IVAN (Ivan de Matafaris, Giovanni de Matafari), biskup (?, druga pol. XIII. st. — ?, prije 20. II. 1354). Do stupanja na ispražnjenu stolicu ninskih biskupa o njemu u izvornoj građi nema podataka, ali ga stariji povjesničari drže odvjetkom zadarske plemićke obitelji Matafar. Njegovo dugogodišnje upravljanje Ninskom biskupijom zadavalo je probleme istraživačima, koji o vremenu njegova episkopata ne misle isto i u tadanju kronotaksu ninskih biskupa smještaju Ivana III (o. 1318), Natalisa I (o. 1328), mogućega biskupa Nikolu Matafara (1330) i nekoga Ferdinanda (1336) te Ivana IV. Matafara (1342). Tomu vremenu i problematici pripadaju i podatci o biskupu Ivanu II, čiji se episkopat pogrješno smješta u razdoblje od oko 1253. do 1268. odn. 1272. zahvaljujući pogrješnomu datiranju isprave od 18. VI. 1325, koju je D. Farlati objavio pod god. 1254. Dostupna diplomatička građa od 1308. do 1350. kao ninskoga biskupa spominje jedino Ivana bez oznake obiteljske pripadnosti. On je naslijedio svojega prethodnika Marka između 27. IV. 1307, kada se taj posljednji put spominje u izvorima, i 16–23. VIII. 1308, kada se kao biskup spominje Ivan. Tada mu je papinski legat Gentile da Montefiore naložio iz Senja da izopći krivce u sukobu nekih zadarskih svjetovnih svećenika i franjevaca. Kako se Ivan spominje 1320-ih, poglavito u ispravama ninskoga notarijata, koje su datirane vremenom njegova biskupovanja, o njem nešto više podataka donosi tek isprava od 18. VI. 1325 (Farlati ju je objavio pod god. 1254, T. Smičiklas pod nadnevkom 18. VI. 1323, a jedino G. Praga ispravno). Ona govori o sporazumu ninskoga biskupa i Kaptola s ninskom komunom i njezinim magistratima nakon spora oko upravljanja crkvenim dobrima i podjele crkvenih prihoda od redovitih desetina. Potom se spominje u ispravama do 1346, a 1347. u svezi s prijeporom o pripadnosti samostana sv. Marije u Ninu Benediktinskomu ili Dominikanskomu redu, što je podijelilo redovnice, a u čem je Ivan podupirao dominikansku stranu. Posljednji put on se u izvornoj građi spominje kao ninski biskup u ispravi od 28. VI. 1350, a papa Inocent IV. ga u pismu od 20. II. 1354. naziva pokojnim te na njegovo mjesto premješta pićanskoga biskupa Demetrija Matafara.
LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, str. 206, 218, 220; 5. 1775, str. 77–78. — G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, VIII/7. Budae 1842, 54–56. — A. Theiner: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 153, 230. — C. F. Bianchi: Zara cristiana, 2. Zara 1879, 209–212. — V. Fraknói: Acta legationis cardinali Gentili 1307–1311. Monumenta Vaticana historiam Regni Hungariae illustrantia, I/2. Budapest 1885, 53–54. — C. Eubel: Hierarchia catholica medii aevi, 1. Monasterii 1898, 388. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 8. Zagreb 1910, str. 125; 9. 1911, str. 123, 331; 10. 1912, str. 373, 485; 11. 1913, str. 18, 406, 409; 12. 1914, str. 227. — G. Praga: Atti e diplomi di Nona (1284–1509). Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 11(1936) XXI/121, str. 25–31; XXI/123, str. 99–105. — J. Kolanović: Zbornik ninskih isprava od XIII do XVII stoljeća. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 16–17(1969) str. 498–499. — E. Peričić: Nin u doba hrvatskih narodnih vladara i njegova statutarna autonomija. Ibid., str. 132–133, 135–136.
Pejo Ćošković (2005)
