HUDINA (Hodina, Huduna), knez (?, na poč. XIII. st. — ?, prije 7. III. 1262). Prema nekim mišljenjima bio bi sin Dragoša od Blinje i praotac knezova Draškovića, a po drugima za to nema potvrde u izvornoj građi (I. Kukuljević Sakcinski). Prvi put spominje se 1242. u svezi s kraljom Belom IV, koji se pred Tatarima sklonio u Zagreb. Za kraljeva boravka u Zagrebu, H. je s hrvatskim velikašima i kraljevim činovnicima, banom Dionizijem, zagrebačkim biskupom Stjepanom Babonićem te Ivanom Jaroslavom Okićkim, Abrahamom i Nikolom, županima od Moravče, sudjelovao u vijećanjima s kraljem i pripremama za rat protiv Tatara. Kada je kralj potkraj te godine napustio Zagreb i pošao prema moru, s njim je pošao i H. sa svojim rođacima. U ratovanju je izgubio više rođaka i sam bio teško ranjen, pa su njegove ratne zasluge poslije bile podloga kraljevskim darovnicama. Imao je posjede u Križevačkoj županiji, na utoku potoka Črnec (Chernek) u rječicu Česmu. Po povratku iz Dalmacije primio je na svoj posjed kralja, kraljicu i njihovu pratnju, jer je Gradec bio potpuno razoren. Bela IV. potvrdio je ispravom iz 1245. Hudini i njegovim rođacima Gurki, Petru, Bogdanu i Potočinu u trajan posjed zemljište Međurječje (Wiscuz, Wyschust, Mezzurechia, Megeriza) uz rječicu Česmu, u Županiji Somogy. Osim toga, primio ih je među svoje dvorjanike. Ban je tražio od Hudine i njegovih rođaka da kao predijalci obavljaju vojnu službu, pa su se oni požalili kralju, koji je 1246. presudio da za posjed Međurječja imaju u bansku vojsku slati naoružanoga konjanika. Zbog toga posjeda H. se sukobio i s mošonjskim županom Benediktom, pa je kralj ispravom od 25. II. 1248. presudio u Hudininu korist, a 1256. ponovno mu je potvrdio posjedovna prava na to zemljište. H. se spominje 1249. kao jedna od ovlaštenih osoba pri utvrđivanju međa posjeda Raven, 1251. u svezi s prodajom nekog posjeda u blizini utvrde Česmice, koji je međašio s Hudininim zemljištem, i 1260. kao jedan od zastupnika zagrebačkog biskupa Filipa pred čazmanskim Kaptolom u svezi s kupovinom posjeda Obris (Obrež, Obrys). Ispravom od 7. III. 1262. kralj je posjed Međurječja dodijelio Hudininu rođaku Grguru, jer je H. umro bez djece.
LIT.: B. A. Krčelić: Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, Zagrabiae 1770, 83, 85, 87, 329 (hrv. prijevod: Povijest Stolne crkve zagrebačke, Zagreb 1994, 99, 101–103, 366–367). — I. Kukuljević Sakcinski: Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari. Zagreb 1863, 24, 27, 43, 53–54, 59, 83–84. — G. Wenzel: Codex diplomaticus Arpadianus continuatus, 7. Pest 1869, str. 154; 11. Budapest 1873, str. 337–340, 344. — J. Mikoczy: Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae ad saeculum XIV. usque perducta series anno Domini 1792. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 11(1872) str. 125–126. — I. K. Tkalčić: Povjestni spomenici Zagrebačke biskupije, 1. Zagreb 1873, 84–87, 90–91, 112–113, 126–127, 241. — I. Kukuljević Sakcinski: Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII. Zagrabiae 1896, 148, 152, 215, 241–245, 246. — F. Šišić: Itinerari vladaoca hrvatskih i ugarsko-hrvatskih od najstarijih vremena do Bele IV. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 5(1903) str. 52. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 4. Zagreb 1906, str. 231, 274–276, 291–292, 338, 398, 475; 5. 1907, str. 24, 183, 213, 216; 7. 1909, str. 331. — J. Ćuk: Pripadnost nekih ugarskih županija hrvatskome kraljevstvu u XII. i XIII. vijeku. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 16(1914) str. 172. — A. Tresić Pavičić: Izgon Mongola iz Hrvatske. Zagreb 1942, 67, 86, 130, 132, 134, 175, 178–179, 184, 198. — J. A. Soldo: Provala Tatara u Hrvatsku. Historijski zbornik, 21/22(1968–69) str. 387. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976, 326, 330. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 1. Zagreb 1980, 251, 256.
Pejo Ćošković (2002)
