JERIČEVIĆ, Dušan

JERIČEVIĆ, Dušan (Duško), scenograf (Dubrovnik, 27. V. 1923). Završio gimnaziju u Vukovaru 1942. Studirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1943–45, 1947–50. Od 1951. zaposlen u Jadran-filmu, isprva kao autor špice za film Bakonja fra Brne (F. Hanžeković) i filmski arhitekt (B. Marjanović, Ciguli Miguli, 1952), a od 1958. na TV Zagreb, gdje je organizirao prvi scenografski odjel i uredio prvi TV studio u Šubićevoj ul., kbr. 2. Od 1959. slobodni umjetnik. Prvu je scenografiju oblikovao 1954. za koprodukcijski film Lam and Abner (W. Kern). Istaknuo se scenografijama u Bulajićevim filmovima Vlak bez voznog reda (1959), Rat (1960, Zlatna arena), Uzavreli grad (1961), Kozara (1962) i Bitka na Neretvi (1969), u Službenom položaju (1964) i Novinaru (1979) F. Hadžića, Živjeti od ljubavi K. Golika (1973), Akciji Stadion D. Vukotića (1977), Mećavi (1977) i Dugoj mračnoj noći (2002) A. Vrdoljaka, Posljednjem podvigu diverzanta Oblaka V. Mimice (1978), Krhotinama Zrinka Ogreste (1991), Puški za uspavljivanje Hrvoja Hribara (1997) i u filmu Pont Neuf Ž. Senečića (1997). Autor je scenografija u igranim TV serijama Kuda idu divlje svinje i Kapelski kresovi (I. Hetrich, 1970–71; 1976–77), Prosjaci i sinovi (Vrdoljak, 1971), U registraturi (J. Marušić, 1976), Mačak pod šljemom (B. Makarović, 1978), Velo misto (Marušić, 1981), dramama (T. Strozzi, Igra udvoje, 1978, režija P. Šarčević) i serijama glazbenih emisija (Dražen Siriščević, Opera box, 1990-ih). God. 1991–95. reorganizirao je scenografski odjel HRT. Surađivao je u koprodukcijama, među ostalim, u filmovima Blago u Srebrnom jezeru (H. Reinl, 1962), Muški izlet (W. Staudte, 1963), Kralj Artur (C. Donner, 1982), Najkraći put za Kinu (B. Hutton, 1983) i Avijatičar (G. Miller, 1983), igranim TV serijama Vjetrovi rata i Rat i sjećanja (D. Curtis, 1980; 1984) i Mussolini (B. Graham, 1985). Gostovao je kao scenograf u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« (R. Nash, Čovjek koji donosi kišu, 1959; M. Grgić i A. Kabiljo, Jalta, Jalta, 1971), Satiričkom kazalištu »Jazavac« (B. Nušić, Opasne igre Ben Akibe, 1974; H. Hitrec, Televizijo, dobar dan, 1974; Hadžić, Državni lopov, 1976), Malom kazalištu »Trešnjevka« (V. Vukmirović, Mreža za hvatanje vjetra, 1975) te u Krležinim predstavama novosadskoga Narodnoga pozorišta (Vučjak, 1961), Teatra u gostima (U agoniji, 1980) i riječkoga Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« (Adam i Eva, 1988). Izlagao je na Zagrebačkom salonu (1980). Dobitnik je priznanja Jadran-filma za životno djelo 1994, Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000. te više nagrada na TV festivalima.