JANKOVIĆ, Slavko

JANKOVIĆ, Slavko (Vjekoslav), folklorist i melograf (Novi Mikanovci, 1. I. 1897 — Delnice, 29. VI. 1971). U Vinkovcima 1916. završio gimnaziju, u Zagrebu 1921. diplomirao pravo. God. 1921–33. u Vinkovcima je sudski vježbenik i sudac, 1933–41. sudac u Pregradi, 1941. u Zagrebu vijećnik Sudbenoga stola i predsjednik Pokretnoga prijekoga suda, 1942–45. referent za umjetnost na Hrvatskom krugovalu. Od 1945. kao referent za kulturu i umjetnost pri Gradskom poglavarstvu nadzire glazbena društva i tečajeve, koje s vremenom pretvara u niže glazbene škole; 1950-ih preporučuje uvođenje tambura u Učiteljskoj i na Višoj pedagoškoj školi, gdje zatim radi kao predavač tambura do umirovljenja 1959, kada počinje voditi tamburaške tečajeve za nastavnike u organizaciji Prosvjetnoga sabora Hrvatske. Bio je svestrana glazbena ličnost i kulturni djelatnik. U Vinkovcima je 1917. sudjelovao u osnivanju Diletantskoga kazališta te u njem glumio i režirao; 1923–33. bio je zborovođa i skladatelj Hrvatskoga pjevačkoga i glazbenoga društva »Relković«, za koje je pisao komedije s glazbenim dijelovima, npr. tročinku Generalna proba (1932) iz koje se osamostalila popularna točka Čič’ Andrin svatovac; u vlastitoj je nakladi objavljivao list za kulturu Cibalis (1923–24); potaknuo osnivanje NK »Cibalia«, kojega je prvi kapetan, a 1924–33. suosnivač i voditelj šahovskoga društva »Vinkovci« (1960-ih pokušao je patentirati novu šahovsku garnituru »Slavjan«-šah). U Pregradi je vodio HPD »Kunagora«. U Zagrebu na Radio-stanici vodio i unaprijedio tamburaški orkestar, a usporedno učio teoriju glazbe u R. Matza i glazbeni folklor u V. Žganca. Istaknuo se kao promicatelj tamburaške glazbe, osobito troglasnih kvintnih tambura, koje su po njem nazvane Jankovićeve tambure. Autor je skladba, aranžmana i obradba narodnih napjeva za tamburaške sastave te nekoliko udžbenika za učenje tambura. U časopisu Sklad 1933–45. objavio je obradbe narodnih pjesama za muški ili mješoviti zbor (Starovirske pismice, Šokačko cviće, Da se povezemo, Moja ’rano, Zagorska, Čič’ Andrin svatovac). Skupljao je i zapisivao narodne pjesme i napjeve, a glavna mu je zbirka Šokačke pismice (4. sv., Sramotne šokačke pismice, objavljen posmrtno) od oko 6000 lirskih narodnih pjesama iz Slavonije koje je klasificirao tematski i zabilježio njihove napjeve. U arhivu Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu čuva se dio njegovih zapisa narodnih napjeva, ponajprije iz Slavonije, a cjelokupna mu se ostavština nalazi u Vinkovačkom sabirnom centru DA u Osijeku. Pisao zagonetke, satiričnu i humorističnu poeziju, poput Vinkovačkih kupleta (1923–33, rkp. u ostavštini), te kraća dramska djela (jednočinke s pjevanjem) pretežno suvremene ili narodne tematike. Objavio tekstove o folkloru u Skladu (1932–1933, 1937), o pravnim pitanjima u Kulturno-prosvjetnom pregledu (1940) i Glumi (1943) te opširan autobiografski tekst u vinkovačkom Godišnjaku ogranka Matice hrvatske (1970).