JEŽIĆ, Hrvoje, baletan, koreograf, redatelj i baletni pedagog (Zagreb, 20. VII. 1934). Sin Slavka, povjesničara književnosti i prevoditelja. U Zagrebu završio gimnaziju 1952. i studirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Od 1948. učio balet u Ane Roje i O. Harmoša u baletnoj školi HNK, poslije se usavršivao u Margarite Froman, M. Jovanovića i O. Cintolesija. Stalnim članom Baleta HNK postao 1951. i ubrzo dobivao solističke uloge. Prigodom gostovanja zagrebačkoga Baleta u Londonu 1955. njegova je velika scena Mladoženje u baletu Đavo u selu (F. Lhotka) snimljena za BBC. U zagrebačkom je kazalištu ostvario svoje najbolje kreacije, poglavito u modernom baletnom repertoaru, ističući se smislom za izražajnom karakterizacijom likova kao što su Petruška (I. Stravinski, Petruška), Ribar (Mreža prema glazbi D. Scarlattija), Clown (H. Sauguet, Pelivani), Prvi mladić (E. Chabrier, Igra marioneta), Skitnica (B. Bartók, Čudesni mandarin), Crnac (B. Britten, Snovi). Od 1959. djeluje u Zürichu, najprije kao solist u Gradskom kazalištu i predavač u kazališnoj baletnoj školi te od 1962. kao koreograf i redatelj; ujedno 1963–68. na Akademiji za ples predaje klasični balet, moderni ples, slavenski folklor, povijest umjetnosti i kazališta, a u glumačkoj školi pantomimu. U Zürichu koreografira i režira opere, dramska i glazbeno-scenska djela. Nakon uspješne režije njemačke praizvedbe Držićeva Dunda Maroja 1967, u Gradskom kazalištu u Saarbrückenu, prelazi 1969. u to kazalište kao ravnatelj baleta, koreograf i redatelj (režirao operu Orfej i Euridika C. W. Glucka i mjuzikl Kiss Me Kate C. Portera). Od 1971. živi u Frankfurtu na Majni kao slobodni umjetnik. Gostovao je kao koreograf i redatelj u mnogim europskim, sjevernoameričkim i južnoameričkim kazalištima, a nakon 1991. ponovo u Zagrebu, gdje režira i koreografira Traviatu (G. Verdi). U Frankfurtu je za Domovinskoga rata režirao dobrotvorne koncerte i priredbe za Hrvatsku, a 1999. je osmislio, režirao i koreografirao Hrvatsku kulturnu večer. Od njegovih koreografija u inozemstvu valja spomenuti Impressionen (na glazbu Verdijeva kvarteta u e-molu; snimljeno za RTV Zagreb i RTV Ljubljana), Kontraste i L’autre (J. Cerf), Antoine (W. Egk), Emotafora (R. Hutter i F. Esleben, elektronička glazba), Opus A i Opus B (H. Paules), Les Noces i Renard (Stravinski), Gloria mundi (T. Prošev, kolaž), Anna (Lj. Branđolica), a od opernih režija još i Aidu, Otella, Rigoletta i Trubadura (Verdi), Carmen (G. Bizet), finale opere Ero s onoga svijeta (J. Gotovac) te La Bohème, Madame Butterfly i Toscu (G. Puccini). U Zagrebu 1958. nagrađen prvom nagradom za režiju kratkometražnoga amaterskoga filma Slomljene figurice. Objavio knjigu grafika Têtes bizarres, une serie d’épouvante (Frankfurt 1992).
LIT.: N. Markovica: Njemačka pamti – Hrvatska trpi. Živa zajednica (Frankfurt am Main), studeni–prosinac 1991, str. 14. — V. Težak (V. T.): HNK je moja matična kuća. Večernji list, 37(1993) 31. X–1. XI, str. 22.
Višnja Hrbud (2005)
