JANČIĆ, Stanko

JANČIĆ, Stanko, kipar (Zagreb, 2. V. 1932). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1950. i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) 1956. u klasi A. Augustinčića. God. 1956–70. suradnik je Augustinčićeve Majstorske radionice, 1962–67. više puta boravio u Conakryju i radio spomeničku plastiku u granitu (poprsje gvinejskoga poglavara 1962). Član likovne skupine Biafra 1970–75. Od 1978. nastavnik, od 1981. docent, od 1986. do umirovljenja 2002. redoviti profesor na ALU. Ostvario pretežno figurativan kiparski opus raznolikoga izraza s temom čovjeka, posebno ženskoga akta, krećući se od ekspresivnosti preko radikalne mimetičnosti do posvećenosti istraživanju oblika oslobođenih sadržaja te propitivanju svojstava volumena i prostora. U njegovu problematiziranju skulpture prelamaju se intimistička, analitička i metafizička promišljanja. Isprva oblikuje ruke (1954), torza (1962–63), izduženu raspetu figuru (Krist, 1963), izražavajući ekspresionistički nemir i dramatičnost pokrenutom površinom. God. 1967. nastaju ekspresivna skulptura pregažena čovjeka Nesreća, izvedena u bronci (postavljena na otvorenom kao Mrtvi logoraš ispred muzeja Spomen-područja Jasenovac), i naturalistički Mladi princ (gips), prva u nizu obojenih realističkih skulptura. U razdoblju 1968–75. radi radikalno realističke ambijentalne ljudske figure naglašenih boja i veličina u poliesteru, blizak pop-artu i novoj figuraciji, ali i nekoliko sažetih ekspresivnih skulptura (Skica iz Afrike, 1968; Siročići, 1969; Prijetnja, 1970). Ležećom figurom naravne veličine Na plaži (1968, MG u Zagrebu), komponiranom po uzoru na reklamnu fotografiju, prvom iz serije hiperrealističkih ženskih likova (Venerica, 1968; Monokini, 1969, U kadi, 1972, obje u MSU u Zagrebu), uvodi u naše kiparstvo »univerzalizaciju svakodnevnog, običnog, trivijalnog« (Z. Rus). Prikazujući ženu kao lutku i predmet potrošnje, prepoznatljivu samo po naglašenim erotskim svojstvima, iskazuje svoju kritiku potrošačkoga društva. U ciklusu Ljudi s ulice (Striček, 1973, Gradska galerija u Dubrovniku; Kolporter, 1973; Prolaznik, 1974, Ona i on, 1974–75, obje u Gliptoteci HAZU u Zagrebu; U očekivanju, 1974–75, pred tvornicom »Tvin« u Virovitici) zapisuje trenutke stvarnih ljudi sa zagrebačkih ulica unoseći »hegedušićevsko-cesarićevski humani lirizam« (Ž. Sabol). Od 1975. radi malu plastiku u bronci zaokupljen prostorom i kretanjem, izrazom blizak dinamizmu futurizma (Padobranac, 1975; Iz suite za olovnog vojnika, 1976, MG u Zagrebu). Umnoženu stiliziranu figuru jahača predstavlja u različitim prizorima (Jahači, Trka, Pad bočno, Pad u sunovrat, Pobjednik, sve 1975). Rastavljanjem cjeline stvara svojevrsne prostore i značenja (Bolnica, 1976, porculan, MSU u Zagrebu), a pomicanjem gotovo istih figurica neočekivano različite i vedre kompozicije (Komponobil, 1976). Istodobno izražava egzistencijalnu zebnju (Osamljen, gips, pleksiglas; Sukob, pečena zemlja, staklo, 1976). Kombinirajući gradivne elemente skulpture u nizu (Suita za olovnog vojnika, 1976, metalizirani poliester; Pokretne stube/Eskalator, 1979–80, bronca), proizvodi neograničene pretvorbe i otvara nemogućnost dovršetka skulpture. God. 1977. nastaje razlomljeni akt Predah (obojeni poliester), pomak u problematiziranju odnosa volumena i prostora, dijelova i cjeline. U 1980-im i 1990-im ženski lik pojavljuje se u raznovrsnim oblicima (Majka i dijete, 1982, 1985; Jutro I, 1988; Rajska ptica, 1989; Prijateljice, 1996; Klupa I, 1999). Najnovijim ciklusom malih i velikih aktova Čaj u pet(2000, bronca, gips) žensko tijelo prestaje biti mehanizam i postaje strukturom, volumen i prostor postaju osnovnim sadržajem. Razmještajem modula tijela otvaraju se nova značenja, beskrajne oblikovne igre i nedokučive promjene – nastaje procesualna skulptura. Radi i jednostavne kubističko-konstruktivističke crteže u tušu i olovci (Crtež, 2000). Izlagao samostalno u Zagrebu (1977. Nagrada »Vladimir Nazor«; 1983, 2003–04), Skoplju (1978), Sisku (1981. s Đurđenom Zaluški-Haramijom), Klanjcu (1996), Rijeci (2001), Splitu (2004) te skupno na izložbama ULUH/HDLU (od 1961), skupine Biafra (1970–72, 1974–75), Zagrebački salon (1973–75, 1978, 1984), Likovne teme danas (Zagreb 1974), Bijenale male plastike (Murska Sobota 1975, 1979, 1981), Oblici realizma u suvremenoj umjetnosti Hrvatske (Vinkovci 1975), Beogradski trijenale (1977), Hrvatsko kiparstvo 1955–1975 (Zagreb 1977), Jesenji salon (Banja Luka 1977, 1979), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Suvremeno jugoslavensko kiparstvo (Budimpešta 1977), Kritičari odabiru (Zagreb 1978), Mala plastika (Zagreb 1978), Memorijal Ive Kerdića (Osijek 1980, 1984), Konkretističke tendencije i suvremeno iskustvo (Zagreb 1981), Lijevana skulptura u bronci (Zagreb 1981), Pančevačka izložba jugoslovenske skulpture (1981), Mediteranski biennale (Aleksandrija 1982), Objektivni realizam (Zagreb 1982), Umjetnici Galerije Forum (Zagreb 1982–84), Triennale hrvatskog kiparstva (Zagreb 1982, 1985, 1991, 2003), Plavi salon (Zadar 1983), Branko Ružić i suvremenici (Zagreb 2001). Javnu plastiku izvodi realistički (partizanski spomenici) i osobnim stilskim rukopisom (portretna, parkovna, sakralna i grobna skulptura), uglavnom u bronci, najviše 1980–90. Na otvorenom su postavljene njegove skulpture Majka i dijete (1968–69, ispred spomenika logorašima u Jasenovcu), Memorijal (1974, Bosanska Dubica), Majka i dijete (1985, Zagreb, pred Dječjim vrtićem »Zvončić«, Voltino, kbr. 48) i umanjena inačica (1987, Poreč, pred zgradom općine), Izidor Štrok (1986, Krapina), dva spomenika palima 1941–45 (1986, Đurmanec; 1987, Krapina), Košarkaši (1989, Zagreb, Trg sportova), Odmor (1990, Zagreb, park skulptura Gliptoteke HAZU), postaje križnoga puta (VII, IX, XI, Uskrsnuće, 1977–99, Marija Bistrica), poprsja Ferdinand Kovačević (1998) i Franjo Hanaman (2000, Zagreb, dvorište Tehničkoga muzeja), Čaj u pet (2000, Zagreb, u parku zgrade ALU od 2004) te Curriculum vitae (Gaj urni, prokrom) i portal kenotafa (staklo, bakar, prokrom), obje 2001, na zagrebačkom Krematoriju. Izveo i poprsje Gustav Krklec (1981, Osnovna škola Gustava Krkleca, Zagreb, Ul. B. Magovca, kbr. 103) te reljef s prikazom Majke Božje Kraljice Hrvata (1983, aluminij, antependij na stražnjoj strani glavnoga oltara zagrebačke katedrale). J. zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, poglavito svojim problematiziranjem oblika i širenjem shvaćanja kiparstva »od naturalizma do strukturalizma, od narativnoga do znakovnoga, od vitalističkog do misaonog, od stanja do procesualnosti« (I. Šimat Banov).