JELAČIĆ, Aleksije

JELAČIĆ, Aleksije (Elačič Kirilovič, Aleksej), povjesničar i publicist (Kijev, 18. I. 1892 — Beograd ili Leskovac, 21. X. 1941). Potomak hrvatskih iseljenika. Gimnaziju završio u Kijevu 1909, Filozofski fakultet u Sankt Peterburgu 1914. te doktorirao u Ljubljani 1924. tezom Seljački pokret u Hrvatskoj i Slavoniji godine 1848–1849. i ukidanje kmetske zavisnosti seljaka. Od 1914. profesorski je pripravnik na Sveučilištu u Sankt Peterburgu, potom visokoškolski nastavnik u Kijevu 1918–19. i Kamjanec-Podiljskom 1919–20. Emigrirao te od 1920. u Skoplju bio suplent, a od 1925. gimnazijski profesor (1924–25. u Prištini, 1932. u Kruševcu i 1941. u Leskovcu) i honorarni profesor na Filozofskom fakultetu. — Od 1909. do doseljenja u Kraljevinu SHS objavio više povijesnih i leksikografskih članaka te književnih prikaza. U hrvatskoj je historiografiji prvi temeljitije proučavao agrarna i socijalna pitanja za revolucije 1848–49. Uz disertaciju (1925), toj je temi posvetio još nekoliko radova (Księga pamiątkowej ku czci Oswalda Balzera, 1. Lavov 1925; Narodna starina, 1928; Šišićev zbornik. Zagreb 1929), pa je njegov prinos nezaobilazan i suvremenomu istraživaču. Studija Ruska revolucija i njeno poreklo (1925) društveno je angažiranija; pisana s liberalnih socijaldemokratskih i protuboljševičkih polazišta, dijelom kao svjedočanstvo sudionika zbivanja, knjiga je doživjela oštar ideološki napadaj M. Krleže, kojemu su njezina oprema (varijanta naslovnice što ju je Lj. Babić koncipirao za Krležinu Hrvatsku rapsodiju 1921) i sadržaj – zbog kojega je Jelačića među ostalim nazvao »aktivnim kontrarevolucionarom« i »generalskom prirepinom« – bili poticaji za polemiku s nakladnikom, Novom Evropom, tj. M. Ćurčinom. Jelačićev odmjeren i razložan odgovor (Nova Evropa, 1926, 4/5) ostao je bez odjeka. — J. je napisao preglede povijesti Rusije (1929), Čehoslovačke (1931) i Poljske (1933) – za potomnje su predgovore napisali Eduard Beneš odn. Oskar Halecki – knjižicu Most Male Antante (Karpatska Rusija). Šabac 1935, Vodič kroz Skoplje i okolinu (s F. Mesesnelom i A. Uroševićem, Skoplje 1937), informativne knjige o Čehoslovačkoj (1938) i skandinavskim zemljama (1940), dijelom temeljene na vlastitim putovanjima, publicistički pregled poglavito rusko-srpskih relacija Rusija i Balkan (1940) te oko 350 književnih prikaza, povijesnih i publicističkih radova, osobito o Rusiji i rusko-srpskim kulturnim i političkim odnosima. Zanimljivošću za hrvatsku kulturnu i književnu povijest izdvaja se njegova suradnja u izdanjima Przewodnik historyczno-prawny (Lavov 1930) i Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70oj godišnjici života (Dubrovnik 1931), opsegom pak suradnja u izdanjima Nova Evropa (1922–27, 1929–37, 1939), Srpski književni glasnik (Beograd 1923, 1927, 1932–38), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1926–28, 1930, 1934, 1937, 1940), Politika (dopisnik; Beograd 1928–29, 1931–35, 1937–39), Južni pregled (Skoplje 1929–39) i Ruski arhiv (Beograd 1929–37). Radom Prilozi teoriji istoriske nauke (Godišnjak skopskog Filozofskog fakulteta, 1930–33) svrstao se među rijetke onodobne južnoslavenske povjesnike koji su se bavili takvom tematikom. Radovi u periodicima dijelom su mu tiskani kao posebni otisci, a dijelom izdani kao knjige (Na prelomu, 1933; Ruska socijalna misao, 1934). Njegovih 397 pisama Uredništvu Nove Evrope, korespondencija s V. Mažuranićem te izvorni rukopis Ruske revolucije čuvaju se u Zbirci rijetkosti NSK (R 6965, R 7446, R 7449).