IVEKOVIĆ, Oton

IVEKOVIĆ, Oton, slikar (Klanjec, 17. IV. 1869 — Klanjec, 4. VII. 1939). Brat Ćirila Metoda, arhitekta, konzervatora i fotografa. U Zagrebu od 1885. izvanredno pohađao Veliku realnu gimnaziju (nastavnik F. Quiquerez) te učio soboslikarski zanat. Prvu inačicu slike Rastanak Katarine od Petra Zrinskog naslikao 1887. kao natječajni rad za upis na bečku Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je do 1891. studirao u specijalkama za historijsko slikarstvo (C. Griepenkerl, J. M. Trenkwald i A. Eisenmenger). Ondje dobiva nadimak Zrinjimaler. God. 1892. I. Kršnjavi upućuje ga na münchensku Akademiju (W. Lindenschmidt), a 1894. polazi specijalku za historijsko slikarstvo na Akademiji u Karlsruheu (F. Keller). Iduće godine nastavnik je slikanja u zagrebačkoj realnoj gimnaziji, 1896. u Obrtnoj školi. God. 1897. dodijeljen mu je atelijer u Ilici, kbr. 83. Te godine otvara i privatnu slikarsku školu (učenici Vera Nikolić, Nasta Rojc, B. Šenoa). Od 1908. do umirovljenja 1927. predaje crtanje i slikanje u Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti), koje je 1910/11. ravnateljem. Kao ratni slikar austro-ugarske vojske 1915–18. boravio je na bojišnicama uza Soču, u Galiciji i Srbiji. God. 1919. prodaje kuću u Jurjevskoj ul. u Zagrebu i kupuje dvorac Veliki Tabor, gdje živi s obitelji do 1935. Posljednje godine života boravi u Klanjcu, a dvorac 1938. prodaje Banskoj upravi. Sudionik u stvaranju hrvatske likovne moderne, jedan je od utemeljitelja institucionalnoga likovnoga života u Hrvatskoj: član je Društva umjetnosti, suosnivač 1897. Društva hrvatskih umjetnika (istupa 1901. zbog sukoba s Bukovcem) i 1904. Saveza jugoslavenskih likovnih umjetnika »Lada«, kojega je 1908. predsjednikom. Aktivan je u javnom i društvenom životu Hrvatske: član je Hrvatske pučke seljačke stranke od njezina osnutka 1904. do istupanja 1911, Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« i MH (skupni portret njezinih utemeljitelja naslikao 1903). Dopisni je član JAZU od 1919. Opus mu sadržava radove povijesne i sakralne tematike, portrete, pejzaže, vedute i žanr-scene. Obilježava ga rana, tamna faza (do 1900) s odlikama akademizma i romantizma, šarena faza (1900–19) s plenerističkom paletom »zagrebačke šarene škole«, i kasna, naglašeno realistička faza s elementima modernizma (od 1919). Najveći dio opusa posvetio je motivima iz hrvatske povijesti. U ranijoj fazi, slikajući na način francuskoga historijskoga slikarstva velikoga stila, naglašava pripovjedačke elemente pa, istražujući povijesne događaje, odjeću i arhitekturu, teži realističnosti prikaza koja često prelazi u pretjeranu deskriptivnost (Zrinski i Sokolović u Sigetu, 1889; Krštenje Hrvata po Ćirilu i Metodu, 1890; Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta, 1890; Smrt bana Nikole Zrinskog u lovu, 1891; Povratak senjskih uskoka s pobjedonosne vojne, 1895). Istodobno slika i nekoliko romantičnih kompozicija u kojima se miješa povijesna i literarna tematika s elementima irealnoga (Smrt Petra Svačića, 1894; Ante Starčević na odru, 1896; Smail-aga Čengić i vojvoda Bauk, 1896). Poslije, pod utjecajem njemačkoga historijskoga slikarstva, iz njegovih djela nestaje herojska komponenta i teatralnost prikaza (Rastanak Katarine od Petra Zrinskog, 1897). Kompozicije Kod Visokog i Na Kordunu (obje 1898, otkupljene za Strossmayerovu galeriju na Hrvatskom salonu 1898), naslikane slobodnijim potezom, s likovima idealno uklopljenim u pejzaž,primjeri su odmjerene sinteze historijskoga, plenerističkoga i žanr-slikarstva. U stilu »zagrebačke šarene škole« naslikao je oko 1900. i niz povijesnih prizora (Dolazak Hrvata, 1905; Krunidba kralja Tomislava, 1905; Bitka kod Gorjana, 1907). Uz mnogobrojne crteže skice scena iz vojničkoga života, pretežno olovkom, naslikao je u ulju kao dokument vremena kompoziciju velikoga formata Prijelaz Drine kod Batara (1917). Poslije se ponovo vratio tamnoj paleti i prizorima iz života Zrinskih (Katarina Zrinska u Veneciji, 1919; Posljednji Zrinski u tamnici, 1920). Za poznavanje njegovih radova u široj javnosti zaslužne su tada vrlo popularne oleografije, tiskane prema njegovim slikama (Dolazak Hrvata, 1905; Matija Gubec, 1925), koje se poput svojevrsnoga »kataloga povijesnih motiva« i danas često poistovjećuju sa samim događajima. Naslikao je nekoliko inačica prizora Rastanak Zrinskog i Frankopana od Katarine Zrinske, a onasignirana 1901. postala je jednom od najpopularnijih ikad tiskanih oleografija u Hrvatskoj. Među kvalitetnijim su djelima akvareli i skice pejzaža s bojišta i čestih putovanja (Amerika, Velebit, Hrvatsko primorje, Slovenija, Srbija, Makedonija). God. 1896. naslikao je u duhu bidermajera za Milenijsku izložbu u Budimpešti ciklus akvarela na temu hrvatskih gradova, a 1898–99. za Svjetsku izložbu u Parizu akvarele za »Parišku sobu«, izrađenu u Obrtnoj školi. Na prijelazu iz tamne u šarenu fazu naslikao je nekoliko klasičnih pejzaža (Gorski krajolik, 1895; Čovjek u šumi, 1896; Pogled sa sarajevskog polja na Igman-planinu, 1897; Šuma – Jesen, 1901). Iz kasnijega razdoblja izdvaja se tzv. taborgradski ciklus (1919–31), u kojem je, u paleti sužena tonaliteta, zabilježio eksterijere i interijere Velikoga Tabora, pejzaže okolice te izradio niz crteža životinja. Tim se ciklusom pokazao kao dobar crtač s osjećajem za detalj, posebice arhitektonskih motiva, te kadriranje širokih i sveobuhvatnih pejzažnih kompozicija, koje slika s modernim senzibilitetom (Pogled na Sv. Ivana, oko 1921; Ivančica – pogled s Tabora, 1921; Pejzaž s Ivančice, oko 1921; Pogled s Velikog Tabora, 1925). U ranijoj fazi slikao je i portrete. Za razliku od službenih (Cecilija German, 1891; Dr. Franjo Iveković, 1894; Albert Dragolovics, 1897), koje odlikuje realizam i opis detalja, slobodnijim potezom slika portrete članova obitelji i prijatelja, čije crte lica i detalje odjeće prikazuje sumarno, naglašujući atmosferu trenutka (Tugomir Alaupović, oko 1890; Studija ženske glave, 1895; Ljuba, 1897; Ljuba i Tomislav, 1900; Tomislav i Mara, oko 1900). Sačuvani su i crteži olovkom i tušem austro-ugarskih vojnika i portreta časnika (1914–18) te kao rijedak rad u ulju iz toga razdoblja portretgenerala S. Borojevića (1917). Naslikao je i manji broj štafelajnih slika sakralne tematike (Sv. Apolonija, 1894; Bijeli fratar, oko 1900; Naša Gospa Cvjetanjska, 1900; Sv. Valentin, 1901), ciklus kompozicija u ulju velikoga formata posvećen poljodjelskim radovima (Žetelice, 1902. i 1906; Kosci, 1905; Orači, 1906) te niz studija narodnih nošnja u akvarelu (Žena u narodnoj nošnji i Seljanka, obje 1906). Izradio je zidne slike u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu (1898), sv. Terezije u Požegi (1899. s C. M. Medovićem), hrvatskoj crkvi sv. Ivana u Kansas Cityju (prizori širenja kršćanstva među Hrvatima, 1910) i u kapeli sv. Ane u Desiniću (1924). Za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (danas Hrvatski institut za povijest) u Opatičkoj ul., kbr. 10, naslikao je historijski prizor Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu (1906) te za Pompejsku sobu likove i prizore iz grčke mitologije i povijesti. U kupoli Trgovačko-obrtnoga doma (1909, danas Etnografski muzej) izveo je alegorijske prikaze pojedinih gospodarskih grana, a 1914. za trijumfalni luk u križevačkoj crkvi Sv. križa naslikao Krvavi sabor u Križevcima 1397. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1901. s Medovićem, 1911, 1917. s R. Valdecom, 1918. s M. C. Crnčićem, 1920, 1921, 1924, 1926, 1931), Osijeku (1907. s Crnčićem) i Beogradu (1923. s Valdecom) te skupno na Izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt (1891), Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi (Zagreb 1894/95), Hrvatskom salonu (Zagreb 1898), VII. izložbi Društva hrvatskih umjetnika (1901. Sušak, Karlovac, Osijek, Zemun, Varaždin), Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi (Beograd 1904, 1912, 1922), na izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1905–06, 1909, 1911, 1913), izložbama »Lade« (Sofija 1906; Zagreb 1908, 1920; Rijeka 1918), »Lade«, sekcija Zagreb (Zagreb 1912), Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938) te na važnim međunarodnim izložbama Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Københavnu (1897), Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899/1900), Svjetskoj izložbi u Parizu (1900), X. izložbi umjetničkoga društva »Mánes« u Pragu (1903). Djela su mu izlagana na izložbama u Zagrebu (Hrvatski umjetnici u NDH, 1944; Plakat u Hrvatskoj do 1941, 1974; Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici, 1977; Slikari i kipari članovi razreda za likovnu umjetnost JAZU, 1986; Oleografija u Hrvatskoj, 1988; 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, 1996; Slikarski portreti 19. stoljeća, 1997; Pejzaž 19. stoljeća, 2001) i Osijeku (Lik i figura u hrvatskom slikarstvu, 1981), a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1975, 1994, 1996. retrospektivna) i Klanjcu (1985, 1995). Najviše njegovih radova čuva se u MG u Zagrebu, Hrvatskom povijesnom muzeju, Grafičkoj zbirci NSK, a manji dio u Muzeju grada Zagreba, Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, Galeriji umjetnina u Splitu, Gradskom muzeju Požega, Grafičkom kabinetu HAZU. Objavio je putopise po Italiji (Hrvatsko kolo, 1907, 1909), Americi (Vienac, 1911) i Makedoniji (Pokret, 1922; Politika, Beograd 1922; Primorske novine, 1922) te uspomene iz I. svjetskoga rata (Agramer Tagblatt, 1915; Die Drau, 1915; Male novine, 1915; Slobodna tribuna, 1922; Novosti, 1928; Riječ, 1931). Pisao je o likovnim (Obzor, 1904, 1908; Glas Matice hrvatske, 1906, 1909; Hrvatska, 1906; Agramer Tagblatt, 1909, 1913), povijesno-političkim i drugim temama (Narodne novine, 1902; Sokolski glasnik, 1919; Novi list, Beograd 1922–23; Pokret, 1922–24; Budućnost, 1923; Novosti, 1933) te o kostimografiji (Vienac, 1902). God. 1906–08. urednik je Matičina albuma Kolo hrvatskih umjetnika, u kojem je 1908. objavio tekst Pogled na umjetnost južnih Slavena. Ilustrirao s Medovićem Marulićevu Juditu (Zagreb 1901) i sudjelovao u ilustriranju hrvatskoga dijela monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902). Bavio se i grafičkim oblikovanjem diploma (za MH, Hrvatsko slavonsko gospodarsko društvo, Hrvatsko umjetničko društvo) i časopisa (Hrvatsko kolo). Kratko je surađivao s HNK u Zagrebu kao kostimograf i scenograf (M. Dežman, Zlatarevo zlato, 1901, prema romanu A. Šenoe). Utemeljivši svoj svjetonazor na idejama hrvatskoga narodnoga preporoda, pozitivizmu i nacionalnom romantizmu, ustrajao je na romantičarskoj i prosvjetiteljskoj ideji o odgojnoj i domoljubnoj ulozi umjetnosti. U hrvatskoj likovnoj moderni istaknuo se kao autor koji se sustavno bavio povijesnom tematikom te, šireći skalu motiva, postao jednim od najvećih predstavnika hrvatskoga historijskoga slikarstva.