IVAN, glagoljaški pisac (XIV. st.). Najvjerojatnije je podrijetlom s otoka Pašmana, iz rogovske benediktinske opatije, koje su samostan sv. Kuzme i Damjana 1345. razorili Mlečani u ratu s Ludovikom I. Anžuvincem. Na poziv Karla IV. Luksemburgovca pašmanski su benediktinci sudjelovali u osnutku glagoljaškoga emauskoga cenobija kraj Praga. U znak osobita priznanja za pisanje legenda i pjesama »nobilis linguae slavonicae« kralj je Ivana 1356. obdario nasljednim godišnjim prihodom u iznosu od 10 maraka. Iz sačuvanih cjelina i odlomaka većih djela zaključuje se da je prevoditeljska djelatnost hrvatskih glagoljaša u Emausu bila opsežna, obuhvaćajući kompilativne, religiozno-didaktične, homiletičke, legendarne i prirodoznanstvene tekstove. I postanak glasovite starohrvatske srednjovjekovne pjesme, Svět se konča, recentna književnopovijesna istraživanja također povezuju s radom glagoljaškoga kruga u Emausu.
LIT.: F. M. Pelzel: Kaiser Karl der Vierte, König in Böhmen, 2. Prag 1781. — J. Dobrovský: Geschichte der böhmischen Sprache und Literatur. Prag 1818, 53. — L. Jelić: Fontes historici liturgiae glagolitico-romanae a XIII ad XIX saeculum. Veglae 1906, 6–7. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 3. Split 1965, 331. — J. Hamm: Hrvatski glagoljaši u Pragu. Zbornik za slavistiku (Novi Sad), 1970, 1, str. 90–91. — E. Hercigonja: Mjesto i udio hrvatske književnosti u književnom procesu slavenskog srednjovjekovlja. U: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Zagreb 1978, 127.
Redakcija (2005)
