IVANIŠEVIĆ (Degl’Ivanissevich, Iuaniseuich, Ivaniscevich, Ivanisevich, Ivanisseuich), plemićka obitelj u Makarskoj. Navodi o njihovu prvotnu prezimenu Uzmenović (Wzmenović, Vazmenović), koje su stekli oko 1463. po pretku Ivanišu Uzmenoviću, dvojbeni su; moguće je da je riječ o nadimku izvedenu poslije prema uskrsnom janjetu u obiteljskom grbu. Na nekim su sačuvanim grbovima ipak navedeni kao »Ivanišević jednoć Uzmenović«. U Makarsku su se doselili iz Mostara 1695. Providur Alvise Mocenigo odredio je 1700. da se obitelj Filipa Ivaniševića, zbog njegovih zasluga, ondje pribroji staležu povlaštenika. U makarsko plemstvo primljen je 1763. njegov sin Antun (1697–1782). On je 1723. bio suutemeljitelj Bratovštine Dobre smrti u tamošnjoj katedrali sv. Marka, njezin prvi predstojnik te 1766. donator Bratovštine i 1778. njezina oltara Sv. križa u katedrali. Bio je sudac u Makarskoj kada je 1725. s Jakovom Kačićem iz Rima, uz dopuštenje pape Benedikta XIII, donio posmrtne ostatke nekoga mučenika, kojemu je makarski biskup N. Bijanković dao ime sv. Klementa i proglasio ga »odvjetnikom grada i države Makarske«. God. 1738–56. bio je prokurator 1700. započete gradnje katedrale, o čem svjedoči spis Quadernetto per il Procuratore della Fabrica della chiese cattedrale di Macarsca Antonio Ivanissevich Anno 1756 (DA u Zadru, Splitski spisi, sv. 585). God. 1756. u njoj je za sebe i obitelj dao podignuti grobnicu s latinskim natpisom i grbom (ploča je danas na gradskom groblju). Potvrdu plemstva za sebe i potomke i naslov »nobile veneto« dobio je 1772. Bio je apostolski sindik franjevačkoga samostana u Makarskoj, subrat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja u Dalmaciji i vjerojatni autor nesačuvanoga molitvenika Bogoljubna zadaržanja duše virne u različitim molitvam u pismam duhovnim (Venecija, Tipografia Viezzeri, 1781). Njegov mlađi brat Pavao utopio se 1725. u brodolomu. Suvremenik im je bio svećenik Grgur, koji je oko 1731. u Makarskoj bio član Bratovštine Bogorodice u ružičnjaku. Josip (Giuseppe), koji je u Padovi 1754. završio studij teologije, vjerojatno je bio Antunov sin. Drugi mu je sin bio Pavao (1748–1844). God. 1782. pristupio je Kongregaciji sv. Filipa Nerija (Red oratorijanaca), postao prepozit reda i putovao u Mletke zbog sukoba s makarskim biskupom F. Blaškovićem i ondje 1786. pregovarao s kiparom Pietrom Onighom (Onegom) o gradnji glavnoga oltara u makarskoj katedrali sv. Marka u ime tamošnje Bratovštine Presvetoga otajstva. Nakon uspostave francuske vlasti u Dalmaciji ukinut je red kojemu je pripadao te je imenovan profesorom u makarskoj gimnaziji, koja je djelovala 1807–09, i predavao povijest, zemljopis i matematiku. Posjedovao je bogatu knjižnicu, no nije sačuvana. Njegovi suvremenici bili su Grgur, koji je 1782. trčao alku u Makarskoj, i Jakov, koji se obogatio trgujući oko 1782. vinom koje je kupovao u gornjem Makarskom primorju i prodavao ga u Mlecima. Za gladi 1782/83. davao je zajmove Zaostrožanima za kupnju žita. Ivaniševići su u drugoj pol. XVIII. st. bili vrlo imućni; osim barokne palače u Makarskoj (danas u lošem stanju), posjedovali su kuću u obližnjem mjestu Makru te gospodarske objekte u Gradcu i Igranima za potrebe ribolova. U XIX. st. podignuli su i palaču na Maloj obali u Makarskoj. Potkraj XVIII. i na poč. XIX. st. javlja se oblik prezimena Degl’Ivanissevich. U to doba djeluju Ivan, između 1777. i 1782. sindik franjevačkoga samostana u Zaostrogu, i Filip, nadzornik zdravstvenih prilika u Makarskoj. Sljedećemu koljenu pripadao je Ivanov sin Klement (Klement Ante). On je nakon pada Mletačke Republike 1797. na zboru predstavnikâ Makarske i selâ Makarskoga primorja 12. V. izabran za člana mjesnoga starješinstva, kojemu je na čelu bio posljednji mletački providur u Makarskoj, Alvise Soranzo. Na narodnoj skupštini za Makarsko primorje i područje Makarske biskupije 18. VI. 1797. izabran je na godinu dana za sudca. S bratom Jakovom (Jakov Albert) dobio je 1829. austrijsku potvrdu plemstva. Jakov je vjerojatno isti s blagajnikom Javne dobrotvornosti u Makarskoj između 1841. i 1856. Potvrdu plemstva te je godine dobio i Frane (1782–1877), sin Filipa i Uršule, sestre I. Kreljanovića Albinonija iz Zadra, gdje se Frane školovao. Nakon povratka u Makarsku izabran je za načelnika, koju je dužnost uz prekide obavljao do 1829. Za francuske uprave bio je 1809. pisar u gradskoj upravi (delegaciji) u Makarskoj. Oko 1807. bio je član mjesnoga Società di Casino, a nakon što je društvu 1844. ponovo odobreno djelovanje, i član njegove uprave. Od 1817. sindik je franjevačkoga samostana u Makarskoj. God. 1848. izabran je u općinsko vijeće, a poslije je uglavnom živio na svojem posjedu u Tučepima. Imao je sinove Grgura, Pavla i Filipa te kćeri Antoniju, Uršulu i Lauru. Njegov suvremenik Mihovil bio je u Drveniku 1842. član administrativne komisije Javne dobrotvornosti, a od oko 1846. mjesni načelnik (sindik). Filip je 1856. bio lučki agent na Mljetu, 1859. lučki agent i upravitelj carinarnice u Sumartinu, 1868–74. lučki agent, upravitelj pošte i carinarnice u Drveniku, a od 1875. lučki agent i službenik carinarnice u Bolu. Pavao je oko 1868. poreznik u Poreznom uredu u Makarskoj, a od oko 1871. u Omišu. Njihov suvremenik Ante (1828–1883) završio je studij prava s doktoratom, oko 1856. bio je sudski prislušnik u Okružnom sudu u Dubrovniku, od oko 1868. odvjetnik i bilježnik u Makarskoj, a od 1871. i prisjednik tamošnjega općinskoga vijeća te predsjednik Komisije za poljodjelstvo i šumarstvo, utemeljene 1870. Od 1871. bio je javni branitelj u kaznenim postupcima u Okružnom sudu u Splitu, a od 1873. član Zemaljske komisije za uređivanje zemljarine. Josip (u. 1899) bio je 1871/72. asistent, a od 1873. carinik carinarnice u Metkoviću i od 1897. privremeni upravitelj Općine Makarske. Klement, sin Mihovila, geometar u komunalnoj administraciji u Makarskoj, odbijao se u službi služiti hrvatskim jezikom. Od 1871. prisjednik je općinskoga vijeća u Makarskoj te tajnik Komisije za poljodjelstvo i šumarstvo. Od početka XX. st. članovi obitelji postaju poduzetnicima. Tako je Ivan s Franom i Nikom Majstorovićem utemeljio 1901. u Makarskoj paromlin; 1905. podignuli su i tvornicu tjestenine te utemeljili Paromlin i tvornicu hranjivih tiestenina Ivanišević, Majstorović i Drug. Na Svjetskoj izložbi u Rimu 1910. dobili su za svoje proizvode zlatnu medalju, a prodavali su ih po cijeloj Dalmaciji i BiH. Nakon I. svjetskoga rata radila je 1922–31. u Makarskoj Tkaonica Ivanišević i drugovi. Članovi obitelji bili su u upravi Makarske plovidbe (utemeljena 1924) s parobrodom »Hajduk«. — Potomci obitelji danas žive u Zagrebu, Splitu i Makarskoj.
LIT.: Obitelj. — Schematismo dell’Imperiale regio governo della Dalmazia. Zara 1842, 114, 208, 228. — Manuale provinciale della Dalmazia. Zara 1846, 135, 158, 271, 292. — Hof- und Staats-Handbuch des Kaiserthumes Österreich, 5. Wien 1856; 5. 1859; 1868. — A. Lulić: Compendio storico-cronologico di Macarsca e del suo litorale, ossia Primorje. Spalato 1860, 59–62, 65–67, 72, 78. — L. Maschek: Manuale del Regno di Dalmazia, 1. Zara 1871, str. 37, 49, 51–53, 56, 62, 166, 285; 3. 1873, str. 30, 35, 38–39, 46, 50, 53, 60; 5. 1875, str. 43, 47, 90, 92, 98, 103, 105, 111, 139, 165, 396; 6–7. 1876–77, str. 26, 29, 35–39, 43, 46, 49, 92, 178, 390, 393. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. VIII, XVI, 13. — V. C. Pavišić: Memorie macarensi, 1. Pola—Trieste 1897, str. 71; 2–3. 1900, str. 10, 22–23, 45, 97–109. — J. Alačević: Le gravi crisi di Macarsca sul principio del secolo XIX. Notizie storiche. Zara 1902, 10, 39, 46. — Isti: Le crisi di Macarsca (anni 1808 e 1809). Notizie storiche. Tabularium, 3(1903) 4, str. 27, 66, 69, 93, 101, 108, 113, 118. — N. Alačević: Slavni i zaslužni muževi. Makarska i Primorje. Izlet na Biokovo. Spljet 1910, 66, 92. — P. Kaer: Makarska i Primorje. Rijeka 1914, 46, 73–74, 76, 81, 85, 88, 95, 108, 119, 130, 132–134, 143, 149, 152. — J. Ravlić: Makarska i njeno Primorje. Split 1934, 134, 136, 184. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 2. Zagreb 1939. — G. Bujas: Makarski ljetopis od god. 1773. do 1794. Starine, 1957, 47, str. 337. — O. Lahman: Prilog proučavanju strukture stanovništva Makarske. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1964, 42, str. 563–564, 568, 576. — C. Fisković: Spomenici grada Makarske. Makarski zbornik, 1. Makarska 1970, 215, 224, 226, 228, 232–233, 266–269, 272. — F. Glavina: Kulturno-politička strujanja u Makarskoj i njenom Primorju u 19. stoljeću. Ibid., str. 431, 445, 453, 496. — O. Lahman: Suvremena društvena transformacija Makarske. Ibid., str. 526. — A. J. Soldo: Prilozi proučavanju agrarno-društvenih odnosa u Gornjem Primorju od XVI do polovine XIX stoljeća. Ibid., str. 360, 362–363, 371–374. — N. Bezić-Božanić: Prilog poznavanju bratovština u Makarskoj 18. stoljeća. Makarsko primorje, 1(1990) str. 103–104, 106–109, 113. — G. Tudor: Prilozi za povijest pomorstva na Makarskom primorju u razdoblju između dva svjetska rata. Ibid., str. 200, 202. — V. Urlić: Povijesni prikaz ribarstva Makarskog primorja do 1918. Ibid., str. 75. — J. A. Soldo: Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća. Split 1993, 87, 123, 162, 216, 306–307, 344. — T. Gareljić: Grbovi i rodoslovi Makarske i Makarskog primorja (katalog). Makarska 1996, 41–43, tabla II. — Antun (1697–1782). — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856, 178. — I. Kukuljević Sakcinski: Bibliografia hrvatska, 1. Zagreb 1860, 54. — Š. Ljubić: Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske, 2. Rieka 1869, 422. — K. Jurišić: Stariji hrvatski natpisi Makarskog primorja (XV–XVIII st.). Starine, 1966, 53, str. 107. — Z. Demori-Staničić: Prikaz Makarske iz 18. stoljeća na slici Bratovštine Dobre smrti. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 1996, 12, str. 496. — Josip (1754). — M. P. Ghezzo: I Dalmati all’ Università di Padova dagli atti dei gradi accademici 1601–1800. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 21(1992) str. 103. — Grgur (1782). — N. Bezić-Božanić: Kulturno-povijesna sredina Makarske u XVIII stoljeću. Dani hvarskog kazališta, 5. Split 1978, 356. — Klement (XVIII/XIX. st.). — K. Jurišić: Franjevački samostan Svete Marije u Makarskoj. U: Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. Makarska 1989, 52.
Tatjana Radauš i Karlo Jurišić (2005)
