JAHJAPAŠIĆ

traži dalje ...

JAHJAPAŠIĆ (Jahjali, Jahjaoglu, Jahjazade), begovska obitelj. Smatra se da je osnivač obitelji Jahja-paša (u. nakon 1514) rođen u Makedoniji kao kršćanin te u dječaštvu doveden, najvjerojatnije dankom u krvi, na dvor Mehmeda II. Osvajača gdje je služio kao paž. Poslije je upravljao sandžacima Ğezair (Gökçeada, Límnos, Lésvos, Južni Sporadi i Ródos) prije 1480, Bosna 1480–81. i 1501–02. i Kengri (danas Çankiri) 1488, obavljao dužnost beglerbega Rumelije 1481–82, 1489. i 1503. te Anatolije 1489, a 1504. postao članom carskoga divana s naslovom vezira. U nekom se zapisu navodi da je u ljeto 1514. sudjelovao u bitki kraj Çaldirana protiv Perzijanaca i znatno pridonio njihovu porazu. Bio je oženjen Hatidžom, kćeri sultana Bajazida II. Podignuo je džamije u Skoplju i Sarajevu te vakufe za njihovo izdržavanje u Skoplju, Sofiji i Sarajevu. Najstariji Jahja-pašin sin Bali-beg (Gazi, ponekad nazivan Küçük, u. 1527) prvi se put spominje 1485. u popisu Bosanskoga sandžaka kao posjednik nadarbine u brodskoj nahiji. Upravljao je Valonskim sandžakom 1506, Smederevskim 1513–15, 1521–23. i 1524–27, Bosanskim sandžakom prije 19. II. 1521. i Vidinskim sandžakom 1523. te bio zapovjednik akindžija prilikom zauzimanja Beograda i istočnoga Srijema 1521. te Slankamena 1527. S tisuću vojnika imao znatnu ulogu u Mohačkoj bitki u ljeto 1526. Posjednik nadarbine u području Kaknja i Vidanice u Bosni. Sagradio džamiju u Sarajevu i tekije u Beogradu i Smederevu. Njegov mlađi brat Mehmed-beg (paša, poznat također kao Gazi, u. 1548) bio je sandžakbeg Mosula 1520–22, Vidina 1525, Smedereva 1527–34, 1536–40. i 1540, Moreje 1535, a 1543–48. budimski beglerbeg s naslovom vezira. Zapovijedao prethodnicom u pohodima na Beč 1529. i 1532, odredom koji je 1530. pritekao u pomoć opkoljenim pristašama I. Zapolje u Budimu, te opsadom Kőszega 1532. Tijekom pohoda 1536. u Slavoniju s bosanskim namjesnikom Husrev-begom zapovijedao vojskom koja je prodrla iz Srijema i zauzela Ivankovo, Đakovo, Gorjane, Podgorač i Sveti Juraj, a u siječnju 1537. Požegu i Požešku kotlinu. Predvodio vojsku koja je 9. IX. 1537. kraj Gorjana porazila I. Katzianera. Kao budimski beglerbeg osvojio gradove Visegrád, Novigrad i Hatvan. Prema popisima za Požeški sandžak iz 1540. i 1545. u Požegi i Požeštini (Vrboska, Radinovci, Mihalovci, Potočani, Velika, Blatačko) imao zemljišne posjede (čiftluke), vinograde i mlinove, a na zemljištu u Požegi, poznatom pod imenom Jajolika zemlja, sagradio 60 dućana uz 15 postojećih. U popisima iz 1561. i 1579. veći dio tih posjeda bio je namijenjen vakufu za uzdržavanje ustanova koje je osnovao u Beogradu (prema H. Šabanoviću džamije, medrese, sebila i imareta). Mehmed-begov sin Arslan-paša (beg, poznat kao Deli i Kiliç) sudjelovao je kao zapovjednik lake konjice u osvajanju Slavonije 1536–37. Prema I. Alajbegoviću Pečeviji 1537. imenovan je »za nagradu« prvim požeškim sandžakbegom, jer je Sulejmanu II. Veličanstvenomu donio vijest o padu Požege, a prema N. Moačaninu nominalni je upravitelj krajišta u Požeštini 1537–40. i požeški sandžakbeg 1540–41. i 1560–61. Upravljao Silistranskim sandžakom 1556, Lipovskim sandžakom 1557, Mohačkim između 1558. i 1560, Smederevskim sandžakom 1564–65. te bio budimski beglerbeg i muhafiz 1565–66. Po nalogu velikoga vezira Mehmed-paše Sokolovića pogubljen tijekom opsade Sigeta 1566. pod optužbom da je odgovoran za pad nekoliko gradova u ruke Habsburgovaca. Poznat i kao pjesnik divanske poezije pod pseudonimom Sinani. U Budimu sagradio barutanu. Njegovi su sinovi Ahmed i Jahja-beg, koji je u Požegi u drugoj pol. XVI. st. dao sagraditi džamiju. Prema G. Elezoviću njihov brat bio je Mehmed-paša Kačanikli. Pretpostavlja se (S. Bašagić i M. Handžić) da je Arslan-pašin sin i Mehmed-beg (u. 1592. u Banjoj Luci), krajiški zapovjednik poznat kao divanski pjesnik pod pseudonimom Vusuli, autor zbirke (divana) i epa Selimname. Jahja-pašin sin Ahmed-beg, sandžakbeg Lepanta (Inebahti) oko 1543, Smedereva 1543. i Stolnoga Biograda, sudjelovao je u opsadi Valpova 1543. Njegov je sin Sofi Mehmed-beg, aradski sandžakbeg i jedan od zapovjednika tijekom osvajanja gradova Alba Iulia, Janova i Világos 1566. Od ostalih Jahja-pašinih sinova poznati su posjednik nadarbine u Vidinskom sandžaku Mahmud (u. 1514), posjednik nadarbine u Niškom sandžaku i sandžakbeg Vize 1527. Mustafa, posjednik nadarbine u Vidinskom sandžaku oko 1513. Sinan Jusuf te Skender. — Postojanje još jednoga Bali-bega Küçüka (u. 1543), koji je obavljao dužnost sandžakbega Prizrena 1526–27, Zvornika 1528–30, Hercegovine 1537–41. te beglerbega Anatolije 1542. i Budima 1542–43, izazivalo je nedoumice u historiografiji. Arhivska istraživanja Šabanovića, A. Handžića i Dušanke Bojanić pokazala su, suprotno mišljenju Elezovića, da je riječ o rođaku Jahja-pašinih sinova.

LIT.: E. Laszowski: Tri priloga za povijest Kacijanerove vojne u Slavoniji 1537. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 3(1901) str. 157–178. — Ć. Truhelka: Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 23(1911) 3, str. 343–344. — S. Bašagić: Jahjapašići (Jahjaoglu). Obrana, 1(1920) 2, str. 2. — Isti: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Zagreb 1931, 12–14, 37, 45–46. — M. Handžić: Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo 1934, 53. — Lj. Stojanović: Stare srpske povelje i pisma, I/2. Beograd—Sremski Karlovci 1934, 483–485. — G. Elezović: Jahja-paša. Jugoslovenski istoriski časopis (Ljubljana—Zagreb—Beograd), 3(1937) 1/4, str. 161–179. — Isti: Turski spomenici, I/1. Beograd 1940, 210, 384–385 — Isti: Iz carigradskih turskih arhiva. Beograd 1951. — B. Đurđev: Srijem, Bačka i Banat. U: Historija naroda Jugoslavije, 2. Zagreb 1959, 175, 177, 180, 203. — H. Šabanović: Turski izvori za istoriju Beograda, I/1. Beograd 1964. — Isti: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima. Sarajevo 1973, 701. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 19732, 142–147. — A. Handžić: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku. Sarajevo 1975. — B. Zlatar: O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 14(1978) 14/15, str. 94–97. — J. Hammer: Historija turskog (osmanskog) carstva, 1. Zagreb 1979, 428–429, 433, 509–510. — D. Bojanić: Požarevac u XVI veku i Bali-beg Jahjapašić. Istorijski časopis (Beograd), 32(1985) str. 48–78. — Evlija Čelebi: Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo 1996. — N. Moačanin: Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskoga carstva (1537.–1691.). Jastrebarsko 1997. — I. Mažuran: Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb 1998. — S. S. Hadžihuseinović Muvekkit: Povijest Bosne, 1. Sarajevo 1999. — I. Alajbegović Pečevija: Historija, 1. Sarajevo 2000.
 
Dino Mujadžević (2005) 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

JAHJAPAŠIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/jahjapasic>.