IVAN IZ BAJE (Bajanin, de Baia, de Vaya, de Waja, de Waya, Vajac; Joannes, Johannes), vikar (?, potkraj XIV. ili na poč. XV. st. — ?, nakon 1444). Podrijetlom Mađar, ali se povjesničari ne slažu o mjestu njegova rođenja (po D. Mandiću i F. E. Hošku to je Baja na Dunavu, a po E. Fermendžinu i J. Karácsonyiju Vaja kraj Nyirbátora). Prvi se put spominje u buli pape Eugena IV. od 9. V. 1439. kao povjerenik generala Franjevačkoga reda u Bosanskoj vikariji. Papa ga postavlja za »istražitelja krivovjerske opačine« (inquisitor haeretice pravitatis) u tim krajevima te ga preporučuje svim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima. Bosanskim vikarom postao je prije 30. VII. 1440, kada ga u tom smislu prvi put u svojoj buli spominje Eugen IV. Bulom papa preporučuje crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima bosanskoga vikara Ivana i franjevca Dionizija iz Iloka, koji se upućuju u kraljevstva Skitije (područje Moldavije i Besarabije) i okolne krajeve, te traži da im se pruži svaka pomoć. Ti podatci poslužili su J. Božitkoviću da ustvrdi kako je Ivan iz Baje izabran za bosanskoga vikara 1439, a Mandić je mišljenja da je to imalo biti između 25. X. i 15. XI. 1438. U prilog Mandićevu mišljenju ide podatak da je Bernardin Sienski u proljeće 1441. potvrdio Ivana iz Baje kao bosanskoga vikara za novo trogodište (L. Wadding). Za njegova upravljanja Bosanskom vikarijom povećale su se nesuglasice između opservanata i konventualaca. Franjevci u Ugarskoj i Slavoniji, uglavnom konventualci, pokušali su se odvojiti od pretežno opservantskoga dijela Vikarije. Na ruku takvim zahtjevima išle su i teške političke prilike uzrokovane protuturskim ratom 1443–44. Ivan je 1444. otišao u Ugarsku da od tamošnje subraće zatraži odgodu franjevačke skupštine za iduću godinu. Na to ugarski franjevci nisu pristali, čak su Ivanu nasilno oduzeli vikarski pečat te na sastanku u Ineuu (mađ. Jenő), sjeveroistočno od Arada, izabrali za vikara Fabijana Kenyeresa iz Bača i proglasili odcjepljenje. Kako bi spriječio raskol, papa je 1445. potvrdio Fabijanov izbor, ali je dokinuo novu vikariju. Nakon tih događaja o Ivanu se više ne govori.
LIT.: V. Greiderer: Germania Franciscana seu Chronicon geographo-historicum ordinis s. p. Francisci in Germania, 1. Oeniponte 1777, 47–49, 56. — M. V. Batinić: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihovog boravka, 1. Zagreb 1881, 94. — E. Fermendžin: Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci Seraphici. Starine, 1890, 22, str. 19–21. — Isti: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892. — J. Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, 1. Sarajevo 1912, 44, 88. — B. Rode: Documenti Francescani di Ragusa. Miscellanea Francescana (Foligno), 14(1912–13) str. 125–126. — J. Karácsonyi: Szt. Ferencz rendjének története Magyarországon 1711-ig, 2. Budapest 1924. — U. Hüntemann: Bullarium Franciscanum, NS 1. Ad Claras Aquas 1929, 198, 898. — L. Wadding: Annales Minorum, 11. Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932², 91–92, 157. — J. Božitković: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339–1735). Beograd 1935, 22–23. — D. Mandić: Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago 1962, 171–172. — Isti: Franjevačka Bosna. Rim 1968. — F. Lastrić: Pregled starina Bosanske provincije. Sarajevo 1977, 122. — A. Sekulić: Drevni Bač. Split 1978, 41. — F. E. Hoško: Franjevci u Srijemu, Slavoniji i Bačkoj potkraj srednjeg vijeka. Croatica Christiana periodica, 11(1987) 19, str. 126–127. — S. Sršan: Pregled povijesti Franjevačkog reda u našim krajevima. U: I. Stražemanac, Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zagreb 1993, 8. — F. E. Hoško:Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća. Zagreb 2000. — S. Andrić: Potonuli svijet. Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju. Slavonski Brod 2001.
Pejo Ćošković (2005)