IVANIĆ, Pavao (Paulus de Iwanich, Pavao iz Ivanića), kraljevski pisar, humanist (Ivanić, XV. st.). Pouzdanih životopisnih podataka nema, ali se posredno može zaključiti da je klasičnu naobrazbu stekao na talijanskom tlu. U Epistolariju Ivana Viteza od Sredne, koji je I. prikupio, priredio i popratio bilješkama te napisao uvodno i završno pismo, potpisuje se kao »prezbiter zagrebačke dijeceze i rektor oltara sv. Pavla Apostola u Varadinu«. Vjerojatno je dulje bio u pisarskoj službi Vitezovoj te boravio s njim u Transilvaniji, kad je ovaj 1445. bio izabran varadinskim biskupom. U siječnju 1447. putuje u Beč u izaslanstvu Kraljevine Ugarske, koje je predvodio ostrogonski primas Dionizij, radi smirivanja sukoba s carem Fridrikom III. Napustivši Vitezovu službu, prodao je roditeljsko imanje i otišao u Rim. Nakon 1451. spominje se kao prevoditelj za turski jezik na dvoru pape Nikole V. te 1453. kao posrednik u sukobu između Venecije i Ferarre. Vitezovom potporom imenovan je potkraj života čazmanskim kanonikom. — Nastojanjem prijatelja Pavla Arhiđakona prihvatio se sređivanja službene Vitezove korespondencije, koju je 1445–51. vodio kao pisar kraljevske budimske kancelarije. Prikupio je dijelom zagubljena, dijelom oštećena pisma, dao im predmetni, a ne vremenski slijed te u naslovu naveo sadržaj, osobu kojoj je pojedino pismo upućeno i u čije ga ime Vitez šalje. Budući da je službeni iskaz bio odmjeren, oprezan i tek s nužnim spomenom imena osoba, I. je napisao iscrpne komentare o povijesnim zbivanjima i osobama te raspletu pojedinih događaja. Nije se zadržao na razini pukoga kroničara, već je Vitezove navode iz antičkih i crkvenih pisaca, kojima pisma obiluju, protumačio i svrhovito uklopio u cjelinu teksta, upuštajući se i u raščlambu retoričkih figura, što upućuje na njegovu solidnu humanističku izobrazbu. Ti su dijelovi vjerojatno naveli B. A. Krčelića da ga uvrsti među hrvatske pisce XV. st. O nastanku zbirke i načelima kojih se držao u sastavljanju komentara piše u uvodnom pismu (12. I. 1451), koje, kao i završno (16. XII. 1451), upućuje Pavlu Arhiđakonu, predajući mu djelo na ogled. Ivanićeve su bilješke nerijetko u dijaloškoj formi s čitateljem. Pod opširnije se potpisao, npr. o turskim ratovima do 1443, o čudom spašenim relikvijama sv. Ladislava. Parafrazirajući navode iz 1. i 5. Perzijeve satire u završnom pismu, dokazao je da je suvereno ovladao umjetnošću riječi u duhu humanističkoga latiniteta. Pisma je objavio 1746. J. G. Schwandtner te 1980. I. Boronkai kao kritičko izdanje.
LIT.: J. G. Schwandtner: Iohannis de Zredna, cancellariae regis Hungariae olim proto-notarii, Epistolae, … per Paulum de Iwanich. Scriptores rerum Hungaricarum veteres, ac genuini, 2. Bibliopolae Vindobonensis 1746, 3–106. — B. A. Krčelić: Scriptorum ex Regno Sclavoniae a seculo XIV. usque ad XVII. inclusive collectio. Varasdini (1774), 16–17. — J. Huszti: Magyar humanista mint török tudós V. Miklós pápa udvarában. Századok (Budapest), 61–62(1927–28) str. 344–350. — M. D. Grmek: Pregled povijesnog razvitka prirodnih nauka kod Hrvata od VIII. do XVIII. stoljeća. Hrvatsko kolo, 5(1952) 4, str. 210. — I. N. Goleniščev-Kutuzov: Il Rinascimento italiano e le letterature slave dei secoli XV e XVI. Milano 1973, 162. — I. Boronkai: Vitéz János retorikai iskolázottsága. Irodalomtörténeti Közlemények (Budapest), 1975, 2, str. 129–144. — O. Perić: Zbirka pisama Ivana Viteza od Sredne. Živa antika (Skopje), 29(1979) 1, str. 99–111. — I. Boronkai: Iohannes Vitéz de Zredna, Opera quae supersunt. Budapest 1980. — Isti: Vitéz János levelei és politikai beszédei. Budapest 1987. — M. Kurelac: Hrvatski humanisti rane renesanse. Croatica Christiana periodica, 11(1987) 19, str. 99, 103, 105. — Isti: Ivan Vitez od Sredne i Jan Panonije (Ivan Česmički) između anarhije i tiranije. Mogućnosti, 37(1990) 1/2, str. 178–197.
Olga Perić (2005)
