IKIĆ, Drago

IKIĆ, Drago, bakteriolog i imunolog (Foča, 2. VII. 1917). U Zagrebu završio gimnaziju 1936, studij medicine 1942. te doktorirao 1958. na Medicinskom fakultetu tezom Međusobni utjecaj na visinu imuniteta pojedinih antigena u miješanim cjepivima. Po završetku studija bio je bolnički liječnik u Tuzli, potom zdravstveni referent Okružnoga NO Biokovo 1944–45. te Oblasnoga NO za Dalmaciju 1945–46. Specijaliziravši bakteriologiju u Parizu, Zürichu i Ženevi, radi u Bakteriološkom odjelu Higijenskoga zavoda u Zagrebu 1946–47, na dužnosti pomoćnika ministra zdravlja NRH 1947–50, potom se vraća u Higijenski zavod (od 1951. Centralni higijenski zavod), u kojem od 1952. vodi novoosnovani Odjel za kontrolu i ispitivanje seruma i vakcina. Položio je specijalističke ispite iz higijene (1950) i bakteriologije (1954) i u međuvremenu boravio (1952) u Londonu i Københavnu na usavršivanju iz imunologije. Kada se 1956. iz Centralnoga higijenskoga zavoda izdvajaju Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata i Serovakcinalni zavod, I. postaje ravnateljem, prvoga od njih 1956–58, a drugoga 1958–61. God. 1961. pretvara Serovakcinalni zavod u Imunološki zavod te mu 1969. pridružuje Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata. Na čelu je Imunološkoga zavoda do umirovljenja 1982. Ondje je vodio 1971–81. Suradni laboratorij za istraživački rad i uspostavljanje referentnih preparata i metoda SZO te 1973–81. Međunarodni referentni centar za bakterijska cjepiva SZO. God. 1962. habilitirao se za docenta zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta, na kojem je iste godine izabran za honorarnoga izvanrednoga profesora imunologije, a 1965. postaje izvanrednim profesorom i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. God. 1983. pri JAZU osniva i vodi Centar (poslije Kabinet) za istraživanje i standardizaciju imunobioloških supstancija. Njegov je znanstveni rad posvećen usavršivanju postojećih bakterijskih cjepiva (napose protiv difterije, tetanusa, hripavca, trbušnoga tifusa) te razvijanju novih, virusnih, cjepiva koja su pokazala nisku reaktogenost i visoku imunogenost (protiv ospica, poliomijelitisa, influence). Radio je na standardizaciji imunoloških supstancija, povezivanju laboratorijskih i terenskih (epidemioloških) istraživanja te ispitivanju antivirusnoga i antitumorskoga djelovanja interferona. Prvi je u svijetu 1962. uveo linije humanih diploidnih serijski razmnožavanih stanica kao podlogu za virusna cjepiva, što je konačno 1971. prihvatila i SZO. To je otkriće bilo prekretnica ne samo u vakcinologiji već je imalo i temeljno značenje u shvaćanju procesa transformacije stanice. Imunološki je zavod razvio u istaknuti svjetski centar. U razdoblju 1957–79. organizirao je 18 međunarodnih simpozija i četiri tečaja SZO za imunobiološku standardizaciju, a zagrebačko cjepivo protiv ospica (soj Zagreb—Edmonston) postalo je poznato u cijelom svijetu. Radove je objavljivao u časopisima Higijena (1948–49, 1951, 1956), Liječnički vjesnik (1950–51, 1954, 1956), Acta medica Iugoslavica (1955, 1958), Bulletin WHO (Ženeva 1957, 1962–63, 1969, 1972), Experientia (Basel 1958), Zeitschrift für die gesamte Hygiene und ihre Grenzgebiete (Berlin 1961), Radovi Imunološkog zavoda (1963, 1965–66, 1968, 1971, 1974–75), Lijekovi (1964; Pharmaca 1967), Progress in Imunobiological Standardization (Basel—New York 1965, 1972), American Journal of Epidemiology (Washington 1968), Science (Washington 1969), Rad JAZU (1971, 352), Annals of Immunology Hungary (Budimpešta 1972), International Journal of Clinical Pharmacology (München 1981, 1991), Journal of Cancer Research and Clinical Oncology (Berlin—Heidelberg 1981), Lancet (London 1981), Review of Infectious Diseases (Chicago 1983), International Journal of Dermatology (Philadelphia 1991, 1995), European Archives of Oto-Rhino-Laryngology (Heidelberg 1994) te mnogim zbornicima kongresa i simpozija. Surađivao je i u publikacijama koje su izdavali Panamerican Health Organization i WHO (Washington 1967) te National Cancer Institute (Bethesda 1968). Napisao je poglavlje o imunoterapiji i imunoprofilaksi u knjizi B. Karakaševića i dr. Mikrobiologija i parazitologija (Beograd—Zagreb 1969²), a surađivao je i u Medicinskoj enciklopediji LZ. Bio je 1960–62. predsjednik sekcije za Hrvatsku Jugoslavenskoga mikrobiološkoga društva, odn. Društva mikrobiologa Hrvatske (1966–68) te predsjednik Međunarodne unije mikrobioloških društava. Jedan je od osnivača Permanentne sekcije za mikrobiološku standardizaciju te 1964. prvi predsjednik Međunarodnoga komiteta za kulture stanica. Pokrenuo je časopis Radovi Imunološkog zavoda i bio njegovim glavnim urednikom 1963–79. Redoviti je član JAZU (HAZU) od 1977. i tajnik njezina Razreda za medicinske znanosti 1978–89. God. 1972. dobio je Nagradu »Ruđer Bošković«, a 1980. Nagradu za životno djelo.