IVAN MEĐUREČKI (Ioannes, János; Megyericsei, Mezerzius, Mesericius), humanistički pjesnik i učenjak (Međurača ili Međurić, 1470 — Alba Iulia?, 15. IV. 1517). Podrijetlom je iz Križevačke županije. Mjesto njegova rođenja, koje se u onodobnim dokumentima bilježi kao Megereche, Megyeriche, Megurechya, Megywrechye i sl., J. Ábel je 1883. identificirao kao selo Međurača južno od Bjelovara, no to bi mogao biti i današnji Međurić sjeverno od Lipovljana. I. M. spominje se 1496. kao kanonik katedrale u Albi Iuliji. Od 1497. tajnikom je tamošnjega biskupa Ladislava Geréba, kojega 1501. prati pri njegovu premještaju na kaločko-bačku nadbiskupsku stolicu; od 1504. prepozit je u Kolozsváru (danas Cluj), a od 1515. i kraljevski tajnik. Pripadao mu je primjerak ostrogonskoga misala, Missale secundum chorum alme ecclesie Strigoniensis (Venecija 1498; ostrogonska Nadbiskupska knjižnica, sign. L. II. 3.), u kojem je na naslovnoj stranici rkp. bilješka iz 1505. »Missale Divo Andreae Dicatum Studio Jo. de Megereche. Ar. Col. Eius Arae rectoris. M. D. V.«. U primjerku ima više takvih bilježaka, pa se iz jedne, pisane drugom rukom, doznaje i nadnevak njegove smrti. Jedino mu je zasad poznato pjesničko djelo odulji nadgrobni natpis što ga je sam sebi sastavio 1507, a u XVIII. st. još se mogao vidjeti na crnoj mramornoj ploči u katedrali u Albi Iuliji. U 22 stiha toga epitafa I. M. predstavlja se kao rođak dvojice pokojnih pjesnika, Janusa Pannoniusa i Petra iz roda Garazda: svi potječu iz kraja »gdje duboka Drava napaja panonsko tlo«; sâm je pak posljednji nastavljač i baštinik njihove pjesničke slave. U novijim se radovima iz kulturne povijesti spominje poglavito zbog zbirke antičkih rimskih natpisa što ih je skupio po Erdelju – nekadašnjoj rimskoj provinciji Daciji. Zbirku je 1521. ugarski izaslanik Filip Móré »de Chula« odnio u Veneciju kako bi je dao u tisak, no nije tiskana. Jedan je njezin prijepis dospio u Vatikansku knjižnicu, gdje je danas uvezan u kodeks br. 5250 (f. 31–50). Ondje ga je pronašao T. Mommsen i služio se njime pri izradbi trećega sveska izdanja Corpus inscriptionum Latinarum (Berlin 1873–1902).
LIT.: N. Knauz: A magyar egyház régi szokásai (VII. Régi misekönyveink, II. Nyomtatott misekönyvek, 4.). Magyar Sion (Esztergom), 7(1869) 9, str. 89–93. — K. Fabritius: Aus alten Messbüchern und Brevieren. Archiv des Vereines für siebenbürgische Landeskunde (Hermannstadt), NS 10(1872) str. 375–377. — J. Ábel: Johannes Mezerzius, der Begründer der dacischen Epigraphik. Ungarische Revue (Budapest), 3(1883) str. 373–383. — D. Csánki: Körösmegye a XV-ik században. Értékezések a történeti tudományok köréből (Budapest), 15(1893) 12, str. 22, 40, 79, 85. — J. Temesváry: Geréb László volt erdélyi püspök halála (1502.). Erdélyi Múzeum (Kolozsvár), NS 6(1911) str. 237–238. — A magyar irodalom története 1600-ig. Budapest 1964, 255, 260. — R. Gerézdi: Janus Pannoniustól Balassi Bálintig. Tanulmányok. Budapest 1968, 186–187, 249–251. — B. Stoll, I. Varga i S. V. Kovács: A magyar irodalomtörténet bibliográfiája. Budapest 1972, 236. — S. Marijanović: Jan Panonije u svom vremenu – Janovo pravo lice. U: Dani hvarskog kazališta, 16. Split 1990, 142, bilj. 1. — M. D. Birnbaum: Croatian and Hungarian Latinity in the Sixteenth Century. Zagreb—Dubrovnik 1993, 63–64. — A Cultural History of Hungary. From the Beginnings to the Eighteenth Century. Budapest 1999, 237–238.
Stanko Andrić (2005)
