IVAN KAPISTRAN
traži dalje ...IVAN KAPISTRAN (Ivan Kapistranski; Giovanni da Capestrano, Ioannes Capistranus, Ioannes de Capistrano), reformator Franjevačkoga reda, propovjednik, teolog, crkvenopravni pisac i papinski diplomat (Capestrano, 24. VI. 1386 — Ilok, 23. X. 1456). Otac mu je sudjelovao u pohodu francuskoga regenta Luja I. Anžuvinca u Italiju, gdje se 1384. i nastanio. I. K. studirao je na Sveučilištu u Perugi i 1409. stekao doktorat rimskoga i kanonskoga prava. God. 1411–15. u Perugi je savjetnik u kraljevskom tribunalu, jedan od gradskih sudaca i namjesnik gradskoga kapetana. U to se vrijeme i oženio. Za sukoba Perugie i Carla Malateste od Riminija bio je 1415. utamničen, ali se uskoro otkupio, raskinuo brak i stupio u franjevački samostan. Nakon studija teologije zaredio se 1418. Potom je u Crkvi i Franjevačkom redu među ostalim obnašao dužnosti inkvizitora, provincijalnoga odn. generalnoga vikara i vizitatora. Dva je puta odbio biskupski naslov te je 1435–36. i 1442–43. bio u diplomatskim misijama pape Eugena IV. u Napuljskom Kraljevstvu, Burgundiji i Flandriji. U misijskom je radu surađivao s franjevcem opservantom, propovjednikom Bernardinom Sienskim, koji je najvećma njegovom zaslugom 1450. kanoniziran. Osobito se istaknuo kao propovjednik, sudionik u raspravama o reformi Franjevačkoga reda i provoditelj reforma. Za franjevce je trećoredce od pape 1436. postignuo pravo na život u zajednicama. Sastavljač je papinskoga dokumenta Constitutiones Martinianae kojim se 1429. tražilo sjedinjenje i reforma Reda, posebnih odredaba za franjevce opservante Ordinationes montis Alverniae 1443. te papinske bule Ut sacra ordinis, kojom je 1446. potvrđena samostalnost opservancije i trajnost službe njezinih poglavara (vikara). God. 1451. papa Nikola V. poslao ga je u protuhusitsku misiju. Boravio je u austrijskim, moravskim, njemačkim i poljskim gradovima; u Šleskoj je sudio u procesima protiv Židova, a poljskoga je kralja pokušao pridobiti za stroži stav prema njima, što je i prije činio u Rimu i Napulju. God. 1454. bio je u Frankfurtu na Carskom vijeću koje je raspravljalo o obrani od Turaka, koji su 1453. osvojili Carigrad. Potom je otišao u Austriju i u svibnju 1455. u Ugarsku, u Győr, gdje je bio sazvan sabor. Ondje se susreo s Ivanom Hunyadijem i izvijestio papu o saborskim odlukama o križarskoj vojni. Nakon sabora propovijedao je po ugarskim gradovima i u Transilvaniji suzbijao pravoslavlje. Na poč. 1456. papinski legat u Ugarskoj, kardinal Juan de Carvajal, pozvao ga je u Budim, gdje je 14. II. primio posebne ovlasti i križarski križ što mu ga je poslao papa Kalikst III. Idućih mjeseci novačio je križare u Budimu, Pečuhu i okolici te Bačkoj. Kada se turska vojska pod zapovjedništvom sultana Mehmeda II. Osvajača pripremala na Beograd, a hrvatsko-ugarski kralj Ladislav V. povukao u Beč, Hunyadi i beogradski kapetan Mihály Szilágyi pozvali su Ivana da im s okupljenim križarima pritekne u pomoć. U uspješnoj obrani Beograda 14–22. VII. imao je veliku moralnu ulogu. O pobjedi je papu izvijestio trima pismima iz Beograda, Zemuna i Slankamena. Na bojištu je izbila pošast od koje su oboljeli i Hunyadi i on. Bio je uz Hunyadija kad je 11. VIII. umro u Zemunu, a zatim je prešao u Slankamen, da bi naposljetku, uviđajući da je na izmaku snaga, odlučio umrijeti i biti pokopan u iločkom franjevačkom samostanu. Vjerovao je da će tako ohrabriti franjevce koji žive blizu pogibeljne granice. S pratnjom je 1. IX. došao u Ilok i ondje u samostanu Marijina uznesenja proveo ostatak života, poštovan kao živi svetac. Posljednje je pismo s uputama Ivanu iz Tagliacozza i subraći kako da postupaju s njegovim knjigama napisao 21. X. Kada je umro, bio je u samostanskoj crkvi izložen puku na štovanje. Legat Carvajal naredio je da ga se pokopa; kralj Ladislav želio je da to bude u Beču, ali gospodar Iloka Nikola Iločki izgradio mu je grobnicu u bočnoj kapeli, koja je ubrzo postala hodočasničkim mjestom. O svem tom izvješćuju Ivanovi biografi, od kojih su Ivan iz Tagliacozza i Jeronim iz Udina bili očevidci zbivanja u Beogradu i Iloku. Nastojeći što prije postignuti njegovu kanonizaciju, franjevci opservanti sastavljaju vitae i popisuju posmrtna čudesa u Iloku. Dvije najstarije zbirke čudesa (1458–60) sastavili su usporedno franjevci i odbor iločkih građana. Pisma s traženjem kanonizacije poslali su, uz mnoge druge, grad Ilok, Nikola Iločki i kralj Matija Korvin. Kralj je svoje oslobođenje iz zatočeništva u kojem ga je držao Ladislav V. pripisao Ivanovoj nadnaravnoj pomoći, a i Nikola Iločki navodi svoja dva čudesna ozdravljenja. U idućim desetljećima sastavljene su nove zbirke čudesa (ukupno 525 slučajeva u više od tisuću inačica), a kanonizacijski postupak otvoren je 1519. Ilok je 1526. pao u turske ruke i od tada se Ivanovu tijelu gubi svaki pouzdani trag. Kanonizirao ga je tek 1690, u doba velikih protuturskih ratova, papa Aleksandar VIII, a Ivan Pavao II. proglasio 1984. zaštitnikom vojnih kapelana. Po njem je nazvana ugarska franjevačka provincija sa sjedištem u Budimu, nastala 1757. odvajanjem od Provincije Bosne Srebrene. Više je puta obrađivan, posebice kao branitelj Beograda, u našoj epskoj poeziji pučkoga nadahnuća (A. Kačić Miošić, G. Martić, I. Okrugić Srijemac), a vrlo je česta tema i u domaćem baroknom i kasnijem crkvenom slikarstvu i kiparstvu. — Sedamnaest rukopisnih svezaka njegovih djela, koje je oko 1700. priredio Antonio Sessa, objavljeno je fototiskom 1985. Manji dio propovijedi, teoloških i crkvenopravnih napisa i pisama dostupan je u modernim kritičkim izdanjima u publikacijama Archivum Franciscanum historicum (Ad Claras Aquas 1911, 1913, 1923, 1926, 1929), Jahrbuch des österreichischen Leo-Gesellschaft (Beč 1927), Franziskanische Studien (Münster—Werl 1935) i Vita Minorum (Montegrotto Terme 1960); glavnina je još u rukopisu ili u rijetkim starim izdanjima. Njegova je korespondencija (667 pisama) popisana i u regestima objavljena (Franciscan Studies, Saint Bonaventure 1989–90, 1992). — Značenje Ivanovo za hrvatsku povijest ponajviše je vezano za njegovu ulogu u protuturskoj borbi i činjenicu da je bio pokopan u Iloku, što je tomu gradu pribavilo status jednoga od najbolje dokumentiranih onodobnih srednjoeuropskih hodočasničkih središta, a bogate izvore o svečevu životu i kultu utkalo u povijest hrvatskoga Podunavlja uoči turskoga osvajanja.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
IVAN KAPISTRAN. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/ivan-kapistran>.