JURAJ DUBROVČANIN

JURAJ DUBROVČANIN (Raguseius, Raguseus; Georgius), filozof (Dubrovnik, 1559 — Padova, 13. I. 1622). Prema arhivskim zapisima sin Luke (Lucas) Raguseiusa. Najvjerojatnije je kao dječak s obitelji otišao u Veneciju. Ondje je studirao astrologiju, potom u Padovi filozofiju i teologiju te astronomiju, matematiku i medicinu. Nije poznato kada je stekao doktorat iz filozofije, a teologiju je doktorirao 1592, medicinu 1601. Vodio je dvije javne rasprave, 1594. u Veneciji i 1595. u Padovi, gdje je 1597–99. jedan od promicatelja u akademske stupnjeve i svjedoka pri upisu novih članova u Zbor teologa. Potom boravi i dopunjuje izobrazbu u Sieni, Pisi, Firenci, Rimu i Napulju (1599–1601). Od ljeta 1601. predaje teologiju u sekularnih kanonika Sv. Marije u Avanciju, a od 20. X. te godine do kraja života nositelj je druge katedre prirodne filozofije na padovanskom Sveučilištu, uz istaknuta aristotelovca C. Cremoninija na prvoj katedri. Padovanski je peripatetizam umnogome usmjerio njegov filozofski interes i nastojanje da razloži izvornu Aristotelovu misao, posebice tumačenjem Aristotelove filozofije prirode, fizike, što je predmetom Peripateticae disputationes in quibus difficiliores naturalis philosophiae quaestiones examinantur (1613). Kritički pristupa različitim tumačenjima Aristotela, poput aleksandrijskoga i averoističkoga te tumačenja pojedinih pripadnika padovanskoga peripatetizma (A. Achilini, Cremonini, A. Nifo, F. Piccolomini, P. Pomponazzi, J. Zabarella), no više se oslanja na filozofsku struju skotizma te, nešto manje, tomizma. Tako se uključio u onodobne rasprave o problematici prirodnih elemenata, prirodnoga tijela, materije i gibanja kritikom Cremoninijeva tumačenja forme elemenata, u osnovi kritikom načela peripatetičke filozofije u traktatu Responsio ad Tractatum, Caesaris Cremonini De formis elementorum (1605), koji kao jednu od 24 rasprave uvrštava u Peripateticae disputationes. Ukazujući na nejasnoće i dvosmislenosti u tezama peripatetikâ u pogledu strukturiranosti materijalnih tijela, u pitanju forma odlučuje se za supstancijalnu formu elemenata ne prihvaćajući gledišta latinskih filozofa kao ni Averroesovo, nego se priklanja Aviceni i onim tumačima Aristotela koji slijede to mišljenje. Razlažući epistemološku problematiku, bavi se pitanjem predmeta filozofije prirode kao i metafizičkim problemima. Raspravlja posebice o pitanjima oko kojih se polariziraju mišljenja filozofâ i teologâ – o osnovi prirode, vremenu i vječnosti, promjenljivosti, odnosu nebeskoga i zemaljskoga, Božjem djelovanju, materiji i duši. Pritom podržava Aristotelove prirodne razloge o vječnosti svijeta, ali se mjestimice ograđuje od njegovih rješenja. U tumačenju Aristotela u osnovi se slaže s postavkama glavnih predstavnika padovanskoga aristotelizma, ali nastoji zadržati neovisnost vlastita mišljenja. Također se bavio logikom, gnoseologijom, psihologijom, etikom, problemima matematike, medicine i astronomije. U djelu Epistolarum mathematicarum, seu de divinatione libri duo (1623), u ukupno 29 pisama pisanih 1600–19. raspravlja o astrološkoj tematici (opći utjecaji nebeskih tijela na niži svijet) i drugim vrstama divinacije, primjerice o kabali i magiji. Polazeći od peripatetičke fizike, kritizira praznovjernu astrologiju prihvaćajući onu zasnovanu na ljudskom iskustvu, razumu i slobodnoj volji te iznosi niz zanimljivih analiza pojava i događaja, a, pozivajući se na eksperimente, raspravlja i o odnosu medicine i astrologije opovrgavajući mnoge astrološke teze i metode. Kako još nije kadar znanstveno objasniti razne pojave, odgovore traži i u platonizmu, a pozitivno se odnosio i prema nekim izumima (teleskop) G. Galileija. Bez obzira na pitanje izvornosti njegovih postavka, Dubrovčaninovo je djelo značajno za razumijevanje novoga razdoblja europske povijesti znanosti. Sačuvana je njegova bogata rukopisna ostavština. U The British Library rukopis pod naslovom Georgius Raguseus, Epistolae morales, dialecticae et mathematicae (ADD. MS. 10 810) sadržava Dialecticarum epistolarum, zbirku od sedam knjiga sa 66 pisama rasprava, tematski svrstanih po uzoru na Aristotelov Organon, zatim tri knjige pisama Moralium epistolarum (18 pisama) i pet knjiga pisama Mathematicarum epistolarum (65 pisama) od kojih su dvije posljednje (20 pisama) tiskane u Epistolarum mathematicarum. U milanskoj Biblioteca Ambrosiana čuvaju se tri rukopisa: Expositio Georgii Ragusei super Artem brevem Raymundi Lullii (V. 47), Georgii Ragusei Veneti, Quaesita VII (D. 325) i Expositio Georgii Ragusei super spheram Ioannis de Sacro Bosco (N. 207).