JELAČIĆ, Ljudevit

JELAČIĆ, Ljudevit (Ljudevit Ferdinand, Ludovik, Lujo, Ferdinandus Ludovicus), pravnik i političar (Zagreb, 12. II. 1792 — posjed Čehi kraj Zagreba, 16. X. 1851). U Zagrebu završio gimnaziju 1806. i filozofski tečaj na Kraljevskoj akademiji znanosti 1808. te studirao na njezinu Pravnom fakultetu 1808–10. Na temelju toga studija doktorat prava podijelilo mu je 1811. Sveučilište u Pešti. Od 1812. bio je profesor političkih i kameralnih znanosti na zagrebačkom Pravnom fakultetu. God. 1820. natjecao se za mjesto profesora na Pravnom fakultetu u Pešti. Ocjenjujući kandidate, povjerenstvo na bečkom Pravnom fakultetu stavilo ga je na prvo mjesto, no nije imenovan jer je kritizirao činovnike i poreznu politiku te se zauzimao za ugarski ustavni poredak nasuprot carskomu apsolutizmu. Kako je tada njegova djelatnost na Fakultetu ocijenjena besprijekornom, samo je ukoren za nedolično ponašanje. Negativan odnos prema apsolutizmu i priključenju hrvatskih prekosavskih krajeva »Ilirskomu kraljevstvu« posvjedočio je u prosincu 1822, kada se u zagrebačkoj županijskoj skupštini uspješno suprotstavio zahtjevu za odobrenjem novačenja. Te je godine u povodu vraćanja prekosavskih krajeva Hrvatskoj J. Draškoviću posvetio pjesmu Veseli spomenek Zlatnih pravic (objavili V. Klaić i F. Fancev), u kojoj se zauzima za narodni jezik u književnosti, izražava misao o Slavenima kao jednom narodu te težnju za ujedinjenjem južnoslavenskih zemalja. Nakon što je zbog političkih stajališta 1824. smijenjen s mjesta profesora na Akademiji – od studenata se oprostio spisom Valedictoria Ludovici Jellachich de Buzin (objavio Fancev) – bavio se odvjetništvom i bio prisjednik Sudbenoga stola. Unatoč potpori Hrvatskoga sabora, na Fakultet se nije vratio, a mirovina mu je dodijeljena tek 1843. Na poč. 1830-ih priključio se hrvatskomu narodnomu preporodu. God. 1832. u županijskoj je skupštini podupro molbu Lj. Gaja za pokretanje novina na hrvatskom jeziku, a 1834. u Saboru je podastro sastavak o pravima Hrvatskoga Kraljevstva na Dalmaciju. Prema Lj. Vukotinoviću, napisao je prvi uvodnik u Novinama horvatskim 1835. Pretpostavlja se da je kao najiskusniji član uredništva ondje i više pisao te da je 1836. prestao surađivati zbog uvođenja štokavštine i nove grafije u Gajeve listove. Premda je 1838. sudjelovao u osnivanju Ilirske čitaonice te u njoj djelovao i 1839, iduće je godine prišao mađaronima. Razlog preokretu mogao je biti njegov liberalizam i antiklerikalizam te otpor Austriji, odn. uvjerenje da su Hrvatima opasnija presezanja austrijskih vladajućih krugova nego mađarskih te da im u tom pogledu ugarsko-hrvatska konstitucija pruža djelotvorniju zaštitu nego politika ilirskoga pokreta. Ipak se nije odrekao ideje o etničkom jedinstvu južnih Slavena, o čem svjedoči neprihvaćeni nacrt nagodbe s Mađarima koji je potkraj lipnja 1848. predložio Saboru (objavio J. Šidak 1976). Polazeći od shvaćanja kako se nagodba sklapa »med Ugarskom i južno Slovenskom na desnom Drave i Dunave kraju zemljom«, u njem je predložio razmjernu zastupljenost južnoslavenske države u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti. Državna bi zajednica imala vlastito carinsko područje i vojsku s jezicima obiju jedinica kao zapovjednima, a u njoj bi Hrvatska imala široku autonomiju s odgovornom vladom, osim u financijskim poslovima. Ban, imenovan među trojicom kandidata koje bi predložio Hrvatski sabor, podnosio bi zakone na sankciju izravno kralju, uz supotpis hrvatskoga predstavnika u zajedničkoj vladi. Hrvatska bi imala predstavnika u gornjem domu Ugarskoga sabora, ukinuo bi se lenski sustav u Vojnoj krajini i proglasila vjerska ravnopravnost.