IBLER, Janko

IBLER, Janko, književni kritičar i publicist (Stara Gradiška, 19. IV. 1862 — Zagreb, 9. VI. 1926). Gimnaziju polazio u Vinkovcima (do 1878), Zagrebu i Rijeci. Od 1881. profesionalni je novinar u pravaškoj Slobodi, 1882–96. književni i kazališni kritičar, 1886. član uredništva te 1897–1908. glavni urednik Narodnih novina, u kojima je surađivao i 1909, 1911–13. te 1917–18. Uz to je 1882–83. bio neformalni suurednik Vienca i njegov književni i kazališni kritičar te 1885–86. urednik Slobode (od 1886. Hrvatska). Surađivao je u novinama i časopisima Pozor (Obzor; 1881, 1883, 1889, 1925), Hrvatska vila (1883–85), Agramer Tagblatt (1886, 1893), Balkan (1886), Nada (1895–96), Pozorište (Novi Sad 1895), Hrvatska kruna (1906), Pokret (1906–07), Hrvatska njiva (1917), Savremenik (1919), Jutarnji list (1921, 1925) i Vijenac (1925–26). Feljtonističkim stilom u tradiciji A. Šenoe i M. Miličevića pisao je kritike, osvrte na pojave u stranim književnostima i hrvatskom kulturnom životu, feljtone, književnopovijesne rasprave i političke članke. Kao književni kritičar na poč. 1880-ih bio je radikalni zagovornik naturalizma, a u polemikama oko realizma i naturalizma pristaša E. Zole. U Literarnim pismima (Sloboda, 1881) zacrtao je osnovne realističke postulate oblikovavši ih u trima načelima presudnim za takav pripovjedni koncept: uvjerljivost karaktera radi postizanja obilježja tipičnosti junaka, tendencioznost (ostvarenje društvene ideje) i realističnost, isprva u smislu uporabe elemenata iz materijalne zbilje, poslije u smislu vjerojatnosti fabule i likova. S tih je gledišta na poč. 1880-ih kritizirao Šenou, premda su im polazišta o prosvjetiteljskoj funkciji književnosti bila slična, a hvalio E. Kumičića (poslije ga ocjenjuje nepovoljnije). Nakon 1890. nasuprot Zoli, kao uzorna prozaika ističe G. Flauberta, Šenoi priznaje utjecaj na razvoj hrvatske feljtonistike i romana, pozitivno ocjenjuje K. Š. Gjalskoga, J. Kozarca i I. Vojnovića. Njegove dramsko-kazališne kritike danas se ocjenjuju zanimljivima isključivo s motrišta književne kritike (N. Batušić). Okušao se i u književnom radu; pisao je kratku prozu i novele, a 1920. objavio roman Zora, portret obrazovane i emancipirane žene s konvencionalnim završetkom, za koji je te godine dobio Nagradu Zabavne biblioteke. Publicističko djelo Hrvatska politika 1903.–1913, faktografski pouzdano no bez kritičkoga odmaka i dubljih prosudba političkih postupaka, pregled je političko-stranačkih prilika u Hrvatskoj i Dalmaciji 1903–06; planirano izdavanje treće knjige s događajima do 1914. omeo je I. svjetski rat. Priredio je knjigu Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva u Zagrebu godine 1891 (Zagreb 1892). Prevodio je za časopise i kazalište s danskoga, engleskoga, njemačkoga i ruskoga jezika; s danskoga je preveo Tiho jezero K. Ewalda (Zagreb 1922), a s engleskoga Što je demokratizam T. Roosevelta (Zagreb 1918) i Kokoro L. Hearna (Zagreb 1924). Potpisivao se pseudonimima i šiframa: Desiderius, Desiderij, Milan Desiderius, Milivoj Horvat, Ivan Staparčević, Milan Zorić, Alpha, Omikron, -de.-, D-s., IBIS, I-r., J. I., J-r., J. I-r., -r., -r-.