vojvoda → VUKAC. Knez Pavao Hrvatinić prvi se put spominje u ispravi lokalnoga velikaša Berislava Skočića 1323. Isprava je sastavljena pred Pavlom. Iz nje se zna da je Pavao vjerno služio bana Stjepana II. Kotromanića te da je bio gospodar Župe Zemljanik. U dvjema ispravama iz 1326–29. za Pavlova brata Vukoslava ban tvrdi da to ne čini nijednom Vukoslavovu bratu ni sinovcu nego samo njemu. Pavao se ponovno kao svjedok spominje 1332. u banovoj ispravi o načinu rješavanja razmirica između njegovih podanika i Dubrovčana. U literaturi se tvrdi da je Pavao bio jedan od zastupnika i svjedoka iz Završja te da je u međuvremenu proširio svoje posjede izvan naslijeđene Župe Zemljanik, na područje oko gradova Glamoča i Grebena. Povezivanje Pavla sa Završjem nije potpuno sigurno, jer je u ispravi na tome mjestu, po svemu sudeći, dio teksta nehotice pri prepisivanju ispušten. God. 1337. spominje se kao njegov podanik, homo Pauli Cheruatinich, Radoš Babić iz sela Blisa. Prije 1341. Hrvatinići su stekli grad Glamoč, u kome su svoje podanike imali i Vukoslav i Pavao. Glamoč još, čini se, nisu držali sami, budući da se tada u njemu spominje i čovjek Katarine, sestre Stjepana II. Kotromanića. Pavao se ponovno spominje među svjedocima u ispravi Stjepana II. od 23. VI. 1345, kojom se pred slavonskim banom Nikolom izmirio s knezom Ivanišem Nelipčićem i njegovom majkom Vladislavom. To je posljednja vijest o njemu. Od 1325. spominju se Vukoslavovi sinovi, knez → VLATKO, Vuk i Pavao Vukoslavići, kojima otac prijeti »božjom srdžbom« ako ne bi priznali oslobođenje koje je on dao sinu svoje služavke Marice. Od prvih godina bosanskoga političkog osamostaljivanja nakon pada bana Mladina II. Bribirskog osobito se istaknuo knez Vuk. Iz povelje bana Stjepana II (datira se u 1351) vidi se da je Vuk 1325. sudjelovao na banovoj strani u borbama protiv kneza Nelipca, koji je bio zaposjeo banov grad Visući na Cetini. Vuk je Nelipcu oteo Triljski Brod, što je pomoglo Stjepanu II. Kotromaniću da vrati izgubljeni grad. Ponovo se istaknuo 1329. kada je Bosna bila u otvorenom ratu sa Srbijom, a ban s vojskom prodro u Polimlje. Tada je banu spasio život ustupivši mu svoga konja. Vuk je stekao zasluge i 1350. kada je car Dušan provalio s vojskom u Bosnu i zauzeo banov grad Novi, koji je potom ban povratio uz Vukovu pomoć. Za te zasluge ban je 1351. Vuku i njegovu bratu Pavlu potvrdio baštinske zemlje u župama Banici i Vrbanji. Poslije se Vuk više ne spominje. Njegov brat Pavao spominje se ponovo u ispravi bana Tvrtka iz 1367, iz koje se doznaje da je on nedavno pristupio banu. To potvrđuje da je i Pavao neko vrijeme bio među Hrvatinićima koji su napustili bana, da ga je – za razliku od drugih – priznao i da mu je Tvrtko tom ispravom zajamčio osobnu sigurnost i sve što je baštinio. God. 1351. Hrvatinići su se podijelili, pa su tako Vukoslavići dobili Župu Banicu, a Pavlovići Župu Zemljanik. U ime Vukoslavića nastupio je knez Vlatko, a u ime Pavlovića, Grgur Pavlović. Podjela je samo potvrdila postojeće stanje, budući da je još 1331. Pavao »gospodin svemu Zemljaniku«. Promjena na bosanskom prijestolju 1353. oslabila je vazalne veze dijela Hrvatinića i novoga vladara, pa su one utvrđivane novim jamstvima i potvrdama povlastica koje su dobili od Tvrtkova prethodnika (tako je primjerice učinio Vlatko Vukoslavić). God. 1357. došlo je do velikih promjena u držanju nekih Hrvatinića prema banu. Iako je Tvrtko bio sredio svoje odnose s ugarskom krunom, kralj Ludovik I. Anžuvinac nije prestajao predobivati neke od Hrvatinića. Uspio je privući i sebi podrediti sinove kneza Pavla, Grgura i Vladislava Pavlovića, te Grgura Stjepanića, gospodare gradova Grebena i Glamoča. Iako se o tom Grguru ništa određenije i pouzdanije ne može reći, jedni ga drže identičnim s Hrvatinovim poznatim bratom i »velikim knezom« Grgurom, a drugi misle da bi mogao biti sin Stjepana, Hrvatinova nepoznata brata. Neodređenost njegova identiteta povećava činjenica što se on više ne spominje. U zamjenu za posjede u Donjim krajima kralj je braći Pavlovićima dao dio grada Dobra Kuća kraj Daruvara. Po prelasku pod zaštitu hrvatsko-ugarskoga kralja u ime braće Pavlovića nastupa jedino knez Grgur. On je, kao novi gospodar, već 1358. donio pred pečuški Kaptol ispravu o razgraničenju Dobre Kuće, a 1360. spominje se kao osoba kojoj su neki kraljevi podanici nanijeli velika nasilja. O Grguru i Vladislavu Pavloviću nema drugih podataka. Pogrešno je mišljenje (F. Šišić, Gj. Szabo) da je Grgur imao sina Pavla, čiji se sinovi Gojslav, Nikola i Nelipić već 1365. spominju s pridjevkom od Dobre Kuće. Nakon Ludovikova vojnog pohoda protiv Bosne 1363. i kraljeva privremenog uspjeha na njegovu je stranu prešao Vlatko Vukoslavić, koji je dobio u posjed grad Bršćanovac (kraj današnjeg sela Bršljanice u blizini Garešnice). Njegovi sinovi Vukoslav, Grgur i Nikola nisu ostavili dublji trag. Vukoslav se spominje u ispravi Tvrtka iz 1357. kada je bio obuhvaćen jamstvima i povlasticama koje je ban dao njegovu ocu. Nakon očeve »nevjere« i prelaska pod vlast Ludovika I. 1363. Vukoslav se više ne spominje. Ni Vukoslavovi sinovi Grgur i Nikola, koji nose pridjevak od Bršćanovca (de Borsonuch), nisu igrali veću ulogu u javnom životu. God. 1378. Grgur je zatražio da mu se izda potvrda isprave Ludovika I. njegovu ocu od 12. VIII. 1366. Njegov brat Nikola baštinio je grad Veselu Stražu, ali je zbog pritiska Bosanaca nije mogao održati. Za Nikolu se kaže da je sin Vlatka iz Zobočine (Zabathina, Zobochina, Lathovicyna, Wlatkowyna – nalazila se kraj današnjeg sela Bršljanice). Nikola se još jednom spominje 1416. kada mu je čazmanski Kaptol, na njegov zahtjev, izdao prijepis povelje zagrebačkoga Kaptola od 22. VIII. 1382, kojom su utvrđene međe posjeda Bršćanovca. Taj ogranak Hrvatinića izumro je smrću Nikolina sina Mihovila 1481. — Potkraj XIV. i na poč. XV. st. na političke prilike u Bosni snažnije utječu sinovi kneza Vukca Hrvatinića, veliki vojvoda → HRVOJE VUKČIĆ, hrvatski ban → VUK VUKČIĆ te knezovi Dragiša Vukčić i Vojslav Vukčić. Osim njih, Vukac je imao dvije kćeri, Vučicu i Resu. Prvi poznati podatak o Dragiši potječe iz isprave kojom ga je hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski 17. VII. 1391. nagradio za vjernu službu, darovavši mu sela Sridu u Župi Sani i Zabić, koje je pripadalo gradu Ključu. Prema pisanju zadarskog ljetopisca Pavla Pavlovića, Dragiša je sa ženom i pratnjom 12. II. 1393 (u literaturi se taj događaj uglavnom datira u 1392), došao u Zadar. Iako ljetopisac ističe da je razlog Dragišina posjeta Zadru njegova želja da se pokloni moćima sv. Šimuna, u literaturi se ističe da je on vjerojatno prenio Zadranima poruku brata Vuka u svezi s pregovorima o predaji njihova grada. Dragiša se posljednji put spominje 1401. Najmlađi brat Vojslav išao je potkraj studenoga 1388. s bratom Hrvojem u ime bosanskoga kralja u Knin, tada u Tvrtkovoj vlasti. Drži se da su oni odatle uputili poziv dalmatinskim gradovima da se predaju. Prevladava mišljenje da se na njega odnosi spomen Vojslava Vojvodića među svjedocima u dvjema ispravama kralja Ostoje, kojima je u »baštinu i plemenito« dao Dubrovčanima »zemlje od Kurila deri do Stona« (15. I. 1399), odn. potvrdio im ranije stečene povlastice. Vojslav je s bratom Hrvojem bio tada uz kralja, najprije u Lišnici u Usori, potom na kraljevskom dvoru u Sutjeski. Spomenut je i u Hrvojevoj ispravi Zadranima 1401. Vojslav je potkraj kolovoza 1402. bio u Hrvojevu taboru u Zemuniku i išao u Zadar s Hrvojevom porukom Alojziju Aldemarisku, admiralu i namjesniku Ladislava Napuljskog, da se sastanu radi dogovora o zajedničkom ratovanju protiv Žigmundovih pristaša. Prema P. Anđeliću, vjerojatno je neko vrijeme bio visočki knez. O njihovim sestrama zna se malo. Resa je bila udana za tepčiju Batala (spominje se 1393), a Vučica za jednog od Zlatonosovića, strica knezova Vukmira i Vukašina. Na poč. 1404. imala je nekih neprilika te je sa sinovima Vukom i Branivojem dobila utočište u Dubrovniku. Vojvoda i ban Vuk ostavio je dvije kćeri, stariju Jelenu (umrla nakon 18. III. 1437) i mlađu Katarinu (umrla prije 10. III. 1421), za koje je utvrđeno da potječu iz dvaju Vukovih brakova. Prva banova žena i Jelenina majka nije poznata. Uskoro se i o Jeleni malo znalo, pa su je povjesničari uglavnom izjednačavali s polusestrom Katarinom i nazivali Jelena Katarina. U proljeće 1405. udala se za Vuka, brata vojvode Sandalja Hranića Kosače, te najveći dio bračnog života provela u gradu Jeleču. Uskoro nakon muževe smrti (1424) povukla se u splitski samostan sv. Benedikta, u kom je kao svjetovna osoba okružena malobrojnom poslugom provela ostatak života te 18. III. 1437. dala sastaviti oporuku. Katarinina majka zvala se Anka. Nakon očeve smrti s majkom se pojavljuje kao nasljednica obiteljskih dobara i brani ugrožene gradove Ostrovicu i Skradin. Iako još malodobna, Katarina je nedugo nakon očeve smrti bila obećana knezu Karlu Kurjakoviću, s kojim je bila u četvrtom srodničkom koljenu, pa je zatražena dozvola od pape Bonifacija IX. koji je bulom od 22. VI. 1401. odobrio njihovu bračnu vezu. U promijenjenim političkim prilikama Katarina se u proljeće 1405. udala za vojvodu Sandalja Hranića Kosaču, koji ju je 1411. otpustio i time se teško zamjerio Hrvatinićima. Smrću vojvode Hrvoja 1416. H. naglo gube moć i utjecaj u javnom i političkom životu bosanske države, što je omogućilo bosanskom kralju da u potpunosti uspostavi svoju vlast u njihovim zemljama. Hrvojev sin jedinac Balša Hercegović ne samo što nije naslijedio očeve sposobnosti nego ga nije dugo ni nadživio. Umro je potkraj 1416. ne ostavivši muških nasljednika, nego tek kćeri, stariju Katarinu i mlađu Doroteju. Katarina je bila udana za kneza Tvrtka Borovinića, a Doroteja prvi put za kneza Ivaniša IV. Blagajskog i drugi put za kneza Martina IV. Frankapana. Obje se spominju između 1418. i 1423. u vezi s nasljeđivanjem Hrvojeve ostavštine u Dubrovniku. Doroteja je 1446. već bila udovica kada joj je kralj Tomaš izdao povelju kojom je nju i sina joj Miklouša uzeo sa svim njihovim dobrima pod svoju zaštitu. Udajom za Martina IV. Frankapana donijela mu je u miraz gradove Hrvatinića, Kozaru i Vrbas. Ni nasljednici Hrvojeve braće nisu ostavili dublji trag. Dragiša je ostavio sina Ivaniša, koji je umro prije 22. VIII. 1446, kada je kralj Tomaš darovao njegovim sinovima Pavlu, Marku i Jurju grad Ključ i 60 sela u župama Mrin, Banica, Glaž i Uskoplje. Marko je spomenut i 1461. među svjedocima u ispravi kralja Stjepana Tomaševića. Od bosanskih Hrvatinića iz Donjih kraja nakon Hrvojeve smrti veći utjecaj imali su tek sin kneza Vojislava, vojvoda → JURAJ VOJSALIĆ i njegov sin vojvoda → PETAR. Za drugog sina vojvode Jurja, kneza Jurja, zna se jedino iz očeve isprave od 12. VIII. 1434. braći Jurjevićima. Nakon propasti bosanske države 1463. spominje se još jedan Hrvatinić, potomak kneza Vojslava, Matija Vojsalić, za koga S. Ćirković drži da je bio sin vojvode Petra. Matiju su Turci u ožujku ili travnju 1476. postavili za kralja u svom dijelu Bosne, a on se posredovanjem Dubrovčana potajno u svibnju dopisivao ili pregovarao s ugarskim dvorom. Kralju Matiji Korvinu nudio je pokornost pod uvjetom da ga ostavi na položaju bosanskoga kralja. Njegovu nelojalnost Turci su brzo otkrili te je već u svibnju ili u lipnju sultan poslao vojsku protiv njega i odmetnutih velikaša, koja je opsjela njihove gradove. Na to je Korvin poslao u Bosnu s vojskom kraljevskog suca Stjepana Báthoryja i kaločkog nadbiskupa Gabrijela, koji su prisilili Turke na povlačenje. Dalja njegova sudbina nije poznata. Matija Vojsalić kao bosanski kralj nije identičan s istoimenim bosanskim kraljem iz 1465. Matijinom se smrću ugasio rod bosanskih Hrvatinića.

Hrvatin Stjepanić, knez (?, druga pol. XIII. st. — ?, prije 1315). Po njem se njegove nasljednike nazivalo Hrvatinićima. U javnom i političkom životu počinje djelovati u doba dinastičkih i prijestolnih previranja u Hrvatskoj i Ugarskoj potkraj XIII. st. Nastupa s rođacima, knezovima Bribirskim, na strani pristaša napuljskih Anžuvinaca. Stoga napuljski kralj Karlo II. Hrvatinu, njegovim sinovima, braći i rođacima za iskazanu vjernost i stečene zasluge, poveljom od 14. VI. 1299. potvrđuje posjed Donjih kraja. Kralj naziva Hrvatina knezom. Istodobno je hrvatsko-ugarski kralj Andrija III. pustošio posjede svojih političkih protivnika, pa su stradali i posjedi Hrvatina i njegove braće. Za premoći Bribirskih u Hrvatskoj i njihova gospodstva nad Bosnom, Hrvatin je kao »de inferioribus Bosne comes« bio njihov vazal, pa mu je ban Pavao za vjernu službu poveljom izdanom u Skradinu 2. II. 1301. zajamčio mir i sigurnost, obećavši da će ga zajedno sa svojom braćom i sinovima vazda štititi i braniti njegove zemlje i posjede od svakog neprijatelja, a oni njima obećavaju biti vjerni u svakoj prilici. Nestalne bosanske prilike utjecale su na njihove odnose koji su se oko 1303. pomutili, najvjerojatnije zbog toga što je Hrvatin podupirao protivnike Bribirskih i njihove vlasti u Bosni, zbog čega je Mladin I. Bribirski udario na njega. Sukobi su nastavljeni do 30. III. 1304, kada su u Splitu Bribirski izdali ispravu knezu, njegovoj braći i sinovima kojom im jamče neokrnjen posjed njihovih gradova i posjeda. To su potvrdili ispravom od 21. II. 1305. u kojoj Hrvatinova braća nisu spomenuta. Pouzdano se zna da je Hrvatin držao grad Ključ u Župi Banici po kome je kao glavnom svom posjedu dobio pridjevak Ključki, kako ga u darovnicama njegovu sinu Vukoslavu naziva ban Stjepan II. Kotromanić. Neutemeljena je interpretacija tog naziva Nade Klaić, koja tvrdi da ga je ban degradirao u ključkoga kneza zbog navodne uzurpacije vlasti u Donjim krajima. Prema nedatiranom i nepotpunom natpisu pronađenom u selu Osretku kraj Kulaša doznaje se da je Hrvatin imao svoga pisara (»dijak kneza Hrvatina«). God. 1315. Hrvatin se spominje kao pokojni. Stoga se na njega ne odnose podatci iz 1333. i 1345. o Hrvatinu Stefaniću ( , Chorwatinus Stephani).
 
Vukoslav Hrvatinić, knez (?, prije 1299 — ?, prije 16. IV. 1343). Iako se njegovo ime izrijekom ne navodi u ispravama izdanim njegovu ocu 1299, 1301, 1304. i 1305, njihov se sadržaj odnosi i na njega, a s braćom je obuhvaćen u spomenu Hrvatinovih sinova (dictis Hrivatino, filiis et fratribus eius). Prvi put Vukoslav se spominje 1315. i naziva knezom. Tada je u Sanici u Župi Sani izmirio nekog Vuka Obradova s njegovim plemenom. Nakon toga ne spominje se do 1325. kada je u Ključu darovao slobodu Jurjevu nezakonitu sinu Hraniču. Vukoslav je 1326. najvjerojatnije nakon neuspjele pobune sinova Stjepana IV. Babonića, bivšeg »bana čitave Slavonije«, također ostavio Baboniće, kao što je nakon pada Mladina II. 1322. napustio i Bribirske, i najposlije prihvatio vlast bosanskog vladara. Za kidanje podaničkih veza s hrvatskim velikašima ban Stjepan II. Kotromanić zajamčio je između 1326. i 1329. Vukoslavu slobodu i dao mu, točnije, priznao posjedovanje naslijeđenih župa Banice i Vrbanje s njihovim gradovima Ključem i Kotorom kao nagradu za vjernu službu, tj. »ere ostavi hr’vat’skoga g(ospo)d(i)na i Bap’šiće«. Uskoro potom ban je izdao još jednu ispravu identična darovnog sadržaja za koju L. Thallóczy drži da svečanije ponavlja darivanje prethodne darovnice. Za razliku od prve povelje u kojoj se poimence navode svjedoci, u drugoj se darivanje ponavlja pred najvišim predstavnicima Crkve bosanske i bosanskim velikašima (»prid vsom Crkvom i prid vsom Bosnom«). U slučaju Vukoslavove nevjere ban ga ne može zasužnjiti, nego mu jamči mogućnost da se opravda pred »dobrim mužjem«. Isprava je pisana u hiži gosta Radoslava u Moištri i prvi je poznati dokument u kojem se pojavljuje institucionalno izgrađena Crkva bosanska kao jamac donacijskih prava nekoga bosanskog velikaša. Pojava Crkve bosanske u tom svojstvu u izravnoj je vezi s crkvenom pripadnošću strane kojoj je prava trebalo jamčiti i braniti. Vukoslav se ponovno spominje u nedatiranoj povelji koju su izdali banica majka Elizabeta i njezin sin ban Stjepan II. Kotromanić njegovu bratu Vukcu (povelju bi trebalo datirati nakon 1329. budući da se u njoj uz bana spominje i njegova neimenovana žena). U povelji se kao pozitivna praksa ističe način na koji su već bila zajamčena njegova prava. U istom smislu Vukoslav se spominje i u ispravi kneza Vladislava, žene mu Jelene te sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka, vjerojatno iz 1353–54, kada je Vukoslav pouzdano već bio desetak godina mrtav. Ostavio je sinove Vlatka, Vuka i Pavla. Žena Jelena, kći krbavskoga kneza Kurjaka, stupila je 16. IV. 1343. u samostan u Šibeniku, a 1350. bila članica samostana sv. Nikole u Zadru.
 
Vukac Hrvatinić, vojvoda (?, na poč. XIV. st. — ?, nakon 10. IV. 1378). Najmlađi je (prema Nadi Klaić najstariji) sin kneza Hrvatina Stjepanića. Od oca je baštinio Župu Vrbanju s gradom Kotorom. Prvi se put spominje u nedatiranoj ispravi banice Elizabete i sina joj Stjepana II. Kotromanića (objavljivana je pod godinama 1323–1331, ali trebalo bi je datirati prije, u prve godine Stjepanova banovanja dok još nije vladao samostalno). Njome su banica majka i mladi ban zarekli knezu Vukcu da neće biti njihov sužanj i talac. Otada je knez bio vjeran bosanskim vladarima i u trenutcima kada su ih neki članovi roda Hrvatinića napustili i pristupili hrvatsko-ugarskom kralju. Nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353. spominje se knez Vukac »s bratijom« u dvjema ispravama (vjerojatno iz 1353–54) kneza Vladislava Kotromanića, njegove žene Jelene te njihovih sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka. Kada su na početku 1357. neki članovi roda Hrvatinića napustili bosanskog bana Tvrtka, Vukac mu je ostao vjeran. Osim toga, Vukac se, uz vojvodu Purću, u spomenutoj ispravi pojavljuje kao rûčnīk (poseban jamac) i pristav (pomoćni sudski službenik). Kada je u ljeto 1363. hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac zaratio s Bosnom te dolinom Vrbasa prodro s vojskom do grada Sokola, središta Župe Plive, tamo ga je zaustavio Vukac i obranio opsjedani grad. Za to mu je Tvrtko 11. VIII. 1366. ispravom darovao Župu Plivu. A. Babić pretpostavlja da su tada u njegove ruke došli i posjedi Vlatka Vukoslavića, koji se bio iznevjerio Tvrtku i prešao u Slavoniju. F. Šišić, međutim, napominje da su otada Hrvatinići držali župe Vrbanju, Mrin, Zemljanik i Plivu. U toj ispravi Tvrtko naziva Vukca vojvodom, ali se na temelju toga ne može pouzdanije utvrditi vrijeme kada je on naslov dobio, vjerojatno uskoro nakon obrane Sokola. Posljednji se put Vukac spominje među prisežnicima kralja Tvrtka I. Kotromanića u ispravi kojom je on 10. IV. 1378. potvrdio Dubrovčanima povlastice svojih prethodnika. Prema dubrovačkim kroničarima M. Orbiniju i J. Lukareviću, koji se pozivaju na neku ispravu Tvrtka I. Kotoranima, Vukac je bio oženjen dubrovačkom plemkinjom iz obitelji Lukarević, a S. Ćirković sumnja u taj podatak.
 
Vlatko Vukoslavić, knez (?, prije 1325 — nakon 26. XI. 1383). Vlatko se s braćom Vukom i Pavlom prvi put spominje u očevoj ispravi od 25. V. 1325. God. 1351. pojavio se s Grgurom Pavlovićem pred banom Stjepanom II. Kotromanićem u svezi s reguliranjem imovinskih odnosa među potomcima kneza Hrvatina. Kao najstariji Vukoslavov sin, Vlatko je nastupio u ime Vukoslavića, a kao najstariji sin kneza Pavla Hrvatinića, Grgur je predstavljao Pavloviće. Više podataka o Vlatku potječe iz prvih godina nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353. Nastojao je srediti odnose s novim banom Tvrtkom, od koga je tražio potvrdu ranije stečenih dobara i povlastica, kakve je uživao u doba bana Stjepana II. U tom smislu dobio je 1353–54. dvije isprave koje su mu zajedno izdali banovi roditelji, otac Vladislav, majka Jelena, sam ban i njegov brat, knez Vuk. Oni Vlatku i njegovu potomstvu jamče da neće biti njihov zarobljenik i talac i potvrđuju imanja koja posjeduje. Kada se iz Ugarske potkraj 1354. vratila banica majka s mlađim sinom, ponovo su s Tvrtkom izdali povelju Vlatku s istim jamstvima. Prema toj ispravi, Vlatko je živio u Ključu i ondje imao svoj dom. Kada su na poč. 1357. neki od Hrvatinića napustili bosanskog bana i priklonili se hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I, Vlatko je ostao vjeran Tvrtku. Ban je knezu i sinu mu Vukoslavu te godine izdao novu ispravu kojom mu je zajamčio da neće pretrpjeti nikakvo zlo zbog nevjere bratića Grgura Pavlovića. Za uzvrat se od Vlatka traži da »služi gospodinu oružjem kako može najbolje«. Vlatko nije, međutim, dugo ustrajao u vjernosti, nego je odmah nakon Ludovikova vojnog pohoda protiv Bosne 1363. stupio na njegovu stranu. S Ludovikom I. postignuo je određeni sporazum već za kraljeva povratka iz Bosne. Na to upućuje podatak iz kraljeva pisma od 13. VII. 1363. kojim je iz svog logora kraj rijeke Sane naredio zagrebačkom Kaptolu da s kraljevim izaslanikom Nikolom Pavlovim iz Pakraca upute povjerenika da sudjeluje pri uvođenju međa posjeda Sveti Toma (u okolici današnje Tomašice) i Zobočina, koji su pripadali gradu Bršćanovcu u Križevačkoj županiji, a kralj ih je Vlatku dao u zamjenu za grad Ključ. Zagrebački je Kaptol izvijestio pismom od 14. VIII. da je postupio po kraljevoj naredbi te da je Vlatko prigodom prijenosa posjeda na sebe ostavio pavlinima iz Garića da mirno uživaju svoja dobra. Dva dana prije i čazmanski je Kaptol izvijestio da je primio kraljev pismeni nalog da utvrdi međe Bršćanovca. Sljedeće 1364 (5. V) i sam je Ludovik I. poveljom svečano potvrdio zamjenu Bršćanovca te sela Sveti Toma, Zobočina i Sesvete (Mentzent, posjed s crkvom Svih svetih na području današnje Kutine). Kralj je 12. VIII. 1366. izdao Vlatku novu povelju kojom ga je izuzeo ispod sudbene vlasti redovitih sudova bana i palatina, obvezavši ga da se jedino mora odazvati kraljevskom sudu. Međutim, nakon prelaska na svoje zamjenom stečene posjede u Slavoniji, imao je i neugodnosti sa svojim susjedima, slavonskim plemićima, koji su ga držali došljakom i nisu se puno obzirali na povlastice koje mu je kralj podijelio. Ponukan takvim ponašanjem, kralj je 26. III. 1367. naredio čazmanskom Kaptolu da u buduće ne izdaje prosvjedne, istražne i bilo koje druge isprave protiv kneza Vlatka, kako je to dotad činjeno prema njemu kao došljaku. Prelaskom pod Ludovikovo okrilje Vlatko je brzo gubio raniju moć, utjecaj i položaj. Njegovo tadašnje djelovanje ima tek lokalno značenje koje određuje činjenica da je on tek gospodar Bršćanovca. Kršenje Vlatkovih prava nastavljeno je i 1370-ih te je 1378. u njegovu korist posredovao sam hrvatsko-ugarski kralj, naloživši hrvatskom banu Petru Cudaru i podbanu Petru Čirku da moraju zaštiti njegova prava. Vlatko se u izvorima kao jedan od svjedoka spominje u izjavi zagrebačkoga Kaptola od 27. VIII. 1380. da su utvrđene međe posjeda koji pripadaju Vlatkovu Bršćanovcu te u ispravi križevačkog župana Bazova od 26. XI. 1383. u svezi s parnicom koja se pred njim vodila. Imao je sinove Vukoslava, Grgura i Nikolu.
 
Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski (Kotor ?, danas Kotor Varoš, oko 1350 — vjerojatno Jajce, travanj 1416). Najstariji sin vojvode Vukca Hrvatinića. Prva vijest o njem potječe iz isprave hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca od 21. VI. 1376. Iz nje se doznaje da je tada knez Hrvoje posredovao pri izmirenju braće Radoslava i Miroslava, odmetnutih sinova bosanskog vojvode Mastana. U milosti je Ludovika I. koji ga naziva svojim vjernim vitezom. Držeći da je dostojan časti pokojnog oca, kralj Tvrtko I. Kotromanić podijelio mu je čast velikog vojvode ispravom od 12. III. 1380, posavjetovavši se s vlastelom na stanku (državnom saboru) u Milima (danas selo Arnautovići kraj Visokog). Istom prigodom darovao mu je tri sela u Župi Lašvi, Trbeušu, Lupnicu i Bilu (danas sela u travničkom kraju). Na poč. 1387. pošao je s bratom Vukom na čelu bosanske vojske u pomoć svrgnutom zagrebačkom biskupu Pavlu Horvatu i dvojici pobunjenih hrvatskih velikaša, banu Ivanišu Horvatu i vranskom prioru Ivanu Paližni. Usput su opljačkali posjede Žigmundovih pristaša Zrinskih. Potkraj 1388. Hrvoje je s bratom Vojislavom bio zauzet događajima u Dalmaciji, pa je na poč. studenog iz Knina (tada u vlasti bosanskoga kralja) uzalud pozvao dalmatinske gradove da se predaju. Pozivu se odazvao samo Trogir, uputivši Hrvoju svoje poslanstvo. Nakon smrti Tvrtka I. 1391. Hrvoje je među najmoćnijim i najutjecajnijim pojedincima u Bosni, pa uskoro počinje natjecanje za njegovu naklonost. Tako je hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski privolom majke Margarete i skrbnika biskupa Angela Acciaiuolija povjerio 17. VII. 1391. Hrvoju, koga naziva vojvodom, i njegovu bratu Vuku, oslovljava ga banom, banstvo Dalmacije i Hrvatske te im se obraća kao svojim savjetnicima i vjernim podanicima. Kralj svoj postupak objašnjava njihovom dotadašnjom vjernošću. U njima je, naime, vidio »glavne branitelje svoje časti, stališa i imena« na istočnoj jadranskoj obali. Potkraj 1391. i na poč. 1392. Hrvoje se istaknuo u suzbijanju turskih četa koje su bile provalile u Bosnu. Za zasluge u tim borbama kralj Dabiša mu je po povratku u Sutjesku darovao 15. IV. 1392. dva sela, Kakanj u Župi Trstivnici i Hrast »u Luzijeh«. Uz Dabišu je bio i 17. VII. 1392. kada se ovaj nalazio »va čestitoj vojsci kraljevstva mi u Dolnjih Krajih u Lušcih«. Suprotni interesi članova napuljske stranke doveli su potkraj 1392. do primirja između kralja Žigmunda i Bosne, koje je na snazi bilo i u svibnju 1393. Ipak, političke prilike i dalje su bile nestalne. U borbi za naklonost najmoćnijih pojedinaca u Bosni nadmetalo se više strana, pa su tako Mlečani 13. VII. 1393. primili Hrvoja i brata mu Vuka za svoje počasne građane, a već u kolovozu Žigmund je na svoju stranu predobio Hrvoja, koji mu je 23. VIII. izjavio da će vjerno služiti Dabiši do njegove smrti, a potom će priznati Žigmunda za svoga gospodara. Hrvoje se tom ispravom također obvezao da će, ako bi Dabiša zaratio protiv Žigmunda, ostati neutralan. Potom je Ladislav Napuljski 5. X. 1393. ovlastio Hrvoja, kao svojega glavnog namjesnika Dalmacije i Hrvatske, da u njima uvede red i mir te po vlastitoj volji kažnjava pobunjenike ili im prašta ako Ladislava priznaju za kralja. Hrvoje je Žigmundu ostao odan i nakon velikog preokreta u Bosni izazvanog pokoravanjem bosanske vlastele i Dabiše hrvatsko-ugarskom kralju pod spaljenim gradom u ljeto 1394. Za susljedna zatišja u Bosni Hrvoje je najmoćniji pojedinac. Na njegovu su pomoć 1396. računali Dubrovčani kada su mu se obraćali za potvrdu svojih trgovačkih povlastica u Bosni i u nastojanju da dobiju tzv. Nove zemlje, područje od gradskog zemljišta do Stona. U pol. 1397. u Bosni je jedna stranka podupirala kraljicu Jelenu (njezini rođaci Nikolići i Radivojevići), a druga pretendenta Ostoju (Hrvoje, Sandalj i knez Pavao). Voljom tih velikaša na čelu s Hrvojem Bosna je u svibnju 1398. dobila novoga kralja Ostoju, za čije je vladavine Hrvoje sačuvao svoj utjecaj. Promjena na prijestolju izazvala je reakciju Žigmunda, koji je za razvoj prilika u Bosni najodgovornijim držao Hrvoja i u pismu iz Požege Trogiranima 9. VI. 1398. nazvao se nevjernikom koji se pridružio Turcima. U srpnju 1398. provalio je Žigmund s vojskom u dolinu Vrbasa, ali se morao brzo povući. Hrvoje je u protuudaru sa sinom Balšom provalio u Župu Dubicu i zadržao je do 1402. Bosanska je vojska ostala na okupu uz Ostoju koji se s njom na poč. 1399. nalazio u Lišnici u Usori. Uz Ostoju je s vojskom bio i Hrvoje, koji se navodi među svjedocima Ostojine isprave od 15. I. 1399, kojom je kralj ustupio Dubrovčanima »zemlje od Kurila deri do Stona«. Na poč. veljače Hrvoje i brat mu Vojislav stigli su s Ostojom u Sutjesku, stolno mjesto bosanskih kraljeva. Dubrovčani su 25. II. 1399. podijelili Hrvoju pravo dubrovačkoga građanstva i darovali mu u gradu kuću vrijednu 1500 dukata. Na poč. listopada 1399. namjeravao je Hrvoje uputiti izaslanstvo kralju Ladislavu, ali su mu Dubrovčani odbili dati lađe za njihov prijevoz u Apuliju, baš kao i turskim izaslanicima, koji su sa Ostojinim znanjem i Hrvojevim posredništvom na poč. 1400. iz Drijeva trebali također otputovati na pregovore napuljskom kralju. Na temelju tog podatka zaključuje se da je Hrvoje tada bio u vezama s Turcima, a Žigmund mu je još u pol. 1398. predbacivao suradnju s njima. Na poč. veljače 1400. Hrvoje je s bosanskom vojskom stao napadati Knin, ali je nakon dolaska bana Nikole Gorjanskog morao uzmaknuti. Kada je zaprijetila opasnost da bi se bosansko-dubrovački odnosi mogli narušiti zbog Ostojine uvrijeđenosti što su mu Dubrovčani uskratili tražene lađe, Hrvoje im je poslao poslanika Ratka Mišanovića da ih upozori kakvoj se opasnosti izvrgavaju. Svoje je posjede proširio potkraj 1400. kada je Ostoja 8. XII. njemu i sinu mu Balši darovao u baštinu grad Livno sa Župom Livanom (Hrvoju je pripalo samo ono što je tada pripadalo gradu, a ne i ono što je bilo baština drugih). Unutrašnji ugarski zapletaji i Žigmundovo utamničenje omogućili su nakratko Hrvoju da se ponovno snažnije umiješa u prilike u susjednim hrvatskim zemljama i na svoju stranu privuče Dalmaciju. U lipnju 1401. nalazio se u Kninu odakle je od dalmatinskih gradova tražio da napuste Žigmunda i pristupe Ladislavu Napuljskom. Ako pristanu, obećao im je (15. VI) sa sinom Balšom, ženom Jelenom i braćom Dragišom i Vojslavom savez i zaštitu. Na njegove ponude tek mu je Zadar radi pregovora poslao četvoricu izaslanika a Trogir trojicu. Split, u kom je pobijedila Hrvoju protivna stranka, odupro mu se oružjem i osvojio njegov Omiš, pa se on spremao povratiti izgubljeni grad uzalud tražeći u listopadu od Dubrovčana i Mlečana pomoć u lađama. U međuvremenu Ladislav Napuljski imenovao ga je 27. V. 1401. svojim vrhovnim namjesnikom (vicarius generalis) u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji, »s potpunom vlasti u sudskim i u ratnim poslovima«. Kada su Dubrovčani 12. IV. 1402. ponovno prisegnuli na vjernost Žigmundu i obvezali se na neprijateljstvo prema Bosni, Ostoja i Hrvoje im šalju Ratka Mišanovića da im prigovori, a oni se pismom od 13. V. ispričaše. Više uspjeha imao je Hrvoje s Trogiranima i Šibenčanima koji su mu se predali, pa im je potvrdio stare povlastice (Trogiranima zajedno s Ivanom Nelipčićem). U prvoj pol. srpnja 1402, dok se bavio dalmatinskim poslovima, izgubio je Župu Dubicu i utvrdu Gredu, koje su zaposjeli vranski prior Emerik II. Bebek i biskup Eberhard te ih pripojili Slavoniji. U drugoj pol. kolovoza 1402. boravio je u Ostrovici, kamo su mu Zadrani 24. VIII. poslali izaslanstvo nakon što je s brodovljem pred njihov grad stigao Ladislavov namjesnik Alojzije Aldemarisko. Na te vijesti Hrvoje se uputi prema Zadru, a 28. VIII. pošalje brata Vojslava da pozove Aldemariska na dogovor, koji je sutradan održan u Zemuniku. Potom se sa 500 konjanika pridruži Aldemarisku i Zadranima te 12. X. 1402. zauzeše Vranu. Za zasluge što je čitava Hrvatska južno od Velebita i Dalmacija do Dubrovnika priznavala vlast Ladislava Napuljskog Aldemarisko je u ime kralja ispravom od 9. XII. 1402. darovao Hrvoju kuću Filipa Jurjevića u Zadru. Na poč. 1403. Hrvoje je još boravio u Zadru kada je hrvatski ban Pavao Bissen s vojskom napao Bihać. Plašeći se za Donje kraje, Hrvoje se spremao udariti na bana, kojeg je Bebek kao zarobljenika doveo u Zadar i 5. II. izručio Hrvoju, a ovaj ga predao Aldemarisku. Na poč. svibnja boravio je u Bistrici kraj Livna, odakle moli pismom ninski Kaptol da utvrdi istinu o nekim ranijim šibenskim razmiricama. Kada su se u prvoj pol. 1403. zakomplicirali bosansko-dubrovački odnosi, potkraj je svibnja poslao Dubrovčanima poslanika Ratka Mišanovića da im priopći kako je Ostoja nezadovoljan što su u grad primili njegove odmetnike, Pavla Radišića i Pavla Maštrovića, i s njima protiv njega snovali neke akcije u Žigmunda. Dubrovčani, pokušavajući izbjegnuti rat s Bosnom, mole Hrvoja da im isposluje mir s kraljem, ali je za mir bilo kasno. Za bosansko-dubrovačkog rata 1403. Hrvoje je bio zauzet poslovima u Dalmaciji, gdje je nastupao kao glavni namjesnik Ladislavov, koji se spremao radi krunidbe za hrvatsko-ugarskoga kralja doći u Zadar. U jeku priprema stigao je s bosanskim izaslanstvom u Zadar 10. srpnja, a kralj 19. srpnja. Kraljev tajnik Matija de San Miniato pisao je 11. VII. 1403. Firentincu Colucciu Salutatiju da je Hrvoje pataren (homo ipse patarenus est) te da papinski poslanik, kardinal Angelo Acciaiuoli, radi na tom da ga privede u Katoličku crkvu. Prije odlaska iz Zadra Ladislav je postavio Hrvoja za svoga glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim i obdario otocima Bračom, Hvarom i Korčulom. Tako je Ladislav prenio svu svoju vlast u tim zemljama na Hrvoja. U čin hercega i u posjed darovanih otoka uveden je 3. XI. 1403. te se od tada titulira kao »herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja«. Tada je bio na vrhuncu moći, stolovao u Splitu ili Jajcu, kovao svoj novac s natpisom MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI te naručivao vjerske obredne knjige, koje su za njega prepisivali pop glagoljaš Butko (Hrvojev misal, nastao oko 1403–04) i krstjanin Hval (Hvalov zbornik, napisan 1404). Također je u svojoj službi imao ljetopisca Emanuela Grka, koji je napisao djelo Chronologia Ducis Hervoyae. Osim toga, zasnovao je grad Jajce po uzoru na Castell d’ovo Ladislava Napuljskog. Nastupajući kao Ladislavov namjesnik, u rujnu 1403. prima trogirske poslanike koji su ga zamolili da ih štiti i zagovara u kralja Ladislava, u listopadu prima mletačkog poslanika koji mu prenosi Ostojinu ponudu o ustupanju grada Omiša Mlečanima te bez uspjeha pokušava izmiriti Dubrovčane s vojvodom Sandaljem i knezom Pavlom, u studenome miri zavađene stranke u Splitu i za gradskoga kneza postavlja Petricu Jurjevića iz Vrbasa, potom miri Trogirane sa Splićanima, a u prosincu prima sav prihod i rashod splitske općine. Osim toga, imenovao je svoje namjesnike na Braču i Hvaru te potvrđivao korčulanskoga kneza kojega su slali Dubrovčani. Posebno dobre veze održavao je s Dubrovčanima, koji su ga zagovarali u kralja Žigmunda, nastojeći ih izmiriti. Kao Ladislavov pristaša Hrvoje se herceškim naslovom i namjesništvom u hrvatskim zemljama uzdignuo iznad odsutnoga kralja, a kao bosanski vojvoda i dalje je ostao podanik bosanskoga kralja Ostoje. To stanje nosilo je u sebi opasnost novih unutrašnjih zapletaja, koja se povećavala produbljivanjem razlika među njima. Dok je Ostoja pokazivao sve manje želje i odlučnosti da se upleće u dalmatinske prilike, Hrvoje se zbog položaja svojih zemalja i veza u hrvatskim zemljama morao više angažirati u tim krajevima. Sve je to postupno vodilo njihovu razilaženju, što je postalo očito u drugoj pol. 1403. kada je Ostoja ostao usamljen u ratu protiv Dubrovnika. Na stanku potkraj listopada ili na poč. studenog 1403. Ostoja se javno razišao s Hrvojem koga je optužio da je glavni krivac za rat. Nakon toga su bosanske razmirice, unatoč pokušajima mirenja, prerasle u »velike razmire i nesloge među Bosancima« te je Hrvoje u Zvečaju 15. I. 1404. tajno sklopio s Dubrovčanima savez protiv Ostoje. Mjesto Ostoje na prijestolje su trebali dovesti Pavla Radišića, a predviđeno je i Hrvojevo izmirenje sa Žigmundom. Međutim, već u ožujku 1404. Hrvoje se izmirio s Ostojom, a izmirio je i Ostoju s Ladislavom Napuljskim, koji je potom 1. IV. naredio svomu namjesniku da u darovani posjed uvede Ostojina ovlaštenog zastupnika. Sloga u Bosni nije, međutim, dugo potrajala. Već potkraj travnja u zemlji se održavao stanak na kom nisu bili Hrvoje i vojvoda Sandalj, a još u pol. tog mjeseca prema Hrvoju su se odnosili kao prema odmetniku. Sukob je riješen u svibnju Ostojinim svrgavanjem s vlasti i izborom za kralja Tvrtka II. Tvrtkovića. Tu promjenu na prijestolju, koju su mu suvremenici pripisivali, javio je Hrvoje u Dubrovnik, Napulj i Veneciju. On je svoje političke planove naumio vezati uz Veneciju, a u tom mu je pomogao i Ladislav, koji je 16. VI. 1404. preporučio svoga glavnog namjesnika duždu Mihaelu Stenu. Iako je Hrvoje u srpnju dopustio mletačkim trgovcima slobodnu trgovinu u Splitu i na čitavom svom području, njihov je odgovor bio vrlo suzdržan. Tomu je pridonijela i odlučnost Hrvojeva i kralja Tvrtka II. da udare na Balšu III. zbog toga što je zauzeo Kotor. Bosanske prilike postupno se sređuju, a Hrvojev se položaj još više učvršćuje. U Ugarskoj ga se pak i dalje držalo glavnim Žigmundovim protivnikom, pa se već u ožujku 1405. znalo u Dubrovniku da se hrvatsko-ugarski kralj u najskorije vrijeme sprema udariti na njega. O tim nakanama Dubrovčani su 7. IV. obavijestili svoga izaslanika u Bosni Nikolu Gučetića. Za rat se spremao i Hrvoje, koji je od Mlečana zatražio da mu pošalju dvije naoružane galije, što su oni odbili. Istodobno je pozivao Trogirane da ustanu protiv Žigmundovih pristaša, što oni obećaše ako im prethodno pošalje galiju. Na poč. ljeta 1405. Bosna je jedinstvena, a Hrvoje se s drugim velikašima pojavljuje među svjedocima kraljeve povelje izdane 24. VI. Dubrovčanima. On još uvijek u Bosni nastupa kao neograničeni gospodar, a u Hrvatskoj i Dalmaciji gospodari u ime Ladislava kao njegov namjesnik, herceg Splita te gospodar Brača, Hvara i Korčule. U kolovozu 1405. Kotorani su svoj grad ponudili Mlečanima, pa im je Hrvoje s Tvrtkom pisao da se ne miješaju u pitanja Kotora koji pripada Bosni, na što 13. IX. odgovoriše da grad neće dirati, ali da Ulcinj, Budvu i Bar kane zadržati. Na poč. rujna 1405. ugarska je vojska iz dvaju smjerova provalila u Bosnu da »obnovi i ispravi granice prema Kraljevstvu Rame ili Bosne«, ali, osim što je zauzela Bihać i napala grad Sokol u Župi Plivi, u Donjim krajima nije ništa postignula. Pod dojmom Žigmundovih zahtjeva za korekcijom državnih granica prema Bosni, Tvrtko II. održao je u proljeće 1406. stanak na kom je bio nazočan i Hrvoje. Nakon što je Ivaniš Nelipčić napustio Ladislava, darova ovaj 15. IX. 1406. Hrvoju njegovu Župu Vrhliku s gradom Prozorom te grad Zrin Pavla IV. Bribirskog. Istodobno se Hrvoje s vojvodom Sandaljem zauzimao u Dubrovniku za svrgnutog Ostoju. U svibnju i lipnju 1407. Žigmund se spremao za novi rat protiv »Turaka i Bosanaca«, a, prema Dubrovčanima, u drugoj pol. lipnja u Hrvoja je boravio turski izaslanik koji je namjeravao poći i hrvatsko-ugarskom kralju radi mirovnog posredovanja među njima. Istodobno je reagirao i Ladislav, koji je ispravom od 27. VI. naredio svim vlastima u Ugarskoj da se moraju pokoravati njegovu namjesniku Hrvoju. Sve to nije pokolebalo Žigmunda, čija je vojska u kolovozu 1407. iz dvaju smjerova provalila u Bosnu. Prva vojska, pod zapovjedništvom Pipa Spana, prodrla je u dolinu Vrbasa, ali ju je Hrvoje zaustavio, pa su Tvrtko II. i velikaši na čelu s Hrvojem i dalje ostali uz Ladislava Napuljskog i za njega držali dalmatinske gradove. Tek u ratu 1408. Žigmund je u ranu jesen teško porazio bosansku vojsku te kraj Dobora dao posjeći 171 velikaša. Taj je poraz djelovao i na Hrvoja te se i on do kraja godine pokorio Žigmundu. Osim poraza bosanskih velikaša, na Hrvojevo pokoravanje Žigmundu utjecalo je i držanje Ladislava Napuljskog, koji je od srpnja 1408. pregovarao s Mlečanima o prodaji svojih prava na Dalmaciju, jer bi u tom slučaju bosanski vojvoda izgubio svoj namjesnički položaj. Hrvoje se obvezao da će vjerno služiti Žigmundu i odazvao se njegovu pozivu da dođe u Budim, gdje ga je kralj potvrdio u svim njegovim častima, podijelio mu grad Split s naslovom hercega, darovao mnoge gradove, među njima i Požegu, učinio ga članom Zmajeva reda i izabrao za kuma svojoj kćeri Elizabeti. Unatoč svemu, Žigmundovom pobjedom u Bosni počinje stvarno slabjeti Hrvojeva moć. Prvi čin tog slabljenja bio je ponovni izbor kralja Ostoje, koji 28. XII. 1408. daruje Hrvojev posjed grad Omiš s Primorjem s obiju strana Cetine do Žrnovice braći Radivojevićima. U proljeće 1409. Hrvoje je napadao zemlje Radivojevića, a uz ugarsku pomoć i Podvisoki, u kom je bio Ostoja. Bosna se opet politički podijelila, a Hrvoje je ostao usamljen u podupiranju Žigmunda. Nakon što je bio doznao da je 9. VII. 1409. sklopljen ugovor između Ladislava i Mlečana o prodaji prava na Dalmaciju za 100 000 dukata, uputio je u kolovozu svoje izaslanstvo mletačkim providurima u Zadar. U travnju 1410. poslao je u Mletke izaslanstvo koje se tamo imalo obavijestiti o mletačkom stajalištu prema Hrvojevim posjedima u Dalmaciji (Split, Omiš, Korčula, Hvar i Brač te područje između ušća Cetine i Neretve) te ponuditi posredovanje za mir sa Žigmundom. Istog dana, 8. IV. Mlečani mu odgovore da su, doduše, kupili od kralja Ladislava čitavu Dalmaciju, pa i njegove posjede, ali da ih iz ljubavi i prijateljstva prema njem neće dirati te da se nadaju da ni on neće pomagati njihove odmetnike u tim krajevima. Istodobno je Hrvoje, provalivši iz Donjih kraja, zaratio protiv Ostoje i njegovih pristaša te je uz pomoć ugarske vojske pod zapovjedništvom bivšeg bana Bissena zauzeo Podvisoki, iz koga je kralj potajno umaknuo. Kao svoj glavni oslonac u Bosni, Žigmund je u proljeće 1410. postavio Hrvoja za vicekralja, a on je u svibnju predao ugarskoj vojsci svoje gradove i utvrde koje je držao u Usori (Srebrenica, Kučlat, Srebrenik, Brodar i Susjed). Izmirenje zavađenih Bosanaca s hrvatsko-ugarskim kraljem postignuto je tek u kolovozu 1411. pa je tada završeno dugogodišnje bosansko-ugarsko ratovanje. Pomirba je simbolično obilježena u svibnju 1412. na budimskom dvoru, kamo su stigli bosanski kralj i njegovi najmoćniji velikaši, među njima i Hrvoje. Drži se da se on tada izmirio s vojvodom Sandaljem, koji je 1411. bio otpustio ženu Katarinu, Hrvojevu nećakinju. To je prividno primirje prekinuto već u proljeće 1413. Hrvojevim napadajem na Sandaljeve zemlje dok je ovaj kao saveznik despota Stefana Lazarevića bio zauzet u borbi protiv Turaka. Prvi se od Hrvoja u lipnju 1413. odmetnuše Splićani, koji su mu zamjerali što im je za gradske knezove postavljao bosansku vlastelu. Kralj mu je oduzeo Župu Sanu i dao je 16. VI. 1413. knezovima Blagajskim, a 17. VI. Hvar, Brač i Korčulu Dubrovčanima. Najposlije, pismom od 1. VIII. 1413. proglasi Žigmund Hrvoja veleizdajnikom i neprijateljem te pozva sve barune, prelate i plemiće da se podignu protiv njega i njegovih pristaša te da ih silom pokore. On se povukao u Donje kraje, najvjerojatnije u Kotor ili u Jajce, odakle je pisao kraljici Barbari da se zauzme za njega u Žigmunda, nudeći u zalog svoje gradove Vrbas i Kozaru dok se njegova krivica ne utvrdi. Na kraju pisma zaprijetio je povratkom u krivovjerje. Međutim, sve njegove molbe više nisu imale učinka niti su mogle promijeniti Žigmundovu odlučnost da ga uništi, jer u kraljevoj blizini više nije imao zagovornika. U takvim okolnostima Hrvoje se u ljeto i jesen 1413. uzalud obraćao Mlečanima za pomoć. Na kraju mu je ostalo jedino da prihvati pomoć koju mu je nudio sultan. Turke je u Bosnu doveo njegov protovestijar Mihajlo Kabužić, podrijetlom Dubrovčanin. Turska vojska provalila je u svibnju 1414. u Bosnu trima smjerovima, dolinom Bosne prema Dubočcu, preko zapadne Bosne prema Hrvatskoj i dolinom Vrbasa do Uskoplja. S njom je u Bosnu stigao i bivši kralj Tvrtko II. Turska vojna nazočnost u Bosni izazvala je velik strah u zemlji i prisilila bosansku vlastelu da se još jednom složi s Hrvojem protiv Žigmunda, koji se u veljači 1415. spremao istjerati Turke iz Bosne. Međutim, zahvaljujući njima, održao se u Donjim krajima, Župi Lašvi i Rami te Omišu i dijelu Krajine. U lipnju 1415. Dubrovčani su pisali da se glavnina turske vojske povukla iz Bosne. Istodobno u Bosnu je pod zapovjedništvom požeškog župana Ivana Gorjanskog prodrla ugarska vojska i stigla do pod grad Doboj, gdje su već čekali Ivan Morović i Pavao Čupor, ali im se nitko iz Bosne nije pridružio. Naime, u zemlji je postignuto jedinstvo prema Turcima i Ugarskoj. Očekujući ugarsko-turski sukob, Hrvoje je pokušavao uz pomoć Mlečana ponovno ovladati Splitom, čak im je u svibnju 1415. nudio Omiš, što su oni odbili izgovarajući se da su u miru sa Žigmundom. U sukobu turske i ugarske vojske u Lašvi u prvoj pol. srpnja 1415. ugarska je strana pretrpjela težak poraz. Tom je pobjedom Hrvoje učvrstio svoju neograničenu vlast u zapadnoj Bosni, dok su ostali dijelovi zemlje došli pod snažan turski utjecaj. Nakon tih događaja više se nije upletao u bosanske razmirice, a iduće je godine umro. Pokopan je u podzemnoj crkvi (tzv. katakombama) u Jajcu. U bosanskim dobrima naslijedio ga je sin Balša, a žena Jelena Nelipčić uskoro se udala za kralja Ostoju.
 
Vuk Vukčić, bosanski vojvoda i hrvatski ban (? — ?, prije 27. XI. 1399). U izvornoj građi, kao i njegova braća, nazivan je po ocu Vukčić. Iako prvi poznati podatak o njem potječe tek iz poč. 1385, neprijeporno je da se u javnom i političkom životu već istaknuo. Naime, prije 29. I. 1385. zaposjeo je grad Greben na Vrbasu, do 1357. baštinski posjed Hrvatinića, a otada u rukama hrvatsko-ugarskoga kralja, pa su hrvatsko-dalmatinsko-slavonski banovi Ivan Paližna i Stjepan Lacković tog dana u gradu Kozari izjavili da će za njega posredovati u kralja Žigmunda. Na Vukovo (u ispravi je pogrešno nazvan Vukcem) prethodno djelovanje upućuje i podatak da je tada već nosio naslov vojvode. Ponovno se spominje na poč. 1387. s bratom Hrvojem na čelu bosanske vojske u Hrvatskoj. Za borbâ za hrvatsko-ugarsko prijestolje potkraj XIV. st. Vuk je, kao i drugi bosanski sudionici tih događaja, nastupao kao podanik bosanskoga kralja Dabiše i dosljedan pristaša napuljske stranke. Dabiša ga je postavio za namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji, a kralj Ladislav Napuljski povjerio mu je 17. VII. 1391. hrvatsko-dalmatinsko banstvo zbog dotadašnjih usluga. Na poč. 1390-ih Vuk je kao ban Dalmacije i Hrvatske sređivao prilike u dalmatinskim gradovima. Prvo je ispravom od 16. IV. 1391. tražio od splitskoga Kaptola da pošalje svoga predstavnika radi mirenja s kliškim plemićima Matijom Rogarićem i Stipkom Marićem, potom je ispravom od 8. XI. uzeo u zaštitu splitskog nadbiskupa Andriju Gvalda sa svim njegovim svećenstvom i osobljem, kao i sve posjede splitske crkve, a ispravom od 10. X. 1392. dopustio mu je da sagradi utvrde u Lučcu (Sućurcu). Ispravom od 12. XI. 1391. zajamčio je svim plemićima, trgovcima i svim drugim građanima trogirske komune da se sa svojom robom mogu slobodno kretati po svim krajevima pod njegovom banskom vlašću, tj. po Dalmaciji i Hrvatskoj, kao i u bosanskim krajevima, te da nisu dužni plaćati uobičajenu pristojbu u Klisu. U međuvremenu, Zadrani su 8. IX. 1392. primili Vuka za svoga građanina i vijećnika. Već na početku veljače 1393. on je s bosanskom vojskom stigao u Karin, odakle je namjeravao udariti na gradove Vranu i Ostrovicu na koje je bosanska kruna isticala svoja prava. Bosanska je vojska do 12. veljače zaposjela spomenute gradove i zarobila braću Ivana i Nikolu Paližnu. Za boravka u Karinu Vuk je u Zadar uputio brata Dragišu s porukom u svezi s pregovorima o predaji grada. Mlečani su Vuku, kojega nazivaju banom, podijelili 13. VII. 1393. mletačko građanstvo. U tijeku 1393–94. u Bosni je došlo do promjene u držanju prema Žigmundu. On je u kolovozu 1393. na svoju stranu privukao vojvodu Hrvoja Vukčića, a ljeti 1394. pokorili su mu se bosanska vlastela i Dabiša, pa je među Žigmundovim neprijateljima u Bosni ostao jedino Vuk Vukčić, ban Ladislava Napuljskog. Uskoro, nakon što je pokorio braću Horvate, Žigmund je protiv Vuka uputio hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikolu II. Gorjanskog, koji je u bitki kraj Knina porazio protivnike, nakon čega je i Vuk prešao na stranu Žigmundovih pristaša. Porazom je Vuk izgubio ne samo Knin u kojem se bio utvrdio, nego nakratko i banski naslov. Naime, kada je Vuk sa ženom Ankom posjetio Zadar u siječnju 1395, ljetopisac Pavao Pavlović oslovio ga je bosanskim vojvodom i bivšim banom (olim Banus). Ipak, Žigmund je bio obziran prema Vuku Vukčiću te mu je uskoro za promjenu političkog držanja dao gradove Krupu i Ostrožac, tada u posjedu knezova Blagajskih, i dopustio da doživotno nosi novi banski naslov, kako o tom svjedoči isprava zagrebačkoga Kaptola od 16. VIII. 1396. u kojoj se Vuk naziva bosanskim banom (bano de Boznia). Posljednji se put kao živ spominje 20. IX. 1397.
 
Juraj Vojsalić, vojvoda (?, 1399 — ?, nakon 1437). Spominje se 15. V. 1417. kada je dubrovačko Vijeće umoljenih raspravljalo o darivanju njegovih zabavljača. Dvije godine poslije spominje se kao svjedok od Donjih kraja u ispravi kralja Stjepana Ostojića, kojom je 5. ožujka u gradu Zvečaju na Vrbasu potvrdio Dubrovčanima povlastice svojih prethodnika. Juraj tada nosi naslov kneza, ali bez oznake područja. Na poč. svibnja te godine boravili su njegovi poslanici u Dubrovniku. Nakon promjene na bosanskom prijestolju u pol. 1420. Juraj je brzo napustio svrgnutoga Stjepana Ostojića i pristupio novoizabranom Tvrtku II. Tvrtkoviću. U njegovoj je pratnji bio kada je Tvrtko 16. VIII. 1420. u Visokom potvrdio Dubrovčanima darovanje župe Konavle i utvrde Sokol, a i kada je u Milodražu 18. VIII. 1421. potvrdio Dubrovčanima povlastice svojih prethodnika, oca Tvrtka I. i Ostoje. Juraj se navodi među svjedocima, za koje se veli da su »naši dobri Bošnjane vlastele i veomožane rusaga«, i tada je prvi put pouzdano zabilježen kao vojvoda, kojim je zacijelo postao između tih dvaju nadnevaka. Za građanskog rata u Bosni 1430–35. Juraj je podupirao Tvrtka II, a za kraljeva boravka u Ugarskoj 1434–35. uspješno je 1434. ratovao protiv vojvode Sandalja Hranića Kosače, ispod čije je vlasti oslobodio braću Jurjeviće, članove velikaške obitelji Radivojevića, te Vuka Vukićevića i ispravom napisanoj u Podkreševu vratio im njihove »gradove i zemlje« koje im je Sandalj bio oduzeo. Prema A. Babiću, Juraj je tada vjerojatno bio namjesnik odsutnoga kralja. Sam pak vojvoda naziva se tom prigodom »mi voevoda Juraj, milost’ju Božiom’ voevoda Dolnih’ Krai«. Potkraj svibnja 1434. Mlečani su ga primili za svoga vlastelina podijelivši mu mletačko građanstvo. U ispravi, koja potvrđuje taj čin, Mlečani Jurja nazivaju Posilovićem. Juraj je bio praktičan katolik. Njegovo katoličanstvo došlo je nedvosmisleno do izražaja već u njegovoj ispravi iz 1434, u kojoj se, osim vojvodine pravovjerne prisege, spominje Ivan Korčulanski (Žuvan), vikar bosanskih franjevaca, kao jamac potvrđenih prava braće Jurjevića. Po kraljevu povratku u Bosnu Juraj je nastavio 1435. podupirati Tvrtka II. protiv Sandaljeva nasljednika, vojvode Stjepana Vukčića Kosače. S tim u svezi Juraj se za pomoć obraćao Dubrovčanima, koji su mu pomogli u oružju, ljudima i brodovima. God. 1437. Juraj je od pape Eugena IV. dobio dopuštenje da može sagraditi franjevački samostan i crkvu u čast Blažene Djevice Marije (u gradu Grebenu bila je dovršena 1447). Drži se da je podignuo i crkvu sv. Jurja u Jezeru. Imao je sinove, starijeg vojvodu Petra, koji je preuzeo njegov položaj i naslijedio posjede, i mlađeg Jurja, koji se spominje samo 1434.
 
Petar Vojsalić, vojvoda (?, prva pol. XV. st. — ?, nakon 21. VIII. 1456). U izvornoj se građi ne naziva po ocu Jurjević – kako je bio običaj – nego po djedu Vojslavu, Vojsalićem. Kada se 12. IV. 1445. prvi put spominje, bio je odrastao, oženjen i ugledan čovjek. Toga dana, naime, dubrovačko je Veliko vijeće odlučilo na zahtjev vojvode Stjepana Vukčića Kosače poslati liječnika Petrovoj bolesnoj ženi Doroteji (Teodora), mlađoj kćeri Balše III. Balšića i njegove druge žene Bolje Zakarije. Petar je prije tog datuma stekao naslov vojvode Donjih kraja, budući da ga papa u svojim pismima tako oslovljava (Voyvodam partium Regni Bosne inferiorum). Kada je naslov stekao, ne može se pouzdano utvrditi. Ponovno se spominje u pismima od 12. i 28. V. 1445, kojima papa Eugen IV. obavješćuje da je primio Petra Vojsalića s njegovim zemljama i mjestima u svoju zaštitu i zaštitu Rimske crkve te traži da ga nitko ne uznemiruje i na dobra mu ne napada. Za razmirica pretendenata na bosansko prijestolje Petar je podupirao kralja Tomaša do njegova izmirenja s Kosačom 1446. Nakon raskida s Tomašom zaprijetila mu je opasnost da ga napadnu kralj i Kosača, pa je u okolici Knina počeo ubirati crkvenu desetinu za obranu svoga grada Visućega na bosanskoj granici. Zbog toga se sukobio sa šibenskim biskupom Jurjem, koji ga je izopćio. U sporu je posredovao papa Eugen IV, koji je pismom od 23. X. 1446. naredio svomu legatu u Bosni, hvarskom biskupu Tomi Tommasiniju, da Petra odriješi od izopćenja. U pismu papa naglašava da je Petar jedini katolički knez u tim krajevima. To pokazuje da je Petar nastavio očevu politiku oslanjanja na Katoličku crkvu. Istodobno se sukobio s vikarom bosanskih franjevaca, Fabijanom, na kojega se tužio papi da radi na njegovu političku štetu te da je istrgnuo ispod vojvodine vlasti sve franjevačke samostane na njegovu području. Taj se sukob tumači u kontekstu razlaza kralja Tomaša i vojvode Petra, u kom je vikar podupirao kralja. Tijesne veze i dobri odnosi Petra sa Svetom stolicom nastavljeni su za Eugenova nasljednika pape Nikole V, koji je ispravom od 18. VI. 1447, na zagovor biskupa Tommasinija, uzeo vojvodu i njegova dobra u svoju zaštitu. Toga dana papa je drugom ispravom dopustio vojvodi (za kojega ističe da je »jedini katolik među velikašima Bosanskoga Kraljevstva koji je među krivovjercima jedini sačuvao neokaljanu katoličku vjeru«) da na svoj dvor za kapelane može uzeti dvojicu franjevaca. Petar se izmirio s Tomašem nešto prije 18. XII. 1451, kada se spominje među svjedocima u kraljevoj ispravi kojom je on sklopio savez s Dubrovčanima protiv Kosače. Njima se, nakon izmirenja s kraljem, pridružio Petar. U travnju 1452. oni su s vojskom pošli u pomoć Kosačinu sinu Vladislavu i njegovu pristaši humskom vojvodi Ivanišu Vlatkoviću te stigli do Blata (danas Mostarsko blato). Međutim, neprijateljstvo Petra s hrvatsko-dalmatinskim banom Petrom Talovcem i grofom Ulrikom II. Celjskim prijetilo je da on napusti savezništvo, što su Dubrovčani nastojali spriječiti. Radi toga su mu slali izaslanstva, odobravali novčanu pomoć i nabavku strjeljiva. Posljednji put Petar se spominje u mletačkom odgovoru od 21. VIII. 1456. kao baštinik ženinih posjeda.
 
LIT.: J. Lukarević: Copioso ristretto degli annali di Rausa. Venetia 1605, 41, 45, 72, 77–78, 80–82. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, 335–336. — F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle anticità, stroria e letteratura de’ Ragusei, 1. Ragusa 1802, str. 297, 300–301; 2. 1803, str. 120. — G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X/1. Budae 1834, str. 618; X/2. str. 158, 310–311, 406; X/3. 1838, str. 168; X/4. 1841, str. 667; X/5. 1842, str. 184, 186, 307, 406–410, 426, 877. — (I. F. Jukić): Hervoja Vukčić, Knez Spljetskij, i velikij Vojvoda Kraljevstva Bosanskoga, rođen 1356 umreo 1415. Ljubitel’ prosvěštenija, 15(1850) str. 86–93. — M. Pucić: Spomenici srpski od 1395. do 1423, 1. Beograd 1858, Primjedbe IX, XXXI, str. 27–28, 31, 35–37, 39–40, 44–48, 51–54, 56–60, 66–71, 74–75, 78, 81, 83–84, 86–87, 89–90, 94–96, 98, 116, 129, 143, 171–173, 175–178; 2. 1862, str. 40, 43, 49. — J. Šafárik: Acta archivi Veneti, spectantia ad historiam Serborum et reliquorum Slavorum meridionalium, 2. Beograd 1862, 285–287. — A. Theiner: Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2. Romae 1862, 230–231, 234–236, 265–266. — F. Rački: Izvadci iz kralj. osrednjega arkiva u Napulju za jugoslovjensku poviest. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 7(1863) str. 32–35, 53–54, 58–59, 62–64, 68–69. — A. Theiner: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 389–390. — S. Novaković: Povelja kralja bosanskoga Stjepana Ostoje vojvodi Hrvoju i sinu mu Baoši, godine 1400. 8. dekembra. Glasnik Srpskog učenog društva (Beograd), 1868, 6, str. 50, 52–53. — F. Rački: Pokret na slavenskom jugu koncem XIV i početkom XV stoljeća. Rad JAZU, 1868, 3, str. 114–116, 118–119, 123–124, 128–129, 137–138, 148, 150, 154; 4, str. 5, 14–15, 28–32, 36–40, 45–50, 54–59, 61–63, 69–70, 72–75, 77–79, 81–94, 96, 98–100, 102. — P. Matković: Prilozi k trgovačko-političkoj historiji republike dubrovačke. Ibid., 1869, 7, str. 214–217, 219–220, 226–227, 229. — F. Rački: Rukopisi tičući se južno-slovinske povjesti u arkivih srednje i dolnje Italije. Ibid., 1872, 18, str. 222, 234. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 4–6. Zagreb 1874–1878; 8–10. 1886–1891. — Isti: Poviestnička iztraživanja o Hrvoji velikom bosanskom vojvodi i spljetskom hrcegu. Rad JAZU, 1874, 26, str. 74–92. — M. V. Batinić: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, 1. Zagreb 1881. — I. Ruvarac: Prilošci k objašnjenju izvora srpske istorije. Glasnik Srpskog učenog društva, 1881, 49, str. 22–23, 30–31, 45–52. — V. Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb 1882, 20–21, 91, 115, 143, 145–146, 156, 179–180, 195, 198–201, 203–206, 208, 211–235, 238–256, 258, 260–262, 264, 275–276, 286–287, 290, 300, 302, 325, 345. — I. Kukuljević Sakcinski: Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Rad JAZU, 1886, 81, str. 75–76, 79; 82, str. 2, 34. — Lj. Stojanović: Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila. Starine, 1886, 18, str. 230, 232. — J. Jelčić i L. Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. — F. Rački: Povelja bosanskoga bana Tvrtka od god. 1366. Starine, 1889, 21, str. 81–82. — S. Zlatović: Bribirski nekrolog XIV. i XV. vieka. Ibid., str. 84. — I. Ruvarac: Draga, Danica, Resa. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 3(1891) 3, str. 232–238. — E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892. — L. Thallóczy: Glagolski misal hercega Hrvoje u Eski-saraju u Carigradu. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4(1892) 2, str. 105–107. — Isti: Vojvoda Hrvoje i njegov grb. Ibid., str. 170–187. — Ć. Truhelka: Katakombe u Jajcu. Ibid., str. 60–61. — L. Thallóczy: Prilozi k objašnjenju izvorâ bosanske historije. Ibid., 5(1893) 1, str. 34. — I. Ruvarac: Banovanje Tvrtka bana (1353.–1377.). Ibid., 6(1894) 2, str. 227–229, 232, 236–237. — Isti: Tri dodatka k raspravi »Banovanje Tvrtka bana (1353.–1377.)«. Ibid., 4, str. 617. — F. Šišić: Bitka kod Nikopolja (25. septembra 1396). Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 8(1896) 1, str. 94–95. — V. Klaić: Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347. Zagreb 1897, 58, 66, 70–71, 77, 81–82, 97, 112, 118, 130, 173–174, 209. — Isti: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća. Rad JAZU, 1897, 130, str. 26, 77–78. — J. Radonić: Der Grossvojvode von Bosnien Sandalj Hranić-Kosača. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 29(1897) str. 386, 390–399, 401–406, 408–410, 412, 414, 420, 424, 426–432, 453, 458–459, 463–464. — L. Thallóczy: Kako i kada je Hrvoje postao veliki vojvoda bosanski? Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 9(1897) 2, str. 183–191. — L. Thallózcy i S. Barabás: Codex diplomaticus comitum de Blagay. Budapest 1897. — V. Klaić: Rodoslovlje knezova Nelipića od plemena Svačić. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 3(1898–99) str. 5–6, 10–13, 18. — Đ. Šurmin: Hrvatski spomenici, 1. Zagreb 1898. — L. Thallóczy: Die Geschichte der Grafen von Blagay. Wien 1898, 91, 94–95, 97. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 21, 102. — N. Jorga: Notes et extraits pour servir a l’ histoire des croisades au XVe siècle. Paris 1899. — V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, 1. Zagreb 1901, 185–186, 190–192, 194, 196, 198, 205. — Ć. Truhelka: Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 13(1901) 1, str. 73, 83, 93, 97–98, 101–102, 104, 106–108; 2, str. 168, 176, 180. — F. Šišić: Pad Mladena Šubića, bana hrvatskoga i bosanskoga. Ibid., 14(1902) 3/4, str. 342, 359. — Isti: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.–1416.). Zagreb 1902, str. 1–14, 18, 20–23, 48, 54, 66–67, 73, 80, 83–86, 91–92, 95–98, 101, 126–135, 139–145, 147–148, 150–152, 154–156, 159–161, 164–168, 170–174, 176–178, 180–182, 184–185, 188, 191–192, 194, 196, 198–202, 204–206, 208–212, 215–217, 220–221, 223–230, 232–237, 241–244, 246, 251, 253, 258, 260–261, 264, 266, 270, 272, 278, 283–285. — Isti: Miha Madijev de Barbazanis. Rad JAZU, 1903, 153, str. 30. — Isti: Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 16–17, 33–37. — Isti: Iz arkiva u Željeznom. Ibid., 7(1905), str. 144. — Isti: Iz arkiva u Körmendu. Ibid., str. 210–228. — L. Thallóczy: Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje körmendskog arkiva. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 18(1906) 4, str. 403–414, 417–418, 420–421, 424–428, 434–444. — G. Szabo: Dobra Kuća. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 10(1908–09) str. 34–35. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 7–18. Zagreb 1909–1990. — J. Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, 1–2. Sarajevo 1912–1915. — S. Novaković: Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka. Beograd 1912. — L. Thallózcy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter. München—Leipzig 1914. — L. Thallóczy i S. Horváth: Codex diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum (banatus, castrum et oppidum Jajcza). Budapest 1915, 50–51. — Ć. Truhelka: Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 27(1915) 1/2, str. 112–113. — Isti: Grobnica bosanskog tepčije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (kotar Travnik). Ibid., 3/4, str. 371–372. — L. Thallóczy: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.–1527. Zagreb 1916, 8–9, 13, 16, 19, 31, 98. — F. Šišić: Iz arkiva grofova Pongrácza. Starine, 1918, 36, str. 33, 36. — G. Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1920, 67, 106–107, 111. — V. Mažuranić: Izvori dubrovačkoga historika Jakova Lukarevića. Narodna starina, 3(1924) 8, str. 126, 134. — V. Ćorović: Kralj Tvrtko I Kotromanić. Beograd—Zemun 1925, 2–3, 5, 8, 18–19, 22–23, 26, 41, 49, 60–61, 65, 78, 98–99. — V. Brunelli: Incipit Historia edita per Micam Madii de Barbazanis de Spalato de gestis Romanorum Imperatorum et Summorum Pontificum. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 1(1926) I/4, str. 44, 48. — A. Solovjev: Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka). Beograd 1926, 105–108, 118, 153–154, 175, 180, 186–188, 198. — V. Klaić: Herceg Hrvoje i Hval krstijanin. Nastavni vjesnik, 35(1927) str. 84–86. — Isti: Građa za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 15(1928) str. 17–18, 22–24. — U. Hüntemann: Bullarium Franciscanum continens constitutiones epistolas diplomata Romanorum pontificum Eugenii IV et Nicolai V ad tres ordines S. P. N. Francisci spectantia (Ad Claras Aquas), NS 1(1929) str. 147, 539, 799. — Lj. Stojanović: Stare srpske povelje i pisma, I/1. Beograd—Sr. Karlovci 1929, str. 44, 46, 82, 136, 171, 174, 178, 240, 248, 259–261, 268, 270, 272, 274, 279, 286, 339, 388, 422–423, 426, 446–474, 480, 490, 492–494, 504, 506, 508, 510, 549–552, 556; I/2. 1934, str. 4–5, 11, 33, 120, 164. — J. Stipančić: Soko na Plivi i porodica Stipančić-Hrvatinić. Seljačke novine, 13(1930) 52, str. 4. — F. Rački: Bogomili i patareni. Beograd 1931, 339, 445–446, 452–454, 459, 466, 470. — S. Bašagić: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Napredak (kalendar), 22(1933) str. 53–54. — M. Perojević: Dva borca za slobodu. Mihač Vitturi i biskup Simon Dominis. Ibid., str. 98–99, 101, 103–104. — K. Draganović: Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas. Croatia sacra, 4(1934) 8, str. 192. — M. Karanović: Bosanska Krajina. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd), 14(1934) 10/12, str. 869–870. — Isti: Granice srednjevekovne bosanske župe Zemljanik. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 48(1936) 1, str. 31, 34–35. — V. Skarić: Župa Zemljanik i stara nahija Zmijanje. Ibid., 49(1937) 1, str. 38. — H. Šerić: Iz prošlosti Dubice. Novi behar, 11(1937–38) 9/11, str. 163. — F. Šišić: Nekoliko isprava iz početka XV st. Starine, 1938, 39, str. 170–171, 178, 180, 183–190, 192, 200, 202–204, 207–208, 210, 224–225, 236–237, 240, 244, 273–274, 292–294. — S. Dušanić: Prava naših vlastelinki pre pet vekova. Razvitak, 6(1939) 1, str. 23–24. — V. Ćorović: Historija Bosne, 1. Beograd 1940. — Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. — A. Solovjev: Vlasteoske povelje bosanskih vladara. Istorijsko-pravni zbornik, 1(1949) 1, str. 80, 84–87, 89–92, 94, 96–100, 102–104. — G. Čremošnik: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 4–5(1949–50) str. 109–110, 116, 122–125, 153; 6(1951) str. 85–86; 7(1952) str. 333–336. — N. Radojčić: Dva odlomka Ilariona Ruvarca o Kosačama. Ibid., 4–5(1949–50) str. 208–209. — J. Šidak: Oko pitanja »Crkve bosanske« i bogumilstva. Historijski zbornik, 3(1950) 1/4, str. 347–348. — Đ. Mazalić: Biograd – Prusac, stari bosanski grad. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 6(1951) str. 150, 170. — I. Božić: Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd 1952. — Đ. Mazalić: Stari grad Jajce (novija arheološka istraživanja). Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 7(1952) str. 59–66, 70, 72, 74, 91–93, 100. — A. Babić: Nešto o karakteru bosanske feudalne države. Pregled, 5(1953) 2, str. 84–85. — M. Gecić: Prilog bosanskoj istoriji (1397–1399). Istorijski glasnik (Beograd), 1953, 1/2, str. 56–57. — A. Babić: O odnosima vazaliteta u srednjevjekovnoj Bosni. Godišnjak Istorijskog društva BiH, 6(1954) str. 30, 34–38, 40–41. — S. M. Ćirković: Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463 godine. Istorijski glasnik, 1954, 3, str. 126–131. — M. J. Dinić: Državni sabor srednjevekovne Bosne. Beograd 1955, 11, 15, 17–18, 20, 26–28, 41, 45, 47, 51, 57–58, 62, 66–68. — M. Vego: Naselja bosanske srednjovjekovne države. Sarajevo 1957. — G. Škrivanić: Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom (18. VI. 1403 do maja 1404 godine). Vesnik Vojnog muzeja JNA (Beograd), 5(1958) 2, str. 35, 37–38, 46, 51, 53, 58–61. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959), str. 318, 350. — A. Babić: Diplomatska služba u srednjevjekovnoj Bosni. Radovi Naučnog društva BiH, 13(1960) 5, str. 23, 36–37, 41, 45–47, 50, 62–63. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — D. Mandić: Bosna i Hercegovina, 1–2. Chicago 1960–1962; 3. Rim 1967. — J. Mijušković: Humska vlasteoska porodica Sankovići. Istorijski časopis, (Beograd) 11(1960) str. 26, 28, 43, 46, 48. — Isti: Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem veku. Glas SANU (Beograd), 1961, 246, str. 94, 99. — M. Šunjić: Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420–1463. Historjski zbornik, 14(1961) str. 127–128. — Đ. Basler: Klesarski majstori i radionice u srednjovjekovnom Jajcu. Zbornik Krajiških muzeja, 1(1962) str. 98, 102, 107. — S. Ćirković: O »Đakovačkom ugovoru«. Istorijski glasnik, 1962, 1/2, str. 3, 5, 9–10. — Isti: »Verna služba« i »vjera gospodska«. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1962, VI/2, str. 95–99, 103–104, 106, 108–109. — P. Anđelić: Jedna etapa izgradnje srednjovjekovnog Jajca. Zbornik Krajiških muzeja, 2(1963–64) str. 52. — Isti: Neka pitanja bosanske heraldike. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Arheologija), NS 19(1964) str. 157, 164. — A. Babić: Fragment iz kulturnog života srednjovjekovne Bosne. Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 2(1964) str. 328. — S. M. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964. — Isti: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. — Isti: Sugubi venac. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu (Spomenica Mihaila Dinića), 1964, VIII/1, str. 358–359, 364, 368. — V. Trpković: Humska zemlja. Ibid., 250–251. — F. Miklošič: Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Graz 1964², 102, 107, 220–222, 224–227, 230, 232–238, 247–250, 252, 254–256, 283, 305, 318, 377–379, 450. — M. J. Dinić: Iz Dubrovačkog arhiva, 3. Beograd 1967. — M. Šunjić: Dalmacija u XV stoljeću. Sarajevo 1967. — S. Ćirković: Komentari i izvori Mavra Orbina. U: M. Orbin, Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968 (hrv. prijevod, Zagreb 1999). — D. Mandić: Franjevačka Bosna. Rim 1968. — I. Božić: Zeta između Turaka i Mlečana. U: Istorija Crne Gore, II/2. Titograd 1970. — M. Spremić: Turski tributari u XIV i XV veku. Istorijski glasnik, 1970, 1/2, str. 34–35, 40. — M. Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 4. Sarajevo 1970, str. 95. — E. Peričić: Vranski prior Ivan od Paližne i Petar Berislavić. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 18(1971) str. 268, 270, 276, 283–284. — S. Antoljak: Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus«. Ibid., 19(1972) str. 18, 21, 46, 52, 57. — P. Anđelić: Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu (Arheologija), NS 27–28(1972–73) str. 378–379. — A. Babić: O funkciji župana u srednjovjekovnoj Bosni. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1972, str. 408–411. — P. Anđelić: Bobovac i Kraljeva Sutjeska stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću. Sarajevo 1973, 11, 140–141, 226, 229, 232, 240, 247, 249. — S. Ćirković: Rusaška gospoda. Istorijski časopis, 21(1974) str. 11–14. — M. Ćorković: Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Zagreb 1974, 5–36, 39–49, 51, 54–65. — P. Anđelić: Grbovi hercega Stjepana Vukčića Kosače na kruni jedne kućne cisterne u Dubrovniku. Tribunia, 1(1975) str. 85, 89. — Isti: Barones regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 11–12(1975–76) 11/12, str. 34–35, 37, 39, 43, 46. — J. V. A. Fine: The Bosnian Church. A New Interpretation. New York—London 1975. — P. Anđelić: Postojbina i rod Divoša Tihoradića. Slovo, 1976, 25/26, str. 233–235, 238. — M. Blagojević: Tepčija u srednjovekovnoj Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Istorijski glasnik, 1976, 1/2, str. 27–31, 33–36. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. — Ista: U novim političkim okvirima. U: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976, str. 357, 359–360, 364. — Miha Madijev de Barbazanis: Historija. U: Legende i kronike. Split 1977, 173, 184. — J. Stipišić: Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349–1350. Zadar 1977. — K. Jireček: Istorija Srba, 1. Beograd 1978. — N. Klaić: Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 14(1978) 14/15, str. 27, 60, 62, 64–65, 67–69, 71–74. — D. Kovačević-Kojić: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1978. — M. Blagojević: Bosansko Završje. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1979, XIV/1, str. 131, 134–135, 137, 141. — I. Božić: Nemirno Pomorje XV veka. Beograd 1979. — B. Hrabak: Venecija i Sandalj Hranić u njegovom širenju po Primorju počev od Herceg-Novog. Boka, 11(1979) str. 201–205, 208, 212. — I. Lucić: Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 2. Split 1979. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 1. Zagreb 1980, str. 310–311; 2. str. 145, 159, 162–165, 202, 262, 264, 275–277, 284, 297–301, 303, 306–307, 309–310, 313, 326, 333–336, 344–354, 356–362, 366–279, 381–382, 384–386, 389–393, 395–296, 416–417; 3. str. 12, 32, 39, 41, 43, 45, 53–58, 62–64, 66–68, 79–87, 89–93, 100, 104–105, 108, 117–119, 166, 294; 4. str. 82, 127. — P. Živković: Bosna u drugoj deceniji XV stoljeća. Treći program Radio Sarajeva, 9(1980) 29, str. 65–66, 68, 70–81, 84, 89, 91–92. — P. Ćošković: Dubica u bosansko-ugarskim odnosima 1398–1402. godine. Istorijski zbornik, 2(1981) str. 43–45, 47, 52–53. — P. Živković: Tvrtko II Tvrtković. Bosna u prvoj polovini XV stoljeća. Sarajevo 1981. — P. Anđelić: Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Sarajevo 1982, 16–19, 21–22, 26, 146–147, 152, 174, 189, 195, 228, 238–239. — Đ. Tošić: Donji tok Neretve u srednjem vijeku, s posebnim osvrtom na trg Drijeva. Hercegovina, 2(1982) str. 52, 55. — M. Vego: Postanak srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1982. — P. Anđelić: Srednjovjekovna humska župa Žaba. Hercegovina, 3(1983) str. 48. — P. Ćošković: O gostima »Crkve bosanske«. Istorijski zbornik, 4(1983) str. 13, 19, 37–38. — I. Petričević: Rodni list Doboja. Značenja, 2(1983) 3/4, str. 59–65, 70–71. — P. Živković: Prvi ugarsko-turski sukobi na tlu Bosne. Ibid., str. 149–150, 152–156. — J. Buturac: Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine. Starine, 1984, 59, str. 96–97. — P. Ćošković: O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom međunarodnom priznanju. Istorijski zbornik, 5(1984) str. 32–33. — P. Živković: Usora i Soli – poprište značajnih historijskih događaja u XIV i XV stoljeću. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, 15(1984) str. 36, 39. — M. Brković: Bosanski kraljevski dvor prema Zadru i Hrvojeva uloga u zadarskim događajima krajem XIV i početkom XV st. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 25(1985–86) 12, str. 255, 257, 259–265, 267–268. — J. Barbarić i J. Kolanović: Šibenski diplomatarij. Šibenik 1986. — D. Lovrenović: Cetinski knez Ivaniš Nelipčić u političkim previranjima u Dalmaciji krajem XIV i tokom prvih decenija XV stoljeća. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 21(1986) 22, str. 204–210, 213, 215. — Isti: Da li je Jelena Nelipčić bila majka Balše Hercegovića?. Istorijski zbornik, 7(1986) str. 195–198. — Isti: Kako je bosanski vojvoda Sandalj Hranić došao u posjed Ostrovice i Skradina. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 19(1986) str. 231–236. — M. Ančić: Prosopografske crtice o Hrvatinićima i Kosačama. Istorijski časopis, 33(1987) str. 37–43, 45–48, 50–55. — S. Ćirković: Bosanska crkva u bosanskoj državi. U: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1987, 223–224, 251. — D. Lovrenović: Hrvoje Vukčić Hrvatinić i splitska komuna 1403–1413. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 22(1987) 23, str. 37–44. — Đ. Tošić: Trg Drijeva u srednjem vijeku. Sarajevo 1987. — P. Ćošković: Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443–1446. Banjaluka 1988. — M. Ančić: Pet dokumenata za povijest istočnojadranskog zaleđa na početku XV stoljeća. Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH, 29(1989) str. 159–162, 165–166. — B. Hrabak: Venecija i bosanska država. Istraživanja (Novi Sad), 12(1989) str. 434–436, 438, 447, 449–452, 454, 462, 471, 479. — N. Klaić: Srednjovjekovna Bosna. Zagreb 1989, 183–185, 187–190, 193–194, 197–202, 204–206, 211, 213–214, 224–230, 232–233, 238, 246, 267–272, 294, 296–297, 305–308, 310, 320–321, 331. — A. S. Kovačić: Katolici u kotorvaroškom kraju. Sarajevo 1989. — A. Sekulić: Pavlinski samostan u Dubici. Croatica Christiana periodica, 13(1989) 23, str. 36–37. — M. Brković: Bosanske srednjovjekovne latinske isprave izdane Splitu. Croatica Christiana periodica, 14(1990) 25, str. 109–116, 121–125. — Isti: Tri povelje knezova Bribirskih izdane bosanskom knezu Hrvatinu Stjepaniću. Radovi Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Zadru, 32(1990) str. 139–154. — Isti: Bosanske srednjovjekovne latinske isprave izdane Trogiru. Ibid., 33(1991) str. 83–86, 88–89, 94–95, 97–98, 102. — Isti: Četiri bosanske srednjovjekovne latinske isprave izdane Šibeniku. Croatica Christiana periodica, 15(1991) 27, str. 38–39, 41–51. — S. Antoljak: Hrvati u prošlosti. Split 1992. — D. Lovrenović: Utjecaj Ugarske na odnos crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni. U: Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291–1991, zbornik. Samobor 1994, str. 58, 66, 71–74, 79–80, 85. — P. Živković: Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stoljeća i povijest Hrvata bosanske Posavine do početka XX. stoljeća. Mostar 1994. — P. Ćošković: Veliki knez bosanski Tvrtko Borovinić. Croatica Christiana periodica, 20(1996) 37, str. 66–69, 71, 73, 77. — M. Šunjić: Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo 1996. — M. Ančić: Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zadar—Mostar 1997. — S. M. Ćirković: Rabotnici, vojnici, duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana. Beograd 1997. — M. Imamović: Historija Bošnjaka. Sarajevo 1997. — D. Lovrenović: Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristjanizacije vladarske ideologije. Bosna Franciscana, 5(1997) 8, str. 158. — Đ. Tošić: Bosanska kraljica Katarina (1425–1478). Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, 2. Beograd 1997, 78, 100, 107. — Dž. Alić: Devetnaest stoljeća Bosne. Historija i kultura Bosne od 6. do 1900. godine. Sarajevo 1998, 65, 73–74, 81–82, 86–89, 91–95, 97–102, 111, 121, 158, 162, 169. — M. Brković: Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža. Zadar—Mostar 1998, 16–17, 19, 31, 36, 66–68, 70–76, 82, 99, 107–109, 122–123, 155, 157, 159–162, 185, 188–189, 190, 199–203, 218, 218, 256–257, 274–276, 311, 313–314, 316–318, 343–347, 353. — Isti: U Jajcu izdane isprave bosanskih vladara. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40(1998) str. 98–101, 114, 120–123, 125–131. — P. Engel: Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 16(1998) str. 59–60, 63–65, 67–72. — Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića. Sarajevo—Fojnica 2000, 23–35, 38–42, 47, 51, 93, 95, 97, 101, 104–105, 120. — P. Mikulić: Bosanski i humski iluminirani rukopisi. Bosna Franciscana, 8(2000) 13, str. 163–164, 171–173. — P. Ćošković: Susret sa zagubljenom poviješću. Područje Bosanske Gradiške u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 2001. — G. Ravančić: Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika. Zagreb 2001, 42–43.
 
Pejo Ćošković (2002) 

 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

HRVATINIĆI. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 27.12.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/hrvatinici>.