JELOVŠEK, Vladimir, liječnik, književnik i publicist (Osijek, 15. VIII. 1879 — Zagreb, 3. V. 1934). U Osijeku 1896. završio realnu gimnaziju, a u Zagrebu 1897. klasičnu. Studij je započeo na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, ali ubrzo odlazi u Prag i 1905. završava medicinu na Karlovu sveučilištu te kratko radi u bolnici na Vynohradyma. Usavršivanje iz oftalmologije nastavio je u Beču i Zagrebu, gdje je bio pomoćni liječnik na očnom odjelu Bolnice milosrdnih sestara 1906–10. te okulist pri Okružnoj blagajni (uredu) za osiguranje radnika 1910–23. i 1932–34 (1923–32. premješten u Karlovac). Pjesmama se javio u Osvitu (1894–95; urednik); liriku, književne kritike, osvrte na kulturna i politička zbivanja, oglede i prijevode – ponajviše u okviru hrvatsko-češko-poljskih veza – objavljivao je u periodicima Nada (Zagreb 1895–97; suurednik), Banovac (1896–99), Hrvatska domovina (1896), Pobratim (1896–97), Vienac (1896, 1903), Zajednica hrvatskoga đačtva (1896), Građanin (Novi Sad 1897), Nova nada (1897–99; izdavač), Slovanski svet (Ljubljana—Trst 1897–98), Nezavisnost (1898), Moderní revue (Prag 1899, 1901, 1903–04; dijelom pretiskano u Pŕehled 1965–66), Slovenka (Trst 1899), Svjetlo (1899, 1900, 1903–04), Nada (1900–03), Rdeči prapor (Trst 1900–01), Hrvatska misao (1902), Mlada Hrvatska (1902; suurednik), Slovan (Ljubljana 1902–03), Narodna obrana (1903), Novi list (1904), Sijelo (Prag 1905–06, suurednik), Pokret (1906, 1908, 1910) i Gospodarske novice (Maribor 1909). Njegovo književno i socijalno nastojanje u drugoj pol. 1890-ih obilježava pripadnost nadaškomu pokretu. S M. Nehajevim objavio je programatski članak Tendencije i smjer hrvatske literature (Nada, 1896–97, 8–9), u kojem »naturalizam« kao poučno sredstvo suprotstavlja »sentimentalnom idejalizmu«, a pripisuje mu se i – s M. Marjanovićem – brošura Braćo i drugovi! (Zagreb 1897), u kojoj se izlažu težnje đačke skupine oko časopisa Nova nada. Razvivši svoja gledišta pod utjecajem S. Przybyszewskoga, u manifestu »Mlada Hrvatska« (Svjetlo, 1900, 40; pretiskao I. Krtalić) – koji su potpisali i supruga Zofka Kveder, Marjanović, A. i Adela Milčinović, M. Prelog, P. Skok i dr. – zauzimao se za slobodu umjetničkoga stvaralaštva i emancipaciju žena pobijajući optužbe »starih« za destruktivni i anacionalni učinak. Već je njegova prva pjesnička zbirka Simfonije (1898) nakladničkim (333 primjerka velikoga formata urešena secesijskim ornamentima) i tematskim značajkama (obradba seksualnosti) izazvala oštre prosudbe J. Hranilovića i A. Tresića Pavičića, ali i A. G. Matoša te M. Dežmana o patološkom senzacionalizmu. Poslije ga na tom tragu S. Marijanović naziva neoromantičarem, a G. Rem protoavangardistom. S. Jurić pak dokazuje kako se J. od svojih izravnih uzora F. Cirakija, H. Heinea i S. S. Kranjčevića bitnije odmaknuo tek u zbirci Simfonije II. (1900), u kojoj je poetička stajališta izložio u tekstu Moj credo (pretiskao Marjanović), uvodeći znatnije modernističke inovacije, posebice pjesmu u prozi i, po svem sudeći, prvi hrvatski slobodni stih. Osim što je za studija u Pragu 1901–02. izdao i uredio pet svezaka Zbornika pouke i zabave s tekstovima B. Vodnika, Przybyszewskoga, F. Drtine, S. Vraza i Stanka Dušića, izvješćivao je o djelovanju socijaldemokratskih stranaka (Slobodna rieč, 1902, 1–2; 1903, 15–16) i XIV. međunarodnom kongresu Slobodne misli (Savremenik 1907, 12), a – prihvativši Masarykova gledišta – pisao je i u jubilarnom zborniku T. G. Masarykovi k šedesátým narozeninám (Prag 1910). Uspomenama na Nehajeva javio se u Hrvatskoj reviji (1931, 1). — Iako je, prema V. Bazali, neko vrijeme bio član Središnjega odbora Hrvatske pučke napredne stranke, nakon povratka u Zagreb djelovao je uglavnom na zdravstvenom području. God. 1906. postao je članom Zbora liječnika Hrvatske, a 1912. izabran je u njegov Odbor. Uz kraće prekide, više od 20 godina uređivao je Liječnički vjesnik, povremeno s drugima. God. 1914. časopis je dobio stalni mjesečni prilog Glasnik za staleška i zdravstvena pitanja (J. je uredio poseban broj o povijesti medicine, 1931, 4). U njem (1901, 1919, 1921, 1924, 1927) te Hrvatskom pokretu (1911, 1913), Istini (1914), Narodnom jedinstvu (1914) i Lekaru (Beograd 1929) pisao je članke medicinsko-higijenske tematike. Njegovim su zauzimanjem pokrenuti i Medicinski kalendar te niz Medicinska biblioteka. — Jelovšekova se književna ostavština i korespondencija čuvaju u ljubljanskoj Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici te u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i u NSK u Zagrebu. Služio se pseudonimima Vladimir J. Teharski i Medicus (u mladosti) te šiframa T., V. Jk. i V. J. T.
DJELA: Simfonije. (Petrinja) 1898. — Simfonije II. Pêle-mêle. Prag 1900. — Naše očne bolesti. (Trahom). Zagreb 1911.
LIT.: J. Hranilović (-n.-): Nova nada. Vienac, 30(1898) 19, str. 285–286; 20, str. 302. — (Prikazi knj. Simfonije): M. Dežman (Ivanov), Vienac, 30(1898) 47, str. 736. — F. Rožić (F. R.), Katolički list, 49(1898) 49, str. 397–398. — K. Šegvić, Novi viek, 1898, III/10, str. 666–673. — A. Tresić Pavičić, Ibid., str. 629–634. — (Prikazi knj. Simfonije II.): M. Dežman (Iv.), Život, 1(1900) 7, str. 30–33. — J. Hranilović (J. Hr.), Vienac, 32(1900) 20, str. 318–321. — A. G. Matoš, Hrvatsko pravo, 6(1900) 3. VII, str. 3–4. — D. Prohaska: Utjecaj T. G. Masaryka na modernu jugoslovensku kulturu. U: T. G. Masarik. Zbornik. Beograd—Praha 1927, 121–122, 126, 139, 146, 150, 163. — (Nekrolozi): V. Bazala, Jutarnji list, 23(1934) 6. V, str. 7. — I. Esih (ie)., Obzor, 75(1934) 5. V, str. 2. — R. Lopašić (R. Z. L.), Liječnički vjesnik, 56(1934) 6, str. 234–236. — S. Osterman: Milutin Cihlar Nehajev kao nadaš. Hrvatska revija, 14(1941) 4, str. 196–197, 199–200, 202. — M. Marjanović: Hrvatska moderna, 1. Zagreb 1951, str. 84, 105–110; 2. str. 284, 286. — A. Lj. Lisac: Pojava literarno-glazbenih udruženja i đačkih listova na zagrebačkim srednjim školama do konca Prvog svjetskog rata. U: Zbornik zagrebačke Klasične gimnazije 1607.–1957. Zagreb 1957, 414–418, 421. — N. Košutić-Brozović: Stanislav Przybyszewski i hrvatska moderna. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 3(1961–62) 3, str. 190–191. — B. Krizman: Korespondencija Stjepana Radića, 1. Zagreb 1972. — M. Kvapil: O nekim aspektima evropskih okvira hrvatske moderne. Croatica, 1972, 3, str. 81–84. — B. Belicza: Urednici Liječničkog vjesnika 1877–1929. Liječnički vjesnik, 99(1977) 1, str. 78. — M. Šicel: Književnost moderne. Zagreb 1978. — I. Krtalić: Polemike u hrvatskoj književnosti, 7–10. Zagreb 1983. — B. Brlenić-Vujić: »Simfonije« Vladimira Jelovšeka ili simboličko osporavanje. Revija, 29(1989) 9, str. 749–781. — S. Marijanović: Fin de siècle hrvatske moderne. Osijek 1990. — S. Fatović-Ferenčić: Vladimir Jelovšek. Liječnik, pjesnik i publicist. U: Med medicino in literaturo. Ljubljana 1995, 243–247. — B. Vrga: Hrvatska književna moderna i njeni petrinjski odjeci. Generacije, 8(1998) 14, str. 10–12. — H. Sablić-Tomić i G. Rem: Sretne ulice. Književna revija, 39(1999) 3/6, str. 22, 37–38. — D. Agičić: Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb 2000. — S. Marijanović: Pisma Vladimira Jelovšeka Branku Vodniku. U: Zbornik o Branku Vodniku. Zagreb 2001, 283–291. — G. Rem: Vladimir Jelovšek Teharski – kopneni protoavangardist. Dani Hvarskoga kazališta, 27. Zagreb—Split 2001, 320–333. — D. Agičić: Dragi Franta! Hrvatska korespondencija Františeka Hlaváčeka (1896.–1904.). Zagreb 2003. — S. Jurić: Tendencije u ranom hrvatskom slobodnom stihu. Umjetnost riječi, 47(2003) 1/2, str. 108–109, 113–118, 127.
Stella Fatović-Ferenčić i Filip Hameršak (2005)
