ISAKOVIĆ, Toma

ISAKOVIĆ, Toma (Iszaakowitz; Thomas Joh.), glumac (?, 1810 — ?). Podrijetlom iz Srbije, odakle je pred Turcima pobjegao u Novi Sad. Ondje se 1837. pridružio amaterskoj glumačkoj družini Maksima Brežovskoga. Na poziv članova Ilirske čitaonice, koji su htjeli utemeljiti nacionalno kazalište, 1840. dolazi u Zagreb kao voditelj novosadske putujuće družine Leteće diletantsko pozorište. S tim ansamblom, koji je pod imenom Domorodnoga teatralnoga društva djelovao kao prvo profesionalno hrvatsko kazalište, nastupao je u zgradi na Markovu trgu te gostovao u Karlovcu (1840–41) i Sisku (1841). God. 1840. odigrao je glavnu mušku ulogu, lik Jurana, u predstavi I. Kukuljevića Sakcinskoga Juran i Sofija ili Turci kod Siska, prvoj novijoj hrvatskoj drami izvedenoj na profesionalnoj pozornici na hrvatskom jeziku. Na poziv prvoga srpskoga profesionalnoga kazališta odveo je 1842. svoju glumačku družinu u Beograd. Vrativši se u Zagreb 1843, oženio i prešao na rimokatoličku vjeru. Na zagrebačkoj je sceni 1840–42. uglavnom tumačio glavne i veće uloge. Bio je Ugarski kralj (Kukuljević Sakcinski, Stjepko Šubić ili Bela IV. u Hrvatskoj), Miloš (J. Sterija Popović, Miloš Obilić ili Propast srpskog carstva), Bretislav (K. E. Ebert, Bretislav i Juta), Knez od Saverna (F. I. Holbein, Fridolin), Persival (F. Halm, Grizelda), Uljević (A. Kotzebue, Ljubomorna žena), Car Petar (J. M. Babo, Strijelci), Svetislav (Sterija Popović, Svetislav i Mileva). D. Demeter je u osvrtima na kazališna zbivanja često hvalio njegov »krepak glas« te žestinu i strastvenost koju je unosio u svoja uprizorenja. Režirao je neke od predstava, koje je njegova družina prikazivala u Zagrebu (L. Lazarević, Prijatelji i J. Vujić, Fernando i Jarika, 1840). U povijesnim izvorima spominje se među najzaslužnijima za dolazak Letećega diletantskoga pozorišta u Zagreb, a kao voditelj profesionalne glumačke družine znatno je pridonio početnoj afirmaciji hrvatskoga profesionalnoga kazališta. — Njegov sin Slavoljub (Šandor; Zagreb, 1843 — Beograd, 1876) nastupao je na pozornici HNK u Zagrebu 1861–64, 1866–69. i 1871–73. Od većih uloga glumio je Porthosa u Athos, Porthos i D’Artagnan ili Kraljičini mušketiri (A. Theobald), Rollera u Razbojnicima (F. Schiller), Prosca u Poslaničkom attachéu (H. Meilhac), Dužda u Mletačkom trgovcu (W. Shakespeare), Grofa Appianija u Emiliji Galotti (G. E. Lessing), Predsjednika u Spletki i ljubavi (Schiller), Narednika u Zagorki (I. F. Castelli). Ondašnja kritika hvalila je njegov »vitki muževni stas« i priznavala darovitost, ali i nerijetko prigovarala zbog nemara za naglasak i izgovor. — Slavoljubov sin Aleksandar (Saša; Zagreb, 26. V. 1867 — Zagreb, 27. II. 1930) bio je odvjetnik u Osijeku i Zagrebu i mecena kulturnih društava. Objavljivao je književne crtice u Viencu (1899–1900) i Die Drau (1901), a tekstove o osječkim kazališnim temama 1907. u Narodnoj obrani i Slavonische Presse.