IVAN

IVAN (Ioannes), navodni dioklejski i dubrovački nadbiskup (X–XI. st.). Kao prvi dubrovački nadbiskup zabilježen je pod godinom 980. u Analima dubrovačkoga Anonima, kao i u Ljetopisu N. Ranjine, koji donosi tzv. dubrovačku tradiciju o dukljanskom podrijetlu Dubrovačke nadbiskupije. Prema Ranjini, dioklejski je nadbiskup I., bježeći iz poharane i razrušene Diokleje, zaklon potražio u Dubrovniku, gdje je na dobrobit dubrovačke Crkve proživio 28 godina, a govori se i da je napisao muku svetih mučenika Lovre, Petra i Andrije. U Kronici Dž. Rastića spominje se još Ivanov potajni bijeg iz srušenoga sjedišta pred bugarskim kraljem Samuilom, njegovo zadržavanje u Dubrovniku na savjet Vlade koja je uputila izaslanstvo u Rim i postignula – s obrazloženjem kako je Diokleja do te mjere srušena da više nikada ne će biti obnovljena – da ga papa Benedikt VII. prizna kao epidaursko-dubrovačkoga namjesto dioklejskoga nadbiskupa. Tim bi, prema Rastiću, bila ugašena Dioklejska metropolija, utemeljena na Duvanjskom saboru, a kao Epidaursko-dubrovačka bila obnovljena nekadašnja Epidaurska metropolija. Kako nisu sačuvani dokumenti koji bi izravno svjedočili o vremenu, razlozima i načinu utemeljenja Dubrovačke metropolije, historiografija je pokušavala pronaći odgovore i kritičkom raščlambom tradicije o dukljanskom podrijetlu. Mišljenje D. Farlatija – kako je nadbiskup I., nakon što je bugarski car Simeon razorio Diokleju 926. ili 927, prebjegao u Dubrovnik, gdje bi nakon smrti tamošnjega biskupa bio izabran za dubrovačkoga nadbiskupa – odbačeno je, jer izvori i nakon Simeonovih pohoda Diokleju spominju kao važno gradsko središte, a na splitskim crkvenim saborima 925. i 928. sudjeluje dubrovački biskup, a ne nadbiskup. Kako se ni pokušaj M. Medinija da Ivanovo preseljenje u Dubrovnik datira u doba Bazilija I. nije pokazao uvjerljivim, pristaše su vjerodostojnosti dukljanskoga podrijetla Dubrovačke metropolije ustrajali na izvornoj Anonimovoj dataciji, iako je još prvi izdavač upozorio da je dotična Anonimova vijest kasnija glosa. Osim toga, Anonim i Ranjina dubrovačke nadbiskupe spominju i prije navodnoga Ivanova bijega u Dubrovnik 980. Postojanje metropolitanskoga sjedišta na teritoriju Duklje prije utemeljenja Barske metropolije 1089, unatoč mnogim pokušajima, nije dokazano, pa se u novije doba tradicija o dukljanskom podrijetlu Dubrovačke metropolije ne drži autentičnom. Vjerovati je da su je zasnovali Dubrovčani u nastojanju da u parnici pred papinskim sudom u prvoj pol. XIII. st. postignu poništenje odluke o obnovi Barske metropolije. U toj se prilici uspostavitelj tradicije poslužio imenom Ivan, jer tako prvoga dubrovačkoga nadbiskupa naziva kroničar Milecije, vjerojatno i neki stariji nesačuvani izvori, a ideja o povezivanju sudbina dviju južnojadranskih crkava likom istoga biskupa mogla je nastati zbog poznavanja odnosa između Dubrovnika i dukljanskoga vladara Mihajla u 1070-ima.