IBRIŠIMOVIĆ, Luka

IBRIŠIMOVIĆ, Luka, generalni vikar i protuturski borac (Požega, o. 1626 — Požega, 1698). O njem se brinuo rođak M. Ibrišimović, franjevac i beogradski biskup; kako ga I. naziva stricem, ne će biti točno da mu je bio ujak te da je Luka svoje prezime Skoko promijenio i preuzeo njegovo (J. Buturac). Početnu je izobrazbu stekao u samostanu u Velikoj, a filozofsko i teološko školovanje nastavio u Gyöngyösu te u Ferrari. Po povratku sa studija bio je učitelj franjevačkih pripravnika i propovjednik u Velikoj, zatim 1652–55. župnik u Ratkovu Potoku (danas Ratkovica). U Budimu je potom sedam godina bio župnik, a 1659–62. i samostanski starješina. Vrativši se u Slavoniju, bio je župnik u Požegi 1662–67, gvardijan u Velikoj 1672–75. i najbliži suradnik P. Nikolića, vikara zagrebačkoga biskupa za Slavoniju. Od 1675. do kraja života sâm je obavljao tu službu, na koju ga je postavio biskup M. Borković, a potvrdili njegovi nasljednici (1688. A. I. Mikulić i 1694. S. Želiščević) i general Franjevačkoga reda. Kako je bio odlučan pristaša pokreta samostalnosti slavonskih franjevaca i njihove povezanosti sa Zagrebačkom biskupijom, bio je u trajnom sukobu s bosanskim biskupom N. Ogramićem i njegovim pristašama. Za oslobodilačkoga Bečkoga rata (1683–99) uglavnom je boravio u Požegi i sudjelovao u organiziranju oslobađanja Slavonije. Napose se istaknuo 12. III. 1688. u obrani Požege od napadaja turske vojske. God. 1694. biskupu Mikuliću poslao je popis 30 župa koje priznaju njegovu biskupsku vlast i od kralja Leopolda I. zatražio zaštitu prava zagrebačkoga biskupa u Slavoniji, a 1696. u tom ga je nastojanju ohrabrio i ugarski primas, kardinal L. Kolonić. Nakon Ibrišimovićeve smrti i završetka rata, u parnici zagrebačkoga i bosanskoga biskupa oko župa u Slavoniji presudio je 1699. Metropolitanski sud. Zapadna i središnja Slavonija pripale su zagrebačkomu biskupu, a biskupu Ogramiću su u Slavoniji pripale samo četiri župe u okolici Đakova. — Ibrišimovića se drži najzaslužnijim Hrvatom u Slavoniji u XVII. st. (Buturac). Njegovo dopisivanje sa zagrebačkim biskupima 1672–97. sadržava vrijedne izvještaje o stanju katolika pod turskom vlašću i o zbivanjima prije i za Bečkoga rata te posebno razotkriva njegovo nastojanje oko crkvenoga povezivanja Zagreba i Slavonije, što je postalo jamstvom njezine političke i kulturne integracije s Banskom Hrvatskom. Tradicija mu je dodijelila nadimak Sokol, a tematizira ga i narodna pjesma (L. Ilić Oriovčanin, Lovorike Gradiškoga narodnoga graničarskoga puka br. 8 opjevaju narodne pjesme. Zagreb 1874, 88–91). U prigodi obljetnice oslobođenja Požege i Slavonije od Turaka L. Kraljević napisao je »prigodne dramatske slike« Fra Luka Ibrišimović ili izgon Turaka na Grgurevo iz Požege (Osijek 1890), u Zagrebu je izdana spomenica Ibrišimoviću 1893. franjevački bogoslovi s prilozima J. Hranilovića, G. Martića, I. Okrugića Srijemca i M. Barbarića, a gradske su mu oblasti u Požegi 1893. ispred crkve sv. Terezije postavile spomenik, rad Györgya Kissa. Obljetnica njegove smrti 1998. u Požegi je obilježena izložbom, znanstvenim skupom i izdavanjem prigodne poštanske marke.