JURAJ IZ SLAVONIJE

JURAJ IZ SLAVONIJE (Georges d’Esclavonie, de Sorbonna, Georgius de Rayn, Georgius de Sclavonia), pisac (Brežice na Savi, između 1355. i 1360 — Tours, 6. V. 1416). Temeljnu izobrazbu stekao je u hrvatskoj glagoljaškoj sredini. U Pariz dolazi potkraj 1370-ih kao svećenik Akvilejske dijeceze, koja se tada proteže do Save i dodiruje zapadne dijelove Zagrebačke biskupije. God. 1378–80. nalazi se na popisu siromašnih studenata kolegija Sorbonne. Nakon postignutoga magisterija iz slobodnih umijeća (artes liberales) upisuje se na teološki fakultet te 1400. postiže licencijat, a godinu dana potom doktorat iz teologije. God. 1403. njegovo se ime nalazi na velikom rotulu profesora toga sveučilišta. Već iduće godine odlazi u Tours, gdje do kraja života obavlja službu penitencijara i duhovnika redovnica samostana Beaumont. Tijekom studija i kao profesor sudjeluje u poslovima anglonjemačke nacije na pariškom sveučilištu. Predsjednik je odbora za materijalne poslove svoje nacije 1392, izaslanik Sorbonne u kraljice Elizabete Bavarske 1401, organizator godišnjih proslava anglonjemačke nacije i predsjednik časnoga suda 1399. Vrlo je aktivan u pariškom intelektualnom životu; kao predstavnik profesorske većine javno se suprotstavlja tomističkomu racionalizmu u učenju o Marijinu bezgrješnom začeću. — Autor je asketskoteološke rasprave Tvrđava djevičanstva, kojom je ušao u povijest francuske i europske književnosti. Djelo je napisao za beaumontske redovnice između lipnja i prosinca 1411. u inačici latinskoj (De virginitate servanda) i francuskoj (Le chasteau de virginite). Mnogobrojni prijepisi iz XV. st. dokaz su zanimanja za taj naslov, a tri francuska (1505, 1506, 1510) i jedno latinsko izdanje (1726) potvrda njegove popularnosti u doba humanizma i religiozne obnove. U uvodu francuske inačice ističe kako mu je »vrlo dobro poznato da sestre razumiju malo ili ništa od onoga što im se govori ili čita na latinskom«, pa se, eto, potrudio da im smisao redovništva predoči »ne samo na književnom latinskom nego i na materinskom francuskom jeziku«. Primjeri iz te rasprave nadahnuli su F. Rabelaisa i druge francuske pisce. Katalog rukopisa katedralne (danas gradske) knjižnice u Toursu pokazatelj je Jurjeva zanimanja za knjigu i njegove intelektualne znatiželje. Bavio se prepisivanjem i ukrašivanjem kodeksa, glazbenim aktivnostima i glosiranjem teoloških priručnika. Među glosiranim kodeksima, u prepisivanju kojih su sudjelovali Jurjev sinovac Ulrik i Pavao iz Krbave, nalaze se biblijska, liturgijska i teološka djela. Za hrvatsku glagoljašku kulturnu povijest posebno je značajan kodeks Ms 95 gradske knjižnice u Toursu, pisan oko 1400, koji sadržava Komentar psalama sv. Jeronima. Na listovima 75^v–77^v toga rukopisa J. reproducira glagoljski abecedarij služeći se osnovnim liturgijskim tekstovima ondašnjega katekizma (Očenaš, Zdravomarija, nicejsko-carigradsko i apostolsko Vjerovanje, psalam Smiluj mi se, Bože). Autor je sročio zanimljiv primjerak glagoljske početnice: slova u azbučnom nizu s njihovom brojnom vrijednosti i nazivima te najnužnije tekstove za vježbanje u čitanju i pisanju s latiničnom transkripcijom u francuskom izgovoru. Tvorcem glagoljice drži sv. Jeronima, jer uz njegovo pismo Sofoniju (Tours, Bibliothèque municipale, Ms. 95, l. 14^r), u kojem veliki crkveni pisac spominje da je »nekoć za ljude svoga jezika« preveo Psaltir, J. dopisuje: »Ovdje je riječ o prijevodu Psaltira na slavonski jezik« (in linguam Sclavonicam). Nazivajući glagoljicu hrvatskim pismom (iste alphabetum est Chrawaticum), dodaje da je Istra dio hrvatske domovine (Istria eadem patria Chrawati), a u bilješci na listu 77r ističe da je »hrvatski biskup bio prvi koji je poznavajući oba jezika, latinski i hrvatski, misnu žrtvu slavio čas na jednom, a čas na drugom jeziku, kako je već smatrao uputnim«. Uz tu se bilješku nalazi popis hrvatskih biskupa koji imaju povlasticu obavljanja crkvenih obreda na slavenskom jeziku. Tekst je sastavljen dijelom latinski, dijelom hrvatski s dodatnim napomenama, ali tako da francuski čitatelj pravilno hrvatski izgovara: Episcopus (biscop) de Kerbavia (krbavski), Episcopus Cnynski, Episcopus krxki, (quasi archiepiscopus) Episcopus Split, Episcopus Troguier, Episcopus Schibenik, Archiepiscopus Zadrski, Episcopus nenski, Episcopus Rabski, Episcopus osorski, Episcopus Senski (od Sen, de Sen). U Gradskoj knjižnici u Toursu nalazi se više prijepisa djela s njegovim glosama: Summa aurea Vilima iz Auxerrea (sign. 362), Commentum in quatuor libros Sententiarum magistri Petri Lombardi Tome Akvinskoga (sign. 364), Summa de vitiis et de virtutibus Vilima Peyrauta (sign. 444), Summa sententiarum Petra Lombardskoga (sign. 357), Compendium Bibliae Petra Auriola (sign. 39), Summa theologiae, 2a–2ae Tome Akvinskoga (sign. 371; prije 20. IX. 1413).