IVČEVIĆ, Vicko

IVČEVIĆ, Vicko, odvjetnik i političar (Trogir, 18. VIII. 1843 — Zadar, 14. XI. 1922). Gimnaziju polazio u Zadru, studij prava s doktoratom završio u Grazu 1868. i u Zadru 1873. otvorio odvjetničku pisarnicu. M. Klaić i M. Pavlinović povjeravali su mu zastupanje Narodne stranke u parnicama, osobito onima koje je vlast pokretala protiv pisanja stranačkoga glasila, Narodnoga lista, i njegova urednika J. Biankinija. Kao član Narodne stranke (od 1889. Narodna hrvatska stranka, nakon spajanja sa Strankom prava 1905. Hrvatska stranka), 1876–1918. bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru; izabran 1876. u kuriji veleporeznika splitskoga okružja, 1884. u kuriji vanjskih općina Drniša, Knina i Vrlike, 1889. u kuriji trgovačko-obrtničkih komora te 1895, 1901. i 1908. u kuriji vanjskih općina Splita, Trogira i Omiša. Dužnost predsjednika Sabora obnašao 1900–18. God. 1876–83. bio je zamjenik prisjednika, 1889–1901. prisjednik, a 1901–18. predsjednik Zemaljskoga odbora, u kojem se bavio osobito pravnim, upravnim i zakonodavnim pitanjima. Nakon Klaićeve smrti 1896. preuzeo je brigu oko utemeljivanja Zemljišno-veresijskoga zavoda (pokrajinska hipotekarna banka), a pri otvorenju te godine imenovan je njegovim nadzornim povjerenikom i izvjestiteljem. U razdoblju 1900–18. bio je zastupnik u Carevinskom vijeću; predsjedao neko vrijeme njegovu Pravosudnomu odboru te zastupničkomu klubu južnih Slavena. Osobito aktivan u parlamentarnim odborima, na plenarnim sjednicama istupao zgodimice, podupirući južnoslavenske interese pravnom argumentacijom. — Oportunist prema Beču, premda se usprotivio pokušaju germanizacije 1903, distancirao se od političke akcije protiv dalmatinskoga namjesnika E. von Handela 1904, pri spajanju Narodne stranke i Stranke prava 1905. protivio se definiranju borbe za hrvatsku samostalnost izričitim ciljem u programu nove stranke, ogradio se od otvorene potpore Mađarima protiv Beča te odbio potpisati Riječku rezoluciju (Zadarsku je rezoluciju potpisao). Zbog svega toga često su ga kritizirali pravaši, osobito F. Supilo. Zauzimao se za reformu izbornoga zakona i uvođenje općega prava glasa (prijevod njegova govora u Carevinskom vijeću tiskan je u Zadru 1906. kao posebna brošura). God. 1916. tražio je povratak ustavnih prava i sazivanje parlamenta (nije sazivan od 1912), a 1917. sudjelovao je u sastavljanju i potpisivanju Svibanjske deklaracije, kojom se tražilo sjedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba u zajedničku državu pod habsburškom krunom. Od potpisivanja Rapallskoga ugovora 1920. boravio u Zadru i pisao memorandume protiv povrjeda pokrajinske i općinske autonomije u okupiranim krajevima. Kao pripadnik konzervativne struje narodnjaka sukobljivao se s radikalnijim političarima. Iskazivao je rodoljublje i sudjelovao u borbi za gospodarske, kulturne i političke probitke Dalmacije, no bio je sputavan obzirima prema vladajućem režimu. Cijenili su ga mnogi istaknuti politički istomišljenici, ali i protivnici. Njegovi govori i članci objavljeni su u publikacijama Narodni list (1876, 1892, 1896, 1907–08, 1910–12, 1917), Katolička Dalmacija (1884), Jedinstvo (1895), Naša sloga (1901), Gospodarski vjesnik (1908), Samouprava (1912), Die Drau (1918) i Hrvatska država (1918).