JUDA DAMJAN, dubrovački knez (?, XII. st. — ?, 1205?). Isprave iz XIII. i XIV. st. spominju ga samo pod imenom Juda, a dubrovački kroničari od kraja XIV. st. pridodaju mu ime Damjan; u historiografiji se najčešće pojavljuje s dvostrukim imenom. Kao plemićka obitelj Juda potomci mu se u Dubrovniku spominju do 1336. Glavni izvor o vladavini Jude Damjana pismo je dubrovačkoga kneza, Mlečanina Lelovella (Zelovella), splitskomu načelniku i trogirskomu knezu Vučini iz roda knezova Bribirskih između 1205. i 1208. U pismu se navodi kako je J. D. bio nepravedan prema svojim građanima i bezobziran prema gradovima pod Vučininom vlašću, što je izazvalo sukobe. Dubrovački kroničari poslužili su se predajom o svrgavanju tiranina Jude Damjana uz pomoć Mlečana kako bi protumačili prihvaćanje mletačke vlasti nad gradom i njezinu dugotrajnost (1205–1358). Priču su detaljno razradili unoseći u nju mnogobrojne legendarne elemente. Najraniju verziju priče donosi Ivan Ravenjanin (Historia Ragusii, rkp. u Arhivu HAZU, II d 55), a obrađuju je L. Crijević Tuberon, N. Ranjina, Dž. Rastić i dr. Prema njima, J. D. je nakon isteka jednogodišnjega mandata zadržao vlast oslanjajući se na vojsku i puk, uvjeravajući vlastelu da će sam odstupiti s kneževskoga položaja čim se poprave prilike. Dio vlastele se pobunio, a on je na to odgovorio progonom plemićkih vođa i ignoriranjem sazivanja vijeća koje bi mu izabralo nasljednika. Nezadovoljne plemiće u tajnosti je okupio knežev zet Petar Beneša i uz određeni ih otpor privolio da u pomoć pozovu Mlečane, koji bi svrgnuli Judu Damjana i postavili mletačkoga kneza uz uvjet očuvanja gradske autonomije i vlastelinskih staleških povlastica. Prijevarom doveden na jednu od mletačkih galija usidrenih pred Lokrumom, J. D. oduzeo si je život udarivši glavom o jarbol. Legenda je trebala upozoravati mladu vlastelu na opasnosti koje kriju nesloga i želja za osobnim probitkom i moći, na tiraniju pojedinca te mogući gubitak staleške slobode i samostalnosti grada. Književno su je obradili M. A. Vidović (Damiano di Ragusa. Zadar 1862), Đ. Arnold (Damjan Juda, knez dubrovački. Vienac, 1885, 1–3) i A. Benešić (Damjan Juda. Zagreb 1905).
LIT.: L. Crijević Tuberon: Commentaria suorum temporum. Rhacusii 1784, 196–201 (hrv. prijevod Komentari o mojem vremenu. Zagreb 2001). — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 1. Zagreb 1868, 32. — Isti: Ob odnošajih dubrovačke sa Mletačkom Republikom tja do g. 1358. Rad JAZU, 1868, 5, str. 85–87. — Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina. Zagrabiae 1883, 33–34, 220–221. — N. Nodilo: Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka. Rad JAZU, 1883, 65, str. 104, 123. — J. Modestin: Damjan Juda, knez dubrovački. Vienac, 23(1891) 6, str. 89–91. — Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451–1484). Zagrabiae 1893, 72–74. — P. Pisani: Num Ragusini ab omni iure veneto a seac. X. usque ad saec. XIV. immunes fuerint. Lutetiae Parisiorum 1893, 43, 46–47. — Š. Kalik: Damjan Juda (Zuda) tiranin dubrovački. Srđ, 2(1903) 1, str. 33–38. — M. Medini: Damjan Juda. Dubrovnik, 1(1929) 4/5, str. 138–143. — G. Čremošnik: Odnos Dubrovnika prema Mlecima do g. 1358. Narodna starina, 12(1933) 32, str. 173–174. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — V. Foretić: Povijest Dubrovnika do 1808, 1. Zagreb 1980, 57–58, 335. — J. Lučić: Dubrovačke teme. Zagreb 1991. — Z. Janeković-Römer: Okvir slobode. Zagreb—Dubrovnik 1999.
Jakša Primorac (2005)
