JAGODIĆ, Petar

JAGODIĆ, Petar (Giadovich, Giagodich, Jagodich, Jagodovich, Zagotich; Kuridža, Cureggia, Curelia), vođa bune (Bilišani kraj Obrovca?, o. 1666 — Zadar, 9. IV. 1749). Paroh u Biovičinu Selu; uz Matiju Žabetića i Iliju Nanića, na čelu pobune pravoslavnoga pučanstva na poč. 1704. u Bukovici i Kotarima, uzrokovane poglavito za Morejskoga rata oko 1690. uvedenim plaćanjem desetine u novcu i potaknute postupcima zakupnika Š. Fanfonje i njegovih skupljača, koji su počeli oporezivati i seoske glavare. Pobunjenici su napadali skupljače desetine i one koji se nisu željeli priključiti buni te su zabranili izvoz namirnica u Zadar i uveli namet kojim su prikupljali novac. Temeljni i bezuspješni njihov zahtjev – J. je bio autor gotovo svih pisanih molba i predstavka generalnomu providuru i zadarskomu kapetanu te jedan od glavnih pregovarača – bio je da se desetina plaća u naturi, i to samo od žitarica. Iako u početku složni i u kontaktu s austrijskim pograničnim zapovjednicima u Lici, glavari ni prijetnjama nisu uspjeli privoljeti na pobunu puk iz kninske, drniške, šibenske i skradinske okolice. U izvješću s kraja srpnja providur Marin Zane ipak govori o »velikom broju pobunjenika« koji su vođeni sedamdesetericom glavara došli pred Zadar, odakle su Jagodićevi zahtjevi poslani providuru u Split. Odugovlačenjem pregovora, poticanjem sukoba među starješinama i pojedinačnim pregovorima te obećanjem da će dopustiti predstavnicima pobunjenika odlazak u Veneciju, providur je postupno slabio bunu i do kraja ljeta je uspio stišati. Kako se vođe ni nakon poziva u listopadu nisu predali oblastima, u prosincu su osuđeni na smrt, odn. na trajno progonstvo s mletačkih posjeda, glave su im ucijenjene, imovina konfiscirana te su prebjegli u Liku. Interpretacija o Jagodićevoj navodnoj predaji (M. Jačov) nije jasno potkrijepljena vrelima. U molbi za pomilovanje iz ožujka 1746. J. navodi da je, nakon što je pred novim providurom Giustinom da Rivom 1705. iznio tijek bune i svoju obranu, s Nanićem i Žabetićem bio oslobođen. U Mlecima je međutim u srpnju 1706. osuđen na 40 godina strogoga zatvora te je dolaskom providura Vincenza Vendramina 1708. ponovo uhićen i utamničen, kratko u kninskoj utvrdi, potom u Veneciji. Nakon što mu je molba uslišana, oslobođen u ožujku 1746. Posljednje godine proveo bolestan u Zadru. — Ograničenih dosega i posljedica, »Kuridžina buna« najavila je znatnije seljačke pokrete u XVIII. st., ali nije prešla okvire socijalno-ekonomskoga pokreta. Značenje joj se iscrpljuje u sukobu pučanstva navikla na slobodniji način života s modernije uređenom državnom administracijom te je neprihvatljivo dovoditi je u izravnu svezu s vjerskom ili etničkom problematikom (N. Milaš, Jačov) i s takvih polazišta ocjenjivati Jagodića.