IVANOVIĆ, Franjo

IVANOVIĆ, Franjo, pedagog, teološki pisac i crkveni upravnik (Požega, o. 1705 — ?). Najvjerojatnije je u rodnom gradu završio gimnaziju prije nego što je 1721. u Našicama stupio u franjevačku Provinciju Bosnu Srebrenu. Filozofiju i teologiju studirao je na franjevačkim visokim školama u Italiji. Zapisao je predavanja svojega profesora filozofije pod naslovom Enchiridion dialecticum seu Logica Aristotelica (1722/23; rkp. u franjevačkom samostanu u Budimu, sign. k I 17). Vratio se 1729. u domovinu kao profesor filozofije i preuzeo učiteljsko mjesto u Požegi 1729–31. S književnikom A. Kačićem Miošićem pristupio je 1731. natječaju za profesore teologije u Veneciji. Ispit je položio s najvišom ocjenom, jer je dobio naslov lector generalis, pa je već 1734. preuzeo katedru na bogoslovnoj školi Generalnoga učilišta u Budimu. Ondje je predavao s piscima budimskoga kulturnoga kruga L. Bračuljevićem i S. Vilovim. God. 1735. prihvatio je zadaću profesora bogoslovne škole tek osnovanoga Generalnoga učilišta u Osijeku. Ugled prosvjetnoga djelatnika potvrđuje i to što je 1741. bio s trojicom budimskih profesora teologije član ispitnoga vijeća pred kojim su polagali ispit za profesore teologije kandidati iz Provincije sv. Ladislava. U Osijeku je stekao naslov lector jubilatus, najviši prosvjetni naslov u Franjevačkom redu, prije nego ga je 1745. provincijski kapitul izabrao za provincijala Bosne Srebrene. Po isteku upravnoga trogodišta u službi provincijala postao je predstojnikom škole u Budimu 1748/49. F. Lastrić priznaje da je bio sposoban i inteligentan muž, ali ističe njegovo častohleplje i želju za biskupskom službom. Bilježi da je napustio Bosnu Srebrenu i u Veneciji obavljao službu vojnoga kapelana. To je i posljednja vijest o njem. — Dok je bio profesor bogoslovne škole u Osijeku, održao je sa studentima 8. VII. i 25. VII. 1742. i opet 5. V. 1753. javne rasprave na teološke postavke koje je bio priredio u tu svrhu. Studenti su u svojim prijepisima sačuvali šest njegovih teoloških spisa: De sacrosanto Dominiciae Incarnationis mysterio; De virtutibus theologicis (Budim 1734; franjevački samostan u Iloku, sign. E 106); De Trinitate; De visione beata (Osijek 1741; franjevački samostan u Vukovaru, bez signature); De baptismo; De matrimonio (Osijek 1743; franjevački samostan u Iloku, sign. C 394). Prvi spisi potječu iz budimskoga, a ostala četiri iz osječkoga razdoblja profesorskoga djelovanja. Dok je bio provincijal, nizom je školskih i pedagoških uredaba kroz dulje vrijeme utjecao na rad visokih škola u Bosni Srebrenoj. God. 1745. propisao je točan dnevni i raspored predavanja na filozofskim učilištima. Također je odredio da na generalnim učilištima predaju tri profesora te da profesori filozofskih učilišta i učilišta moralnoga bogoslovlja obavljaju ondje i službu neposrednoga odgojitelja mladih franjevaca, a tu je zadaću povjerio prvomu od trojice profesora bogoslovnih škola.