HUS, Juraj

HUS, Juraj (Husti, Hustius, Husz, Huszti, Huz, Hwz; Đuro, Georgius, Juraj Rasinjanin), putopisac (Rasinja kraj Koprivnice, XVI. st. — ?, nakon 1566). Prema pridjevcima »Rasciniensis« ili »de Rascinia«, što ih je navodio uz svoje ime, zaključuje se da je bio rodom iz Rasinje u tadašnjoj gornjoj Slavoniji, koju naziva svojom preslatkom domovinom (»patria mihi dulcissima«). Potpunijih podataka o školovanju nema; poznato je samo da je u Pečuhu stekao visoku klasičnu naobrazbu. Nakon neuspjele turske opsade Kőszega i povlačenja vojske 1532, Rasinja je razorena i opustošena, a H. dospijeva u ropstvo u Carigradu. Najprije je rob vrhovnoga carskog blagajnika (defterdara) Skendera Ćelebije, koji ga neuspješno pokušava obratiti na islam, potom trubljač u službi carskoga svirača Usti-Pervana u Galati. God. 1533. pokušava pobjeći, pridruživši se potajice na povratku iz Carigrada poslanstvu kralja Ivana Zapolje s I. Verbőczyjem na čelu, ali je uhićen u Smederevu i vraćen u Carigrad. Nakon četverogodišnjega robovanja, oslobodio ga je sultan Sulejman te je kao trubljač stupio u službu nekoga arapskoga kapetana. Dvije je godine boravio u Egiptu (Aleksandrija, Kairo), upoznavši se s običajima i kulturom tih krajeva, bio svjedokom turskoga zauzimanja Adena, neuspješne vojne protiv Portugalaca u Indiji i, na povratku, zauzeća Zebida. Napustivši službu, iz Kaira se zaputio na Sinaj, pohodio sveta mjesta i samostan sv. Katarine, potom Gazu, Jeruzalem, sjevernu Siriju i Damask, pa preko Libanona stigao u Tripoli. Tu se ukrcao na turski brod, doplovio u Ataliju u Pamfiliji, pješice proputovao Frigijom (Anadolijom), brodom stigao na Khíos te s kršćanskim trgovcima krenuo na Siciliju. Kratko boravio u Messini, potom stigao u Napulj, odatle u Genovu, pa u Rim, gdje ga je bolesna njegovao Pavao Scindin (Zondin), sufragan crkve zagrebačke. Oporavivši se, uputio se u Anconu, odakle je preko Rijeke i Metlike stigao u Zagreb. Iz domovine je otišao u Požun, gdje je o svom robovanju i putovanjima na latinskome jeziku sastavio putopis, koji se u jednome prijepisu pod naslovom Georgii Huz peregrinatio Hierosolimatana i datacijom u Požunu, 10. XI. 1548, čuva u Dvorskoj knjižnici u Beču (sign. 9528), a u drugome, mlađem, pod naslovom Descriptio peregrinationis Georgii Huszthii, u Vatikanskoj knjižnici, u dijelu švedske kraljice Kristine (sign. 931), s datacijom Schandorf, 27. X. 1566. Putopis nema dnevničku formu, već je pisan kao opažajno-doživljajni tekst, s biblijskim i klasičnim reminescencijama (Homer, Aristotel, Plinije, Seneka, Plaut, Ovidije, Vergilije, Juvenal), koje svjedoče o autorovoj humanističkoj naobrazbi i erudiciji. Prijepis inačice iz 1548. poslao je H. protonotaru hrvatskoga kraljevstva Mihajlu Ravenskomu, a prijepis iz 1566. kraljevskomu savjetniku Jeronimu Becku. Djelo je prema vatikanskome primjerku priredio za tisak i objavio 1881. Petar Matković.