IVELLIO (Iveljić, Degl’Ivellio, Degli’Ivellio), bračka i splitska plemićka obitelj, ogranak Andrijevića. Prema rodoslovlju iz druge pol. XIX. st., patronimičko prezime dobili su u XV–XVI. st. po Ivanu zvanom Ivelja. Kao Iveljići zabilježeni su u matičnim knjigama Pučišća 1581–1628, kada se prvi put javlja latinizirani oblik prezimena Ivellio (Iuelio, Ivelij, Ivelio). U pražničkim knjigama spominju se od 1590. kao Iveljići, a od 1642. i kao Ivelio, Ivellio, de Ivellio (u dolskim i bolskim knjigama uvijek uz napomenu da su iz Pražnica). U popisu izvornoga bračkoga plemstva, koji je 1657. sastavio pjesnik I. Ivanišević, navedeni su u obliku Ivellj alias Andrievich. — Od 1574. na području Pučišća, Pražnica, Gornjega Humca i Straževika spominje se i pučka obitelj Iveljić, Ivelić, Iveglich, često s nadimcima Lukrić, Ajunt, Bobić i dr. — Ivan je imao sina Jerolima i unuka Ivana (1555–1638), koji se oženio Margaritom iz poljičke plemićke obitelji Marijanović (poslije Marijanović Janko). Ne može se pouzdano utvrditi kojoj je obitelji (Ivellio ili Andrijević) pripadao Juraj (rođ. 1586), više puta 1637–57. defensor (zastupnik interesa komune pred mletačkim oblastima), u kojega su se čuvale prva i druga knjiga reformacija Bračkoga statuta (tiskane u izd. objavljenu u Udinama 1656). Opjevao ga je J. Kavanjin; J. Gospodnetić drži da bi mogao biti isti s Jurjem protiv kojega se 1660. vodila kaznena parnica u Nerežišćima jer je svojom marsilijanom izvozio drvo iz općinskih šuma u Mletke i prodavao ga u svoju korist. Jerolim (rođ. 1584), sin Ivana i Margarite, imao je sinove Ivana (rođ. 1611) i Radoša (rođ. 1619), koji je prvi iz obitelji zabilježen u splitskim matičnim knjigama kada se 1643. oženio Jelenom Capogrosso, te kćer Katarinu (Kata; rođ. 1624), udanu 1655. za Franu Capogrossa. Radoš je 1654. i 1670. bio brački defensor. Njegov je suvremenik bio Jerolim, soprakomit bračke galije i sudionik u bitki za oslobođenje Zadvarja od Turaka 1667. te brački defensor 1675–77, 1680. i 1689. Generalni providur za Dalmaciju i Albaniju, Antonio Priuli, po povratku s te dužnosti pročitao je 26. III. 1670. u mletačkom Senatu relaciju u kojoj je istaknuo Jerolimovu vjernu soprakomitsku službu; i njega je opjevao Kavanjin. Defensor je 1692. bio i Ivan, a 1689. Radošev sin Jerolim (rođ. 1653). Njegov sin Ivan Krstitelj (1694–1750) oženio se 1718. mletačkom plemkinjom Marijom Balbi i bio prvi član obitelji trajno nastanjen u Splitu, gdje je s bratom Radošem primljen 14. XII. 1721. u Veliko vijeće. God. 1733. Ivan Krstitelj ondje je izabran za savjetnika, nadzornika mjerâ, operarija zvonika crkve sv. Dujma i prokuratora sirotišta, a Radoš za sudca, nadzornika zdravstvenih prilika i odreditelja pristojba za sudske parnice. Braća su 1733–34. dobila više dozvola za izvoz vina njihovim brigantinom i unajmljenim brodovima s Brača u Zadar i na Krf. U popisima stanovništva u Splitu 1741. i 1750. spominje se samo Ivan Krstitelj i njegova obitelj. Radoš je vjerojatno istovjetan sa soprakomitom bračke galije 1717. Providur Angelo Emo te mu je godine izdao potvrdu o zaslugama za provođenje naredba, čuvanje obala i progon gusara. Neko vrijeme sam je uzdržavao posadu povjerene mu galije. Isticao se i prije 1717, pomažući u podmirenju troškova za plaćenike u vojnim pohodima na kopnu s providurom Emom. Njegov suvremenik, klerik Radoš Ante, 1701. na školovanju u Rijeci, zabilježen je te godine kao kandidat za opata benediktinske opatije sv. Ivana u Povljima. Sin Ivana Krstitelja bio je gospodarstvenik → JOSIP VINKO, čija je udovica Marija, iz šibenske plemićke obitelji Fenzi, na Braču bila brodovlasnica. God. 1793. njezin je brigantin »Maria Elena« (matične luke Bol i Pučišća) prevozio neutvrđen teret na Maltu, a 1797. vino. God. 1802–03. posjedovala je brigantin »Importante«, 1804–05. pelig »S. Antonio di Padua«, oba s matičnom lukom u Pučišćima, a 1807. kraj Nina je potonuo njezin trabakul »Salamandrone«, koji je prevozio vino. Nešto prije (1772–73, 1775) s otoka je vino izvozila i sestra Josipa Vinka Jelena (Elena), udovica Cerineo, a 1773. brat Jerolim (rođ. 1723; spominje se do 1782) iz Sutivana (ondje su posjed imali već 1621) i Nerežišća (u tamošnjim anagrafima zabilježeni su 1767). Jerolim i Marija-Wienne Dinaričić imali su sinove → NIKOLU, pjesnika, i Franu (rođ. 1769), vjerojatno istoga s protokolistom u splitskom općinskom vijeću oko 1842. Obojica su 1822. dobila austrijsku potvrdu plemstva, kao i Ivan Krstitelj (1775–1843), sin Josipa Vinka, te Ivan Krstitelj (rođ. 1801; sin Jurja), koji je te godine naveden u popisu splitskoga plemstva. Ivan Krstitelj (rođ. 1775) vjerojatno je isti s notarom koji je prepisao više dokumenata objavljenih u djelu A. Ciccarellija o Braču (uz ostalo, sve dokumente u dvadeset petoj glavi), što je 23. I. 1802. potvrđeno u bračkoj kancelariji. Sa suprugom Mihovilom Spalatin s Raba imao je sinove Antuna, Radoša (Rade; spominje se do 1874) i Josipa (1797–1889). Antun je vjerojatno isti sa sindikom u Pučišćima oko 1842. i narodnjakom koji je nakon općinskih izbora izabran 1866. za načelnika Pučišća, odn. političkih općina Pučišća, Gornjega Humca, Novoga Sela, Povlja, Pražnica i Sumartina. Radoš je između 1842. i 1846. bio izaslanik Deputacije za pomorski sanitet, oko 1856. lučki agent i između 1871. i 1873. administrator Javne dobrotvornosti u Pučišćima. Njegova se kći Mačela (Michelina) udala za Ivana Deškovića iz omiške plemićke obitelji, kojoj su tako pripali brački posjedi i dvor (kula) Ivellija u Pučišćima, na kojem je sačuvan njihov grb. Josip je završio studij prava u Padovi 1821. i bio pretor preture u Imotskom između 1839. i 1846, sudski tajnik u Skradinu i tajnik sudskoga vijeća Okružnoga suda u Splitu od oko 1856. Sva trojica braće navedena su 1822. u popisu splitskoga plemstva. Od 1840-ih prezime im je u službenim shematizmima zabilježeno u oblicima Degli Ivellio i Degl’Ivellio. Josip je imao sinove → ANTUNA, pravnika i političara, Radoša, Ivana Krstitelja, Ivana Antuna i Jurja (u. 1906). Ivan Antun možda je isti s pravnikom Antunom, do 1881. vijećnikom i od te godine upraviteljem Okružnoga suda u Mostaru, koji je 1882. poslao splitskim narodnjacima čestitku nakon pobjede na općinskim izborima. Juraj je bio lučki agent u Sutivanu 1856. i Kaštel-Lukšiću od 1859, a lučki agent i voditelj carinskoga ureda u Bolu 1867–72, Milni 1873, Šipanskoj Luci 1874–75. i Sućurju na Hvaru 1876; od 1877. poreznik u Poreznom uredu u Splitu. Imao je tri kćeri i sina Josipa, čiji potomci (Ivellio Velin) žive u Austriji. Pravnik i političar Antun imao je sinove → RADU, dirigenta, i Josipa (rođ. 1904), pomorskoga kapetana, koji je imao sina Antuna (1934–1999), profesora u dubrovačkoj gimnaziji. Na poč. XXI. st. pripadnici obitelji nastanjeni su u Dubrovniku i Zagrebu, gdje djeluje Antunov sin Josip Degl’Ivellio (rođ. 1969), dirigent i zborovođa; posjeduju dio dokumenata relevantnih za obiteljsku povijest.
LIT.: Obitelj. — A. Ciccarelli: Osservazioni sull’isola della Brazza, e sopra quella nobiltà. Venezia 1802, 138, 172, 188, 202, 227, 254–256, 259, 299, 303, 317, 321, 332, 334–335, 366, 370, 396, 410, 417–418, 439, 469. — Schematismo dell’Imperiale regio governo della Dalmazia. Zara 1842, 90, 97, 101, 131, 228. — Manuale provinciale della Dalmazia. Zara 1846, 120, 172, 292. — Hof- und Staats-Handbuch des Kaiserthumes Österreich, 5. Wien 1856; 5. 1859; 1868. — L. Maschek: Manuale del Regno di Dalmazia, 1. Zara 1871, str. 31, 43, 51, 62, 266; 3. 1873, str. 39, 49, 60, 250; 4. 1874, str. 22, 69, 83, 106; 5. 1875, str. 31, 101; 6–7. 1876–1877, str. 33, 37, 47, 60, 296, 298, 340. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. XII, XV–XVI, 13, 51, 114. — J. Kavanjin: Poviest vanđelska. Zagreb 1913, 147–149. — K. Kadlec: Statut i reformacije otoka Brača. Zagreb 1926, 238, 244, 264, 323. — I. Ostojić: Benediktinska opatija u Povljima na otoku Braču. Split 1934, 97. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 2. Zagreb 1939, 26–28. — A. Jutronić: Bračka naselja i podrijetlo njegovog stanovništva. Brački zbornik, 1940, 1, str. 17. — Isti: Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1950, 34, str. 45, 100, 107, 145, 149, 158, 163, 169, 175, 183. — I. Babarović: Anagrafe u Nerežišćima. Brački zbornik, 1957, 3, str. 110. — A. Jutronić: Prilog poznavanju veza Splita s Bračanima. Ibid., str. 28–29, 31, 35, 43, 47, 50, 54–56. — Isti: Prilog upoznavanju veza između Splita i nekih stranih državljana. Izdanje Historijskog arhiva Split, 1961, 3, str. 89. — G. Novak: Povijest Splita, 2–3. Split 1961–1965. — D. Vrsalović: Povijest otoka Brača. Brački zbornik, 1968, 6, str. 141, 152–153, 156, 200, 207, 217, 283, 306, 349. — B. N. Kuzmanić: Splitska prezimena. Slobodna Dalmacija, 44(1988) 22. III, str. 17. — J. Gospodnetić: Brač i njegovo pomorstvo. Brački zbornik, 1995, 17, str. 116, 123, 157, 215, 226, 229, 232, 235, 237–238, 240, 250–251, 256–257, 264, 275, 279, 295, 335, 379, 399, 421, 423, 433–435, 439–441, 444, 446. — M. Andreis: Stanovništvo otoka Brača u drugoj polovici 18. stoljeća. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 13(1997) str. 229. — M. Granić i D. Martinović: Grbovi i rodoslovlja iz Povijesnog arhiva u Zadru (katalog izložbe). Split 1997, 19. — A. Duplančić: Regesta zapisnika splitskog Velikog vijeća od 1620. do 1755. godine. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 14(1998) str. 124–125, 186–189. — N. Kuzmanić: Split u zemljišniku iz 1832. godine, 24. Slobodna Dalmacija, 58(2002) 15. III, str. 62. — Jerolim (1667). — A. Jutronić: Vicko Prodić i njegova »Cronica dell’isola della Brazza«. Starine, 1955, 45, str. 338. — G. Novak: Mletačke upute i izvještaji, 8. Zagreb 1977. — Ivan Krstitelj (1694–1750). — D. Božić-Bužančić: Prilog poznavanju stanovništva Splita u XVIII stoljeću. Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, 1974, 8, str. 167, 181, 185, 207, 222. — Marija Fenzi. — N. Duboković Nadalini (ND): O prilikama na otoku Braču u doba Francuza. Brački zbornik, 1957, 3, str. 277. — Š. Peričić: Zlatno doba bračkog jedrenjaštva. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 12(1996) str. 623, 634, 639. — Josip (1797–1889). — M. P. Ghezzo: I Dalmati all’ Università di Padova dagli atti dei gradi accademici 1801–1947. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 22(1993) str. 47. — Antun (1866). — (Antun Degl’Ivellio). Il Nazionale, 6(1866) 7. IV, str. 2; 28. IV, str. 2. — Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri. Zbornik. Zagreb 1969, 50, 156. — Antun (Mostar). — Viesti. Pravo, 8(1880–81) 88, str. 128.
Marino-Nepo Kuzmanić i Tatjana Radauš (2005)
