IVAN ŠIBENČANIN

IVAN ŠIBENČANIN (Giovanni Sebenico), skladatelj (Šibenik, između 1630. i 1640 — Cividale del Friuli ili Corbolò, XI. 1705). Sudeći po imenu, očito je iz obitelji rodom iz Šibenika, koja je vjerojatno za Kandijskoga rata prebjegla u Mletke. Bio je svećenik, a glazbenu je izobrazbu stekao u Giovannija Legrenzija, glasovita skladatelja i violinskoga virtuoza (F. Caffi). God. 1660. imenovan je vicemaestrom glazbene kapele katedrale u Cividale del Friuli. God. 1663–64. član je (tenorist) pjevačkoga zbora crkve sv. Marka u Veneciji. Od 1666. na kraljevskom je dvoru u Londonu, najprije pjevač u dvorskoj kapeli, a od 1668. glazbeni ravnatelj talijanske glazbe (Master of the Italian Music) i kraljičine crkvene kapele u kojoj je, prema onodobnim izvješćima, nastupao kao vrstan orguljaš, a cijenjen je bio i kao pjevač. Od engleskoga kralja Karla II. dobio je Zlatnu medalju, kada je 1673. na vlastitu zamolbu napustio službu želeći se vratiti u Italiju. Ondje je u službi savojskoga kneževskoga dvora u Torinu, tada visokorazvijenom glazbenom središtu, bio punih 17 godina (do 1690) glazbeni ravnatelj (maestro di cappella) dvorske glazbe i crkvene kapele. Odmah po dolasku, u prosincu 1673, predstavio je u torinskom dvorskom kazalištu svoju operu L’Atalanta (libreto Bernardino Bianco), a 1689. operu Leonida in Sparta (libreto Pietro d’Averara), koja je u prepravljenoj verziji pod naslovom L’oppresso sollevato izvedena 1692. u Veneciji. Osim libreta te podataka o autoru i izvedbama, glazba tih dviju (odn. triju) opera nije se sačuvala. Međutim, I. Š. izrijekom je naveden kao autor glazbe u tiskanom libretu L’Atalante (»Musicato dal Maestro di cappella del Duca, Sebenico«) i u libretu Leonide in Sparta, što potkrjepljuje tvrdnju da je on prvi imenom poznati hrvatski skladatelj opernih djela (autor glazbe za Palmotićevu Atalantu iz 1629. nije sa sigurnošću utvrđen). Pretpostavlja se da je I. Š. skladao još jednu operu Gli Amori delusi da Amore (nepoznati libretist i skladatelj), koja je izvedena u torinskom kazalištu 1688. Od pol. 1692. I. Š. je u Cividale del Friuli glazbeni ravnatelj katedrale. God. 1695. premješten je na istu dužnost u obližnji Corbolò, ali je već 1698. razriješen dijela službe zbog starosti. — Od njegova skladateljskoga opusa sačuvana su samo četiri crkvena djela: motet O dolor, o moeror za alt, tenor i bas uz orguljski continuo, skladan po svoj prilici u torinskom razdoblju, i tri skladbe otkrivene zaslugom L. Županovića (u Kaptolskom arhivu u Cividale del Friuli) — Messa chiamata »L’imitazione zoccolantissima« za dva dvoglasna zbora i orguljski continuo, oveći motet Lauda Jerusalem Dominum za pet glasova (dva soprana, alt, tenor i bas) i pet instrumenata (najvjerojatnije dvije trublje, dva trombona i orgulje) i Responsorio di S. Antonio di Padova za solo-glas, dvije violine i orgulje. Motet Lauda Jerusalem Dominum objavio je u suvremenoj obradbi Županović (u: Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, 2. Iz renesanse u barok. Zagreb 1971) svrstavši ga po obličju i građi u pravu crkvenu kantatu u kojoj se redaju solistički i zborni odlomci. Djelo se odlikuje baroknom raskošnošću zvuka, profinjenom izražajnošću solističkih arija i sastava, raznovrsnošću ugođaja te dramatskim nabojem u završnom izmjenjivanju solista i zbora. U suvremenoj je obradbi prvi put izvedeno na Varaždinskim baroknim večerima 1981. Responsorio di S. Antonio di Padova objavio je u suvremenoj obradbi Županović pod naslovom Si quaeris miracula prema prvom stihu (u: Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, 9. Iz baroka u romantiku. Zagreb 1978) ističući da je to, usprkos duhovnomu sadržaju, zapravo barokna koncertna arija koja melodikom i harmonijskom građom odaje opernoga skladatelja. Djelo je izvedeno na Varaždinskim baroknim večerima 1972. Obje skladbe snimljene su na LP ploču pod naslovom Hrvatska glazbena baština – Ivan Šibenčanin (Jugoton, 1981).