JAKOV KOPASZ (Jacobus; Capos, Copaz, Kopoz, Kupaz), slavonski ban (?, o. 1260 — ?, nakon 1320). Treći od šesterice sinova Tome od roda Borša (mađarski Borsa). Od Jakovljeve braće istaknuli su se transilvanski vojvoda Roland i glavni tavernik Beke. Za kralja Ladislava IV. Kumanca J. je bio glavni konjušnik i boršodski župan 1284. Poslije se s braćom odmetnuo od kralja i bio osumnjičen za njegovo umorstvo 1290. Za kralja Andrije III. Mlečanina bio je szatmarski i bodroški župan, a potom se i njemu iznevjerio 1294. Nakon pomirbe s kraljem obnašao je 1297–99. službu bana cijele Slavonije i u tom svojstvu navodi se 1298. među velikašima koji dodjeljuju »povlasticu plemstva« slavonskomu hercegu Albertu Morosiniju. Nakon izumrća arpadovićke dinastije pristao uz Karla I. Roberta te postao najmoćnijim članom svojega roda i gospodarom ovećega područja u gornjem i središnjem istočnom Potisju, sa središtem u utvrdi Adorján u Županiji Bihar (danas Adorian u Rumunjskoj). U povelji od 24. VIII. 1304. spominje se kao »ban Kopasz« (Copaz banus) s drugim velikašima i prelatima koji svjedoče sklapanju savezništva između Karla I. Roberta i austrijskoga hercega Rudolfa III. Da su J. i Kopasz jedna te ista osoba potvrđuje velikovaradinska listina iz 1284, u kojoj se J. navodi kao magister Jacobus dictus Copoz, i tužba pred ostrogonskim Kaptolom iz 1292, u kojoj je predstavljen kao magister Jacobus, filius Thomae, qui Copaz alio nomine nuncupatur. Nadimak Kopasz (mađarski Ćelavi) u dokumentima je gotovo posve istisnuo njegovo osobno ime, pa je i sama sebe tako nazivao (npr. u listini iz 1308 – nos Kopoz palatinus). Naslov palatina nosio je 1305–14, a povremeno bio i župan nekih ugarskih županija. U sklopu slamanja velikaške oligarhije u Ugarskoj, kralj je uz pomoć manjih posjednika s njegova područja u bitki kraj Debrecena 1317. silom podvrgnuo Jakova oduzevši mu sva uporišta i posjede. Jakovljev jedini poznati sin nije imao potomstva.
LIT.: G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, VI/1. Budae 1830, str. 219–221; VII/5. 1841, str. 502–504; VIII/1. 1832, str. 252. — G. Wenzel: Codex diplomaticus Arpadianus continuatus, 12. Budapest 1874, 427–428. — V. Bunyitay: Kopasz nádor. Életrajz a XIII–XIV. századból. Századok (Budapesten), 22(1888) 1, str. 15–32; 2, str. 129–155. — J. Karácsonyi: A Magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, 1. Budapest 1900, 206–213. — M. Wertner: Az Árpádkori bánok. Századok, 43(1909) 5, str. 414. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 8. Zagreb 1910, 88. — P. Engel: Az ország újraegyesítése. I. Károly küzdelmei az oligarchák ellen (1310–1323). Századok, 122(1988) 1/2, str. 93–94, 110–114, 117–118, 121, 124, 134–135. — J. Szűcs: Az utolsó Árpádok. Budapest 1993, 321, 326, 340, 342. — Korai magyar történeti lexikon (9–14. század). Budapest 1994, 121, 164, 368. — P. Engel: Magyarország világi archontológiája 1301–1457, 2. Budapest 1996. — Z. Jakó: Erdélyi okmánytár, 1. Budapest 1997, 261, 321–322. — G. Kristó: I. Károly király főúri elitje (1301–1309). Századok, 133(1999) 1, str. 42, 45–48, 52–54. — P. Engel: Szent István birodalma. A középkori Magyarország története. Budapest 2001, 111–116.
Stanko Andrić (2005)
