JANUS PANNONIUS

JANUS PANNONIUS (Jan Panonije, Joannes Quinqueecclesiensis; Ivan Česmički, Ivan Kesinački, Ivan Kestenski), humanist, latinski pjesnik, slavonski ban (?, 29. VIII. 1434 — Medvedgrad kraj Zagreba, 27. III. 1472). Krsno ime Joannes zamijenio je 1450. pjesničkim Janus (prema drevnom rimskom bogu; istodobno latinizirani oblik korijena Jan) za školovanja u Ferrari kao već proslavljeni pjesnik: »Joannes fueram, Janum quem pagina dicit /… Compulit invitum mutare vocabula, cum me / Lavit in Aonio flava Thalia lacu (Ivan mi bijaše ime, a sada se pišem Jan / … nevoljkoga nagnala me na rečenu promjenu malu / Plavokosa Talija, kad me okupala u pjesničkom valu«). Pridjevak Pannonius označuje podravski kraj u kojem je rođen na mjestu »gdje već strujeći blago oranice presijeca plodne / Drava, da uskoro u Dunavu izgubi ime i vodu«. Hrvatski i mađarski historiografi vođeni tim stihovima te navodima iz pisama Eneje Silvija Piccolominija (papa Pio II) iz ožujka 1459. Ivanu Vitezu od Sredne, u kojem papa spominje njegova istoimenoga nećaka »Johannem Chesmicze«, i iz veljače 1459, u kojem navodi da se pobrinuo za dragoga sina »de persona … Joannis Cesinge«, vezivali su mjesto njegova rođenja uz Česmicu kraj Čazme (A. Theiner, V. Fraknói, I. Kukuljević Sakcinski, J. Huszti), Kesince (Kešinci prema F. Račkom) nedaleko od Đakova, Drazad (Drawazad), tj. Dravsko ušće (Huszti), i danas nestalo selo Kestence, kojemu je ime sačuvano u toponimu Kestenjački rit nedaleko od Aljmaša (D. Švagelj). I. Mažuran utvrdio je da se kraj trgovišta Drawazad nalazilo selo Kestenje ili Kestenci, koje je već 1698. bilo napušteno te drži da je lik Cesinge njegov pogrješno latiniziran oblik. U hrvatskoj se književnoj povijesti danas ustalio lik Jan Panonije. S majčine i vjerojatno očeve strane bio je povezan s obitelji Vitez: njegov je ujak Ivan Vitez od Sredne, a stričević Ivan Vitez, predstojnik kaločke prepoziture u Titelu, poslije biskup srijemski i veszpremski. U naslovu panegirika učitelju Guarinu de’ Guarino (Guarino Veronese) u sevillskom rukopisu uz pjesničko mu ime stoji obiteljsko prezime Vitez (Panegyricus Jo.[hannis] Pannonij Vitezij in laudem Baptistae Guarini patris Veronen[sis] praeceptoris sui), a tako ga bilježe mađarski humanisti iz XVI. st. (Vitesiorum gente), kao i B. A. Krčelić. O njegovu hrvatskom (slavenskom) podrijetlu postoji više svjedočanstava suvremenika: Piccolomini u djelu Europa za njega i ujaka mu kaže kako se govori o njihovu slavenskom podrijetlu (horum tamen originem Slavonicam ferunt); Vespasiano da Bisticci potvrđuje da je bio Slaven podrijetlom (di nazione Schiavo); na rukopisu Janovih prijevoda s grčkoga jezika (Leipzig, Universitätsbibliothek Rep I 98) zapisano je da je gojenac slavenskoga roda (Sclavine gentis alumnus); L. Crijević Tuberon piše da je rodom »Slovinac, najslavniji pjesnik svojega doba«. Rano je ostao bez oca, pa je brigu o njem vodila majka, koju u elegiji De morte Barbarae (U smrt majke Barbare) sa svom sinovskom nježnošću prikazuje kao brižnu udovicu s troje djece koja se trudi školovati najmlađe, bistrinom obdareno dijete. Vjerojatno je prva znanja stekao uz ujaka, možda u kaptolskoj školi u Varadinskoj biskupiji (danas Oradea u Rumunjskoj), kojoj je Ivan Vitez od Sredne od 1445. bio na čelu, ondje uredio bogatu knjižnicu i okupljao istaknute humaniste. Čim je stekao »prima elementa Minervae« ujak ga šalje u Ferraru Guarinu, humanistu, latinistu i voditelju čuvene škole, kamo stiže u kasno proljeće 1447, vjerojatno u pratnji poljskoga humanista Nikole Lasockoga, bliskoga Vitezova prijatelja, pokrovitelja više Guarinovih učenika iz središnje Europe. O Janovim sposobnostima, o lakoći kojom je upijao znanje, svjedoči Guarino u pismu mletačkomu humanistu Francescu Barbaru iz 1453. Učiteljev sin pak Battista Guarini u pismu Giovanniju Bertucciju 1467. navodi da je za godinu dana toliko naučio grčki da je prevodio cijele sveske na latinski, a da o poznavanju latinskoga svjedoči njegovo pjesništvo kojemu se i Talijani dive. Stekao je mnoge prijatelje među kojima se ističu, uz B. Guarinija, pjesnici Tito Vespasiano Strozzi i Jacopo Antonio Marcello, čiju je ljubavnu liriku J. P. prevodio na latinski jezik. Posebno ga je prijateljstvo do kraja života vezivalo uz Galeotta Marzija, s kojim se dopisivao. Za kratkoga boravka u domovini 1451. ostavio je na ujaka ugodan dojam, pa je ovaj u pismu Guarinu iskazao zadovoljstvo i zahvalnost: u Ferraru je poslao dječaka kako bi se izobrazio za kancelarsku i diplomatsku karijeru na kraljevskom dvoru, a Guarino je uspio u njem razviti i osloboditi mnogo više – slavenski senzibilitet i iznimnu književnu nadarenost. U kasnijem će ga životu dvojstvo političke i pjesničke karijere neprestano pratiti. I J. P. osjećao je zahvalnost prema učitelju, što je izrazio panegirikom, koji je više puta prerađivao i u kojem je oslikao svoje školovanje i pjesničko sazrijevanje. Već 1451. imenovan je kanonikom u Varadinu, što mu je osiguralo redovitije prihode. Iz Ferrare odlazi 1454. na studij u Padovu, gdje 1458. postiže doktorat iz kanonskoga prava. Ondje nastavlja drugovati s Galeottom, koji je tada mladi predavač na humanističkim studijima, prevodi Plutarha, stječe nova prijateljstva, među ostalim sa slikarom Andreom Mantegnom, koji ga je zajedno s Galeottom portretirao, o čem piše u elegiji Laus Andreae Mantegnae pictoris (Pohvala slikaru Andriji Mantegni). Prije no što će se konačno vratiti i preuzeti obveze u crkvenoj i političkoj hijerarhiji Ugarskoga Kraljevstva, obilazi Italiju: Rim, Firencu, Ferraru i Veneciju. U Firenci se susreo s firentinskim bibliofilom i izdavačem Vespasianom da Bisticcijem, poznatim knjižarom Poggiom Bracciolinijem, u kojega je nabavio, među ostalim knjigama, Argiropulov latinski prijevod Aristotelove Fizike i Etike, Homerova i Plotinova djela. Posjetio je Cosima de’ Medici, na kojega je ostavio dubok dojam. Vrativši se kući, uključuje se u poslove na dvoru kralja Matije Korvina; postaje kancelarom kraljice Katarine Podjebradske (supremus cancellarius reginalis maiestatis) i napreduje kao crkveni dostojanstvenik: 1459. izabran je za pečuškoga biskupa, ali je do 1461. bio samo administrativni poglavar, čekajući ispunjenje dobnoga uvjeta (27 godina). Iako obdaren bogatom biskupijom, koja se uzdignula na obrtu, napose zlatarstvu i srebrnarstvu, te vinogradarstvu, imala katedralnu i dominikansku školu te sveučilišnu tradiciju (sâm je Jan sudjelovao u pokušaju obnove sveučilišta, utemeljenoga u XIV. st.), s naporom se privikavao na sumoran i surov svijet u domovini nakon sunčane Italije i renesansnih dvorova. Najteže su mu padala putovanja u pratnji kralja Matije na njegovim ratnim pohodima. Sudjeluje 1463. u bitki s Turcima kraj Jajca, a 1464. u porazu kraj Zvornika. Njegovo krhko zdravlje, groznica, želučane tegobe i napokon sušica unose u pjesništvo pesimistične tonove, prepoznatljive osobito u elegiji De se aegrotante in castris (O mom bolovanju u taboru), koja sadržava i pjesnikovu posljednju volju: »da ne bih nepoznat ležao u nijemoj žari, određujem neka se moj pepeo obilježi ovim stihovima: Ovdje leži Jan koji je prvi doveo lovorom okićene božice s Helikona na očinski Dunav«. Kralj Matija šalje ga 1465. u izaslanstvo papi kako bi pri Svetoj stolici i od talijanskih gradova osigurao materijalnu potporu za rat protiv Turaka. Uz veliku pratnju i pompu putuje u Rim preko Venecije i Firence. Novčana je potpora bila mnogo manja od očekivane, ali je putovanje iskoristio za nabavu bogate zbirke knjiga u Sieni, Firenci i Veneciji. Poseban je uspjeh poduzetoga puta bila papina bula za osnutak sveučilišta u Požunu (Bratislava), prema uzoru na bolognsko (ad instar studii Bononiensis). Istodobno u skladu s Vitezovim naputcima nastoji osigurati predavače: razgovara u Firenci s filozofom Marsiliom Ficinom, a u Rimu s astronomom Johannesom Müllerom (Regiomontanus). God. 1468. prati kralja Matiju na njegovu pohodu protiv češkoga kralja, a sljedeće je godine imenovan slavonskim banom zajedno s Ivanom Thuzom. Tih godina kralj želi centralizaciju vlasti, mijenja svoju vanjsku politiku, povlači se s južnoga bojišta i usmjeruje ratne pohode prema Češkoj. Od 1466. stvara novu plaćeničku vojsku, zbog čega uvodi veće porezne obveze, koje će prouzročiti nezadovoljstvo dijela plemstva i crkvenih prelata. Nakon zataškane pobune plemstva 1467. u Transilvaniji, 1471. Ivan Vitez od Sredne i J. P. organiziraju urotu protiv kralja s nakanom da na prijestolje dovedu poljskoga kraljevića Kazimira Jagelovića. Kralj uspijeva zaskočiti urotnike, već onemoćaloga Viteza vraća u kućni pritvor u Ostrogonu, gdje ovaj umire u kolovozu 1472. J. P. povlači se najprije u Pečuh, a potom kreće u Italiju i zaustavlja se u utvrdi Medvedgradu oko 15. ožujka u prijatelja Osvalda Thuza, zagrebačkoga biskupa. Drži se da je želio otići u Veneciju i ondje osigurati novčanu i vojnu pomoć. Izmorenoga napornim putovanjem shrvao je ponovni napadaj sušice te nakon dvotjednoga bolovanja umire. Bio je pokopan u pavlinskom samostanu u Remetama, a nakon dvije godine tijelo mu je preneseno u katedralu u Pečuhu, gdje je s kraljevim dopuštenjem pokopan sa svim počastima. O tom piše A. Bonfini, koji drži da je J. P. nadživio ujaka Viteza te da je umro u studenom ili prosincu iste godine. — Cjelokupno je Janovo pjesničko djelo na latinskom jeziku, a obuhvaća veće pjesme u heksametru (Poemata ili Heroica), elegije u elegijskom distihu (Elegiae), epigrame u raznovrsnim metrima (Epigrammata), prijevode s grčkoga (Versiones), govore (Orationes) i pisma (Epistolae). Jedna je od prvih pjesama Eranemos (Carmen de certamine ventorum) (Borba vjetrova) nastala 1450. kao školska vježba, kojom dokazuje sposobnost oponašanja antičkih uzora (Vergilije) i obradbe mitoloških motiva. Utjecaj Dantea i Petrarce (T. Kardos) razabire se u panegiricima Lodovicu Gonzagi, mantovanskomu knezu (Carmen ad Ludovicum Gonzagam, Principem Mantuanum), mletačkomu patriciju Jacopu Antoniju Marcellu (Panegyricus ad Iacobum Antonium Marcellum Venetum). Najpoznatiji je Janov panegirik učitelju Guarinu, sačuvan u trima inačicama (1450–54, 1456–57, 1469), koji ostaje najboljim vrelom za poznavanje škole i Janova intelektualnoga sazrijevanja. Povijesni ep Annales regni Hungariae (Anali Ugarskoga Kraljevstva) poznat je samo po naslovu. Prigodnica Carmen pro pacanda Italia (Pjesma za uspostavu mira u Italiji) upućena je caru Fridriku III. U XIX. st. objavljeni su Epitalamij u povodu zaruka kćeri Francesca Barbara i odlomak Panegirika Renéu d’Anjouu, koji je želio doći na napuljsko prijestolje. Najzastupljenija su književna vrsta u njegovu opusu epigrami (ukupno ih je 430), a većinu je napisao u Ferrari. Sadržajno su veoma raznoliki: šaljive prigodnice, epitafi, elogiji, poslovice; ljubavni i erotski sastavci. Različite su duljine i metra; najveći je dio ispjevan u elegijskom distihu, ima ih u falečkom jedanaestercu, heksametru, holijambima i jampskim senarima. Često s mnogo satire, cinizma i sarkazma ocrtava svagdašnjicu iznoseći vlastita životna stajališta. Poznavao je grčko epigramatsko pjesništvo i prevodio ga, ali se ugledao najviše u Marcijala i svoga starijega suvremenika Antonija Beccadellija (Antonius Panormita). Mnogobrojne osobe iz Guarinove škole i širega ferrarskoga kruga prikazane su britko i duhovito; nije poštedio ni samoga učitelja i njegovu škrtost. Sam ih naziva ludorijama i tricama (nugae), a sebe Marcijalovim majmunom (simia Martialis). Nakon povratka kući epigrami postaju mirnijima, u njima je više autobiografskih crta, a ponekad se sadržajem i tonom približavaju kraćim lirskim pjesmama (M. Kombol). Tako u Abiens valere iubet sanctos reges Varadini (Oproštaj od svetih kraljeva varadinskih) opisuje rastanak s Varadinom i putovanje zaleđenom transilvanskom ravnicom. Premda se u tom opisu prirode mogu naći antičke reminiscencije, npr. Katulova sintagma »viam vorare« (grabiti putom), i premda je motiv rastanka s rodnim krajem obilježje petrarkističkoga pjesništva, ti su stihovi ostvarenje istinske pjesničke individualnosti i talenta. Jedan od najpoznatijih epigrama De amygdalo in Pannonia nata (O bademovu stablu izraslom u Panoniji) simbolično prikazuje pjesnikovu sudbinu i po Kardosovu mišljenju zbog eterične ljepote tih stihova J. P. bi, da ništa drugo nije napisao, zaslužio da ga se potomstvo sjeća. Humanistička elegija, koja se od antičke odmiče slobodnijom strukturom i širim izborom motiva, odgovarala je njegovoj pjesničkoj naravi i u tom je žanru najbolje izrazio svoju ljudsku i pjesničku osobnost. Napisao je 35 elegija; među mladenačkima izdvaja se Italicarum principi divae Faeroniae elegia (Pozdrav izvoru Feroniji) s antičkim motivima, koja nastaje 1458. za boravka kod Galeotta u Narniju, a među kasnijima autobiografske tužbalice u povodu smrti majke Barbare (Threnos de morte Barbarae matris, Epitaphium Barbarae matris), zatim elegije u kojima opisuje svoje duhovno stanje (Ad animam suam) i fizičke tegobe (De se aegrotante in castris). Bilježi također zanimljive događaje koji imaju nadosobno značenje (D. Novaković): o zvijezdi koja se usred ljetnoga dana pojavila na nebu (De stella aestivo tempore in meridie visa), opis velike poplave 1468. Prepjevao je na latinski jezik ulomak VI. pjevanja Ilijade (Diomedis et Glauci congressus), preveo dijelove iz Plutarha (De dictis regum et imperatorum, De utilitate inimicitiarum, De negotiositate) i Pseudo-demostenov govor protiv Filipova pisma, čime je pokazao kako dobro vlada grčkim jezikom. Tri su se govora sačuvala: jednim je u Budimu pozdravio papinskoga legata Jeronima Landa 1462, a druga dva izgovorio je pred papom Pavlom II. na čelu velikoga ugarskoga izaslanstva. Kao kancelar napisao je oko sto pisama u ime kralja Matije Korvina i Ivana Viteza od Sredne, a od dvadesetak pisama objavljenih pod njegovim imenom izdvajaju se pismo dubrovačkomu astronomu Ivanu Gazuliću i tršćanskomu humanistu Raffaelu Zovenzoniju. Pisma Galeottu Marziju (1462) potvrđuju trajno prijateljstvo i zrcale Janov žal što je zbog drugih poslova u okružju bez knjiga i slušateljskoga pljeska zanemario stihotvorstvo. Ono što je tada držao nedostatkom – prekid veza s talijanskom kulturnom sredinom koja je promicala antičku književnu baštinu (»Si quid etiam olim de fonte Guarini nostri …hauseram… tam longa intermissione exaruit«) – dalo je njegovu kasnijemu opusu osobniji biljeg i izvornost nadahnuća, čime se već za života svrstao u red velikih pjesnika hrvatskoga i europskoga humanizma. Pjesme su mu uvrštene u antologije Hrvatski latinisti (Zagreb 1994; urednik D. Novaković) i Vila Hrvatica (Zagreb 1998; ur. R. Bogišić) te u izboru V. Vratovića u Latinsko pjesništvo u Hrvata (Zagreb 1997; dvojezično latinsko-hrvatsko izd.), Latinism and Mediterraneanism (Zagreb 1997; englesko-latinsko izd.), Hrvatske muze na latinskom (Zagreb 1998; hrvatsko-latinsko-englesko izd.). Njegovim su životom nadahnuti romani Sjaj osame K. Novosela i Buna Janusa Pannoniusa I. Supeka te Supekova drama Pjesnik i vladar.