INKÉY

INKÉY (Inkéy de Pallin), plemićka, od XIX. st. barunska obitelj podrijetlom iz Ugarske, gdje su imali posjede u županijama Zala, Vas i Somogy. Prvotno prezime Loránth de Inke zamijenili su potkraj XVII. st. toponimičkim prezimenom prema posjedu Inkéy u Županiji Somogy. Dvojbeni su navodi u literaturi (S. Belošević, a potom i drugi) da je Petar (umro 1670), sin Franje II (1596–1650), kupio 1630. više posjeda u Međimurju i tako prvi stekao posjede u Hrvatskoj. S prezimenom Inkéy prvi je zabilježen njegov sin Franjo III (rođ. 1640), koji je od oko 1675. bio u vojnoj službi u Legradu, gdje je i njegov sin Ivan (1680–1747) 1707. bio kapetan. On je na poč. XVIII. st. dobio više posjeda u Ugarskoj; posjed Pallin, po kojem je 1724. dobio pridjevak »de Pallin«, podijeljen mu je 1721. Njegovi sinovi Gašpar (1716–1775) i Baltazar (1726–1792) utemeljitelji su ugarske odn. hrvatske obiteljske grane. Kada mu je 1778. Ivan Jakob Gaisrückh založio na 30 godina vlastelinstvo Rasinju, Baltazar je bio veliki župan Županije Zala (F. Brdarić). Više pisaca tvrdilo je da se to dogodilo 1746; Kristina Auersperg pak, udovica Josipa Karla Gaisrückha i majka Ivana Jakoba, u svezi s vlastelinstvom Rasinjom u spisima Hrvatskoga sabora spominje se sve do 1762. U Saboru je Baltazar bio nazočan kao velikaš. Za njegova je upravljanja vlastelinstvom na temeljima starije gotičke crkve u Rasinji 1790. sagrađena župna crkva Našašća sv. križa. Njegov sin Mirko I (1757–1813) isplatio je 1808. nasljednike grofova Gaisrückha i postao stvarnim vlasnikom rasinjskoga veleposjeda. Od 1795. imao je naslov kr. savjetnika. Sin mu Mirko II (1787–1848) bio je 1820–29. te 1843. podžupan Županije Zala, a od 1842. veliki župan Županije Zólyom. Vlastelinstvo je povećao stekavši 1814. posjed Goricu, koji je njegovu djedu založila obitelj Sennyja; s Franjom Žomborom zamijenio je 1831. posjed Brunicu na Dravi za Koprivnički Ivanec. Od oko 1819. prisjednik je Banskoga stola u Zagrebu, a 1839. izabran je za prisjednika Zagrebačke županije. U Zagrebu je te godine kupio kuću (Ćirilometodska ul., kbr. 4; 1846. prodao Lj. Gaju). U Hrvatskom saboru, gdje je bio među velikašima, izabran je 1827. za člana Odbora za uređenje Jamničke kiselice, za što je 1830. dao i novčani prilog. Bio je članom saborskih odbora za izradbu uputa za izaslanike u zajednički ugarsko-hrvatski sabor (1830, 1832; 1839. bio i izaslanikom), Odbora za istraživanje i prikupljanje statutâ i municipalnih prava Hrvatske (1839) i Kazališnoga odbora (1840; za kazalište je dao i novčani prilog). Od 1840. bio je kr. povjerenik za regulaciju Save i Kupe i odvodnju savskih nizina u Hrvatskoj i Slavoniji te predsjednik komisije za poslove koji su trebali unaprijediti promet iz unutrašnjosti prema moru. O tom je dao izraditi elaborat te ga 1844. uputio ugarskomu palatinu nadvojvodi Josipu, koji je odobrio tiskanje teksta u njemačkim i ugarskim novinama (njegov odgovor objavio B. Stulli). Više je puta bio kr. povjerenik pri uvođenju novih gradskih uprava. Kr. namjesničko vijeće odalo mu je 1838. priznanje za zasluge u promicanju pučkoga školstva. God. 1840. darovao je Narodnomu kasinu u Križevcima knjižnicu iz rasinjskoga dvora. Jedan je od utemeljitelja Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva 1841. Naslov c. k. komornika dobio je 1818. U Zbirci rijetkosti NSK u Zagrebu (sign. R 3911) čuva se njegov rukopis o vojnoj obuci iz 1828. Reflexiones circa exercituationem regni Hungariae, Banderia, portalem militiam libertinosque Croaticos. — Neki njegovi suvremenici iz ugarske grane obitelji školovali su se na Kr. akademiji u Zagrebu; tiskane su teze koje je Gašpar branio u profesora Juridičkoga fakulteta K. Farkaša (Zagreb 1819) i one koje je Aleksandar branio u profesora fizike A. Šufflaya (Zagreb 1825). Prisjedniku županijskih sudova Zagrebačke i Županije Zala Ivanu Nepomuku (umro 1842) prigodnicu je spjevao F. Klohammer, profesor matematike na zagrebačkoj Akademiji (Zagreb s. a.). Sin Ivana Nepomuka Eduard (1803–1877), pukovnik, dobio je austrijsko barunstvo 1856; umirovljen je u činu general-bojnika. Ferenz (umro 1836) bio je c. k. komornik i posjednik u međimurskom naselju Belici, gdje je dijelom sačuvan obiteljski dvor. Ondje je dao obnoviti skupinu kipova na otvorenom s prikazom Svete obitelji. Pokopan je u tamošnjoj župnoj crkvi, gdje je sačuvana njegova nadgrobna ploča iz 1836. s mađarskim natpisom i grbom. God. 1848. vlasnik dvora i posjeda u Belici bio je Gašpar. — Nakon smrti Mirka II. posjedima je neko vrijeme upravljala udovica Jozefina Kiss de Nemeskér (rođ. 1795), koja se 1849. spominje kao tutorica sina Ferdinanda (1829–1890). On se školovao u bečkom Theresianumu, studirao pravo, a u vojnoj je službi postignuo čin husarskoga natporučnika. Nakon 1849. preuzeo je upravljanje rasinjskim vlastelinstvom i posjedima u županijama Tolna i Zala. God. 1851. izabran je za predsjednika novoutemeljene Podravske podružnice Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva u Koprivnici, koju je i novčano podupirao, kao i upravu Društva u Zagrebu. Bio je članom križevačkoga Pododbora Prve gospodarske izložbe u Zagrebu 1864. Ulagao je u gospodarski napredak posjedâ; uz agrarnu proizvodnju zanimao se za uzgoj konja i imao ergele na majurima Gorici i Ludmilindvoru. God. 1860. u Rasinji je utemeljio ciglanu, a 1875. stekao je posjed Kuzminec. U političkom životu spominje se od izbora za podžupana Križevačke županije na poč. 1861 (potkraj godine odreknuo se te časti). Od 1861. u Hrvatskom je saboru zastupao kotar Koprivnicu. U saborskim sazivima 1865–68, 1872–81 (od 1873), 1887–90. bio je među velikašima, a 1868–71. zastupao je kotar Ludbreg i bio izabran u velikašku kuću zajedničkoga sabora. God. 1872. izabran je za zastupnika kotara Koprivnice (predizborni mu je govor tiskan u Varaždinu 1872), ali se u studenom 1873. odreknuo mandata. Koprivnički je kotar zastupao i 1881–87. U Saboru je izabran 1866. u Zemaljski željeznički odbor, a 1870. u Odbor za dopunu zakona o uređivanju zadruga. Oko 1870. utemeljio je konzorcij za gradnju vicinalne željeznice od Koprivnice do Novoga Marofa. God. 1875. podijeljeno mu je hrvatsko-ugarsko barunstvo. Bio je 1880-ih ravnatelj Hrvatskoga katastralnoga povjerenstva (o tom pisao u Agramer Zeitungu, 1880, 204). Na sjednici katastralnoga povjerenstva u Budimpešti u rujnu 1883. pozvan je na ministarsku konferenciju 11. IX, sazvanu u povodu narodnoga pokreta i seljačkih nemira u Hrvatskoj, izazvanih postavljanjem ploča s ugarskim i hrvatskim grbovima i natpisima na mađarskom jeziku. Dana 27. i 28. IX. 1883. predsjedao je sjednici Hrvatskoga zastupničkoga kluba u zajedničkom saboru u Budimpešti na kojoj se raspravljalo o nenadležnosti toga Sabora za tumačenje odredaba Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. te o povredi ustava kraljevina Hrvatske i Slavonije imenovanjem generala H. Ramberga za kr. povjerenika za te zemlje nakon razrješenja bana L. Pejačevića (4. IX. 1883). Ferdinand se u listopadu 1883. spominjao među kandidatima za novoga bana. Od njegova je vremena (1889) obitelj imala osobno pravo glasa u Hrvatskom saboru. God. 1883–85. dao je graditi novi dvorac u Rasinji u koji se obitelj preselila 1885. iz tamošnjega utvrđenoga grada. Bio je patron škola u Kuzmincu i Rasinji, gdje je 1857. dao novac za gradnju nove zgrade. Imao je naslove c. k. komornika (od 1854) i kr. tajnoga savjetnika (od 1886). Umro je u Voloskom i pokopan na obiteljskom groblju u Rasinji uz crkvu Našašća Sv. križa (groblje je nakon II. svjetskoga rata zapušteno). Imao je tri kćeri i sina Mirka III (1870–1934), koji je 1890. bio poručnik u austro-ugarskoj vojsci, a službu završio u činu natporučnika. God. 1894. podijeljen mu je naslov c. k. komornika, a bio je i počasni član Malteškoga reda. U Rasinji je 1896. otvorio rudnik ugljena (djelovao do 1898). Kao kolator rasinjske župe dao je trećinu novca za orgulje koje su gradili i 1898. postavili u župnoj crkvi u Rasinji graditelji orgulja braća Rieger iz Jägerndorfa (danas Krnov). God. 1898–1905. bio je među velikašima u Hrvatskom saboru, a potom je uglavnom boravio izvan Hrvatske. U literaturi se spominje da je 1910. utemeljio pecaru žeste u Kuzmincu. Proces propadanja vlastelinstva započeo je na poč. XX. st. prodajom majura seljacima. Posjedima su prije I. svjetskoga rata i nakon njega do 1922, odn. 1924. upravljale Mirkove sestre Gabrijela (1861–1926) i Ludmila (1865–1922); najstarija Ferdinandina (1859–1932), slikarica, udana Rüdt de Collenberg, naslijedila je posjed Rátko u Županiji Zala. I nakon 1919, kada obitelj agrarnom reformom gubi velik dio vlastelinstva, prodavale su sestre zemlju seljacima; raspustile su ergele konja i zatvorile pecaru žeste u Kuzmincu. Rasprodaju je nastavio i Mirko, kada je oko 1924. preuzeo upravljanje vlastelinstvom; ostao mu je zemljišni maksimum 147 jutara (od oko 4659 katastarskih jutara). God. 1930. prodao je ostatke srednjovjekovne utvrde Rasinje, koji su tada srušeni, a 1933. i mlin na vodu u Rasinji. Imao je kćer Ludmilu (rođ. 1925) i sina Mirka IV (rođ. 1926), koji je nakon II. svjetskoga rata živio u Johannesburgu. Obitelj je iz Hrvatske otišla 1944–45. na obiteljski posjed Miszla kraj Szekszárda. Od dvorca u Rasinji sačuvane su dvije od triju zgrada, u kojima je danas više javnih ustanova. U HDA u Zagrebu pohranjen je dio obiteljskoga arhiva koji nije stradao za II. svjetskoga rata i nakon njega te arhiv vlastelinstva.