JOSIPOVIĆ (Josipovich, Joszipovich, Jozipovich), plemićka obitelj u Turopolju. Prema tradiciji, obitelj se u XVII. st. doselila iz Bosne. Za njezin društveni uspon u XVIII. st. zaslužni su braća Matej, kadet u banskoj krajiškoj vojsci koji se istaknuo u Sedmogodišnjem ratu, Juraj (u. 1788), trgovac i vlasnik lađa na Kupi i Savi te kuća u Kostajnici i Zagrebu, i kroničar → IVAN JOSIP, sva trojica stanovnici vojnoga komuniteta u Kostajnici. Kraljica Marija Terezija potomnjemu je, braći i njihovim potomcima izdala 1765. plemićku povelju i grbovnicu (potvrđeno u Hrvatskom saboru 1766). Matejev sin Ivan i unuk Stjepan (1777–1805) bili su sudci Zagrebačke županije. Potomnji je završio filozofiju u Pešti. U povodu njegove smrti T. Brezovački napisao je pjesmu Epicedion perillustri ac generoso domino Josipovich Stephano (Zagreb 1805). Stjepanova djeca Cecilija, političar → ANTUN DANIEL i Juraj Josip (Georgius, Đuro; 1802–1837) naslijedila su nakon smrti prastrica Ivana Josipa imanje i kuriju u Kurilovcu, nakon čega su pripadnici obitelji postali članovima plemenite općine Turopolja. Nakon izumrća muške linije obitelji Vojković, iz koje je potjecala njihova majka, pripali su im i posjedi Jalkovec kraj Varaždina te Jakovljevo kraj Zlatara. Juraj Josip polazio je 1821–23. Pravoslovnu akademiju u Zagrebu. Obnašao je 1823–26. dužnost viceporotnika plemenite općine Turopolja te 1828–32. prisjednika i zamjenika župana. Kao turopoljski župan 1832–37. bio je virilist u Hrvatskom saboru i član zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora. God. 1836. imenovan je prisjednikom Banskoga stola. Nastojao je da Zagrebačka županija uvrsti Turopoljce među prave plemiće te da Sabor potvrdi novi turopoljski statut. O turopoljskoj povijesti i pravima napisao je knjižicu Synoptica deductio, exhibens primaevum ac modernum Universitatis nobilium Campi Turopolia statum, item indolem iudiciorum in praelibata universitate vigentem (Zagreb 1833). Njegov sin Stjepan (1830–1893) privatno je polagao gimnazijske ispite u Zagrebu 1845, a 1848–50. i 1862–93. obnašao dužnost turopoljskoga župana i bio virilist Hrvatskoga sabora. God. 1868, 1881. i 1884. biran je za člana saborskoga izaslanstva u zajednički ugarsko-hrvatski sabor. Priklonio se banu J. Jelačiću 1848. i u Saboru bio član odbora za utvrđivanje odnosa Hrvatske s Austrijom i Ugarskom. Protivio se slanju vojnika u Italiju te pokrenuo postupak za konfiskaciju imovine strica Antuna Daniela, prebjegla u Ugarsku. Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe opirao se svakoj promjeni postojećega stanja. U Velikoj Gorici je od 1884. upravljao školom, a 1892. osnovao štedionicu. U Turopolju je pak pridonio razvoju sajmova i osnivao nova te sudjelovao u izgradnji crkava. Bratić mu i sin Antuna Daniela bio je političar → IMBRO. Njegov sin Gejza (Geza; 1857–1934) nakon svršetka Pravnoga fakulteta u Pešti bio je od 1881. činovnik u ugarskom ministarstvu unutarnjih poslova, a 1884–87. u ministarstvu za Hrvatsku i Slavoniju u ugarskoj vladi. U razdoblju 1887–1910. zastupao je unionističku Narodnu stranku u Hrvatskom saboru i višekratno bio član hrvatskoga izaslanstva u ugarsko-hrvatskom saboru. Imenovan je 1899. članom generalnoga vijeća Austro-ugarske banke. Bio je ministar za Hrvatsku i Slavoniju u ugarskoj vladi 1906–09. te 1912–13. Njegovi govori, intervjui i članci, pretežno prenošeni iz bečkoga i budimpeštanskoga tiska, objavljivani su u periodicima Varaždinski viestnik (1895), Agramer Zeitung (1903, 1908–09), Naše pravice (1907), Hrvatska (1909), Hrvatsko pravo (1909), Slavonische Presse (1909), Srbobran (1909, 1912–13), Srpski odjek (Beograd 1909), Jutarnji list (1912) i Tribuna (Beograd 1913). Gejzin brat Ljudevit (1863–1944) posljednji je iz hrvatske grane Josipovića. Maturirao je 1880. u Varaždinu, studij medicine započeo u Beču i dovršio 1892. u Grazu, gdje je kratko radio kao liječnik, a Pravni je fakultet završio u Zagrebu 1902. U razdoblju 1893–1918. turopoljski je župan i virilist Hrvatskoga sabora, u kojem je 1896. izabran za člana izaslanstva u ugarsko-hrvatskom saboru te 1904–06. obnašao dužnost drugoga potpredsjednika. Bio je član kulturnih, strukovnih, gospodarskih i novčarskih ustanova, primjerice u Velikoj Gorici od 1893. predsjednik čitaonice i od 1898. štedionice, a u Zagrebu od 1911. potpredsjednik i nakon I. svjetskoga rata predsjednik Prve hrvatske štedionice. Usponu Turopolja pridonio je pošumljivanjem, isušivanjem, regulacijom potoka, izgradnjom cesta i otvaranjem škola. Podupro je izdavanje turopoljskih povijesnih spomenika i zauzeo se za sređivanje obiteljskoga arhiva, poklonivši ga 1938. današnjemu HDA (ondje se čuva kao fond Josipović–Vojković).
LIT.: Obitelj. — Országgyülési almanach 1892–1897. Budapest 1892, 357–358. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 79. — E. Laszowski: Povijest plem. općine Turopolja, 1. Zagreb 1910, str. 229–233, 346–347; 2. 1911, str. 43–47, 109, 120, 174–176, 229–230, 285–286, 346, 359–360. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 2. Zagreb 1939, 80–82. — Povijesni spomenici grada Zagreba, 20–21. Zagreb 1971–1975. — J. Horvat: Ljudevit Gaj. Zagreb 1975. — A. Szabo: (Prilozi). U: Turopoljski vjekopisi. Velika Gorica 1996, 85–87. — B. Dubravica: Turopoljsko plemstvo poslije ukidanja kmetstva. Velika Gorica 1997, 19–20, 27, 29, 31, 34, 44–50, 63, 65, 137, 142–151, 154–156. — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 1–2. Zagreb 2000. — Juraj Josip. — V. Deželić: Đuro pl. Josipović. U: E. Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, 3. Zagreb 1924, 159–160. — Zaključci Hrvatskog sabora, 11–12. Zagreb 1976–1980. — Stjepan. — (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 68(1893) 128, str. 1; Narodne novine, 59(1893) 126, str. 4; Varaždinski viestnik, 4(1893) 23, str. 1. — V. Košćak: Madžaronska emigracija 1848. Historijski zbornik, 3(1950) 1/4, str. 61. — Hrvatski državni sabor 1848, 1. Zagreb 2001. — Gejza. — Hrvatske izjave u zajedničkom saboru. Narodne novine, 71(1905) 109, str. 1–3. — Dr. I.: Otac i sin. Novi Srbobran, 4(23)(1906) 98, str. 1. — P. Magdić: Otvoreno pismo. Naše pravice, 3(1906) 23, str. 3. — Protunarodna uloga ministra Josipovicha. Ibid., 42, str. 1. — Naš ministar. Ibid., 4(1907) 16, str. 1–2. — Čudo od ministra. Srbobran, 24(1907) 84, str. 1. — Da li novi ustupci? Ibid., 113, str. 1. — Bivši ministar za Hrvatsku o komisarijatu. Hrvatski pokret, 8(1912) 80, str. 2. — A. Lebl: Hrvatsko pitanje kroz prizmu ugarskog parlamenta 1892–1918. Historijski zbornik, 17(1964) str. 274, 280. — Ljudevit. — A. Radić: Turopoljci – kmeti Josipovićevi. Dom, 5(1911) 19, str. 2. — E. Laszowski: Turopoljski župan. Narodne novine, 81(1915) 289, str. 1–2. — Isti: Turopoljski komeš. Jutarnji list, 11(1922) 21. IV, str. 5.
Dino Mujadžević i Vlatka Dugački (2005)
