ILIJIĆ, Stjepko

ILIJIĆ, Stjepko, pisac (Stari Grad, 1. IX. 1864 — Zagreb, 6. II. 1933). U Zadru 1882. završio gimnaziju i položio učiteljski ispit. Učitelj je u Dalmaciji 1883–99. te državni prosvjetni službenik u Sarajevu i Mostaru 1899–1917. Uređivao je stručne pedagoške novine Učiteljska zora (1905–16). Pjesme, pripovijetke, književne kritike, recenzije, osvrte i prijevode te članke iz dječje psihologije i gospodarstva objavljivao u periodicima i novinama Narodni list (1885, 1890–93, 1895–1901, 1903–04, 1908, 1911, 1913), Hrvatska (1886–89, 1892–94), Prosvjeta (1893, 1895–96, 1900, 1903–05, 1908, 1910), Školski vjesnik (1900, 1902), Jadran (1903), Nuova rassegna (Firenca 1903–08), Učiteljska zora (1905–15, 1917), Savremenik (1906–09, 1918, 1920, 1923, 1927–29), Srđ (1908), Bosanska vila (1910), Jutarnji list (1916–17, 1923, 1930, 1932), Obzor (1916–18, 1922–32), Hrvatski ekonomista (1917), L’Adriatico jugoslavo (1919), Učitelj (1920–22), Jugoslavenski ekonomist (1921), Jugoslavenski Lloyd (1921), Hrvatski list (1924–27), L’Europa orientale (Rim 1924), Pučka prosvjeta (1924–25, 1928, 1930, 1932), Novo doba (1927, 1929), Hrvatska revija (1929), Rivista di letterature slave (Rim 1929). Pjesništvo mu je uglavnom domoljubno, a pripovjednu prozu obilježava lokalna tematika (Hvar, BiH). Slična su ishodišta i neoromantičarskoga epa Ali-beg Čengijić i Biserka (1906), pisana u tradiciji usmene narodne epike. Uspjeliji je dopjev nedovršena spjeva P. Preradovića Lopudska sirotica (Vijenac, 1903), u kojem nastoji slijediti ideju i metriku izvornika. Autograf epske pjesni Napoleonova smrt nalazi se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Na hrvatski je prepjevao djelo I Sepolcri U. Foscola (Grobovi. Mostar 1905).