IVANDIJA, Antun

IVANDIJA, Antun, povjesničar (Đurđevac, 12. I. 1917 — Zagreb, 4. VI. 1997). U Zagrebu završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju 1937, a filozofsko-teološki studij 1944. na Bogoslovnom fakultetu na kojem je 1948. doktorirao tezom Stara zagrebačka katedrala – historijsko-umjetnička rasprava (dio o arhitekturi šapirografirano je objavljen 1960). Za svećenika je bio zaređen 1944. i u listopadu imenovan asistentom na Bogoslovnom fakultetu. Do uhićenja 1948. obavljao je i druge dužnosti na Fakultetu i u Nadbiskupiji. Nakon trogodišnjega istražnoga postupka osuđen je na 11 godina strogoga zatvora, pa je kaznu služio u Lepoglavi. Po izlasku iz zatvora 1959. bio je do 1961. dušobrižnik u samostanu sestara karmelićanki u Hrvatskom Leskovcu i 1961–64. upravitelj crkve Corpus Domini u Zagrebu. U međuvremenu počinje kao privatni docent na Bogoslovnom fakultetu predavati starokršćansku arheologiju i povijest crkvene umjetnosti te hrvatsku crkvenu povijest i pomoćne povijesne znanosti. Za izvanrednoga profesora izabran je 1969, za redovitoga 1974, a zbog zdravstvenih razloga s Fakulteta se povukao akademske god. 1981/82. Za studente je pripremio udžbenike Opća i povijesna metodologija (Zagreb 1963) i Kršćanska arheologija (Zagreb 1968). Pridonio je utemeljenju 1975. Instituta za crkvenu povijest, pri kojem je organizirao studij pomoćnih povijesnih znanosti te zagovarao sustavno istraživanje crkvenopovijesnih tema. Pred studentima i na drugim predavanjima iznosio je jasne, iako složene prosudbe aktualnih crkvenih zbivanja. Znanstvene i književne radove objavljivao je u zbornicima, časopisima i novinama Katolički list (1944), Kulturno-poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije (Zagreb 1944), Bogoslovska smotra (1965–70), Marulić (1968), Croatica Christiana periodica (1977, 1981–82) te katalogu Riznica zagrebačke katedrale (Zagreb 1983) i kalendaru Danica (1997). Glavno mu je djelo monografija Crkvena umjetnost u Hrvatskoj, u kojoj je obradio umjetnost u sjevernoj Hrvatskoj, a objelodanio ju je u suradnji s D. Kečkemetom. Upravljao je uređenjem Doma za nemoćne svećenike 1975, vodio obnovu zagrebačke katedrale 1976. i radove u marijanskom svetištu Mariji Bistrici. Za obnove katedrale obilježio je u njoj sačuvane kulturne i povijesne spomenike. Njegov dugogodišnji znanstveno-istraživački rad na tom polju rezultirao je 1967. vodičem Zagrebačka katedrala (Zagreb 1983², 1989³, preveden na engleski, talijanski, njemački i mađarski jezik). Priredio je i katolički molitvenik Kruh nebeski, koji je doživio više izdanja. Bio je kanonik (od 1967) i veliki prepošt zagrebačkoga Kaptola, član više tijela Zagrebačke nadbiskupije, prvi urednik časopisa Croatica Christiana periodica (1977–78) i predsjednik Hrvatskoga književnoga društva sv. Ćirila i Metoda (sv. Jeronima; 1969–71. i 1973–97).