IVANOŠIĆ, Antun

IVANOŠIĆ, Antun, pjesnik (Osijek, 9. IV. 1748 — Križevci, 2. II. 1800). Potječe iz starosjedilačke osječke obitelji koja se prezivala i Ivanišić. Njegov otac Martin (1706–73) bio je triput gradonačelnik Gornjega grada. Polazio pet razreda isusovačke gimnazije u Požegi 1758–63, šesti retorički razred završio u Zagrebu 1764. Filozofiju studirao u Beču 1765–66, spekulativnu teologiju u Bologni 1767. te diplomirao u Zagrebu 1770. Za svećenika zaređen 1772, potom je kapelan u Novoj Gradiški, Kopanici i Orubici 1772–78. te prvi župnik župe u Čađavici 1778–85. Kaptolskom župom sv. Marije u Zagrebu administrira 1787–88, zatim je vojni kapelan u đurđevačkoj graničarskoj pukovniji 1788–89. Na prijedlog biskupa M. Vrhovca 1789. postaje župnikom u Štefanju kraj Bjelovara, gdje službuje do kraja života. Na njegov vjerski i književni nazor posebice je utjecalo isusovačko školovanje u J. Milunovića, A. Kanižlića, J. A. Ćolnića i J. Galjufa. U požeškoj isusovačkoj gimnaziji nastupao na tzv. akademijama s poznavanjem klasičnih pisaca (interpretatio auctorum) i u školskom kazalištu u biblijskim i povijesnim predstavama. Premda je u izvješćima crkvenih oblasti opominjan zbog rastrošnih gozbi i opijanja (in potu scandalosus), protivio se prosvjetiteljskim tendencijama i polemizirao s njihovim promicateljima. U posmrtnoj pohvalnici o biskupu Ćolniću (1785), lirsko-dijaloškoj apoteozi koja počiva na alegorijskoj topici Svete Rožalije, i biblijski motiviranu spjevu Svemogući neba i zemlje Stvoritelj (1788), koji nalikuje moralitetu ostvarenom izmjenjivanjem proze i metrički raznovrsnih stihova (dvostruko rimovani dvanaesterac, osmerci, peterci, šesterci) te dijaloških dionica likova slijedi Kanižlićevu baroknu poetiku. Po M. P. Katančiću poslao je iz Zagreba u Našice svoju prigodnicu franjevcu Ivanu Pavloviću (1788) i potaknuo njom Katančića da ispjeva Poskočnicu Pana i Talije na Crnom brdu. Uz prigodnice i napitnice bilježio je melodiju notnim zapisom. Njegove literarizirane ratničke epske pjesme u desetercima, s protuturskim temama o vitezu Peharniku i bitkama za Drežnik i Bosansku Gradišku te s bilješkama koje tumače pojedine hrvatske i turske riječi, pokazuju utjecaj narodne epike i Odiljenja sigetskog P. Rittera Vitezovića, a po književnoj vrijednosti nadilaze ostale pjesme iste vrste. Njegova je komična poema Sličnorični nadpis groba Zvekanovoga, napisana 1784, rugalica našičkomu franjevcu Antunu Zvekanu, pisana u parno rimovanim šestercima u obliku monologa naslovnoga junaka te rasprostranjena brojnim prijepisima, zajedno s Kanižlićevom Rožalijom najcjenjenije djelo slavonske književnosti XVIII. st. Njom se toliko zamjerio franjevcima da je morao iz Čađavice otići u Zagreb, gdje je objavio sav svoj pjesnički rad u slavonskoj i kajkavskoj grafiji štokavskim književnojezičnim tipom (ikavica uz povremene kajkavizme). U XIX. st. djelo je utjecalo na razvitak preporodne satire. Za S. Vraza Zvekan je »kralj humorističkih naših pjesama«, a Zvekan opet na svijetu I. Trnskoga njegov je odvirak. T. Matiću ono je »najtrajniji spomenik humoru stare Slavonije«, M. Peiću »rokokoovska satira na rokoko«, nadmoćna u izrazu nad motivom, a kao jednoga od istaknutijih slavonskih pisaca XVIII. st. Ivanošića afirmativno ocjenjuju i 1990-ih.