JUVANČIĆ, Joško

JUVANČIĆ, Joško, kazališni redatelj i pedagog (Dubrovnik, 26. I. 1936). U Dubrovniku završio gimnaziju 1953, u Zagrebu diplomirao južnoslavenske jezike i književnosti i ruski jezik na Filozofskom fakultetu i kazališnu režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost 1963. Honorarni je asistent od 1960. na Akademiji, gdje je od 1963. do umirovljenja 2001. predavao glumu (1967. docent, 1972. izvanredni, 1977. redoviti profesor). Od 1986. do 2001. bio je ravnatelj dramskoga programa (s prekidom 1991), odn. umjetnički ravnatelj na Dubrovačkim ljetnim igrama (DLjI) te selektor programa Marulićevih dana u Splitu 1994. i 1995. Nakon umirovljenja savjetnik je za dramski program u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija«. U gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj te na DLjI realizirao je oko 150 dramskih predstava služeći se klasičnim i ambijentalnim scenskim prostorima te različitim teatarskim medijima. Premda je u profesionalnom kazalištu (dubrovačko Kazalište Marina Držića) počeo režirati 1961, tek je izvedba Mandragole N. Machiavellija (diplomska predstava na Akademiji, 1963) razigranošću redateljskoga postupka neprijeporno najavila novo inscenatorsko ime hrvatskoga kazališta. Od Hvarkinje M. Benetovića (HNK u Zagrebu, 1965), kada je produbljenom i duhovitom interpretacijom scenski otkrio taj, u književnopovijesnim priručnicima gotovo zaboravljeni tekst, preko Goldonijeva Velikoga smiješnoga rata (HNK u Zagrebu, 1966) do Držićeva Grižule (DLjI, 1967), J. je – kao Gavellin asistent, posljednji njegov učenik u pravom smislu riječi – dosljedno gradio svoju inscenatorsku poetiku utemeljenu na autonomnoj primjeni gavellijanske estetike, nastojeći slijediti njezina temeljna načela o »zastupanju književnosti u kazalištu«. Od redatelja prvotno nadahnuta mediteranskim podnebljem, kojega se ni u repertoarnom izboru ni u inscenatorskom duktusu nikada nije odrekao (E. De Filippo, Ratni bogatuni, Kazalište Marina Držića, 1979; C. Goldoni, Ribarske svađe, DLjI, 1991. i zagrebačko Dramsko kazalište »Gavella«, 1996, nagrada za režiju na Danima satire), J. se postupno transformirao u istraživača zakutaka čovjekove nutrine. Među prvima u nas do njih je dopirao naglašivanjem glumčeve tjelesnosti u maniri »fizičkoga teatra« (Zagrebačko dramsko kazalište, danas »Gavella«: E. Toller, Hinkemann, 1965; M. de Ghelderode, Escurial i Škola za lude, obje 1966), ostvarivši napokon u hrvatskoj postekspresionističkoj literaturi (M. Krleža, Vučjak, »Gavella«, 1977. i A. Cesarec i V. Gerić, Zlatni mladić, HNK u Zagrebu, 1980) nove oblike redateljskoga rukopisa. Precizno oblikujući glumčev scenski izraz uz preglednu i nikad pomodnu režiju, ispitivao je uvjete čovjekova postojanja u današnjici te je u svoj redateljski postupak unio sastavnicu intrigantnoga ludizma, što je posebice došlo do izražaja u antologijskoj realizaciji komedije T. Stopparda Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi (Teatar &TD, 1971), predstavi koja je u Zagrebu niz godina bila dijelom kultnoga repertoara. Osobite zasluge za suvremeno hrvatsko glumište J. je stekao istraživačkim radom na korpusu dopreporodne nacionalne drame te režijama Shakespeareovih komada. Nije riječ samo o djelu I. Vojnovića (Dubrovačka trilogija na DLjI: u Palači Skočibuha, 1979, Nagrada »Vladimir Nazor« za režiju; u parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića, 1999, Nagrada hrvatskoga glumišta za režiju) nego i o redateljskim zahvatima koji otkrivaju zaboravljeno ili scenski neispitano blago hrvatske dramske baštine (srednjovjekovni tekstovi u kolažu N. Batušića i Slobodana Prosperova Novaka Ecce homo, 1985, višegodišnja dubrovačka festivalska uspješnica nagrađena »Orlandom«; Vetranovićevo prikazanje Kako bratja prodaše Jozefa, DLjI, 1990) ili pak o interpretacijama koje već kodificiranu hrvatsku dramsku baštinu prikazuju u novom svjetlu (smješnica nepoznata autora Ljubovnici, DLjI, 1969; M. Držić, Dundo Maroje, DLjI, 1974). Često posežući za Shakespeareovim djelima, vrijedan uspjeh postignuo je i Hamletom (HNK u Zagrebu i na DLjI, 1994, na Lovrjencu), a ambijentalna su mu istraživanja nerijetko završila začudnim otkrićima novih dubrovačkih scenskih prostora (Stare Pile, Tvrđava sv. Ivana). Od 1966. redovito režira za djecu i mladež te se intenzivno bavi i lutkarskim kazalištem, gdje je posebice u adaptiranim djelima nacionalne baštine (Držić, Skup, sa Z. Bourekom, DLjI 1983; I. Gundulić, Osman, Zagrebačko kazalište lutaka, 1991; Gundulić i N. Kolumbić, Osman, Marulićevi dani, 1993, Nagrada »Marul«) postignuo vrhunske rezultate. Ostalim njegovim uspješnim redateljskim ostvarenjima pripadaju: W. Shakespeare, San ivanjske noći (HNK u Zagrebu, 1971; »Komedija«, 2001), Euripid, Hipolit (Kazalište Marina Držića, 1974), V. Nazor, Crvenkapica (zagrebačko Malo kazalište »Trešnjevka«, 1982, Nagrada »Dubravko Dujšin« i Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, UDUH), F. Šovagović, Sokol ga nije volio (HNK u Osijeku, 1983, Nagrada UDUH-a 1984), M. Gorki, Djeca sunca (»Gavella«, 1985, Nagrada »Gavella«), P. Turrini i Goldoni, Krčmarica (Teatar &TD, 1986, Nagrada UDUH-a), E. Canetti, Svadba (HNK u Zagrebu, 1990), F. Hadžić, Državni lopov (zagrebačko Satiričko kazalište »Jazavac«, 1992, Nagrada »Zlatni smijeh«), T. Bakarić, Smrt Stjepana Radića (HNK u Splitu, 1993), L. Pirandello, Tako je ako vam se čini (HNK u Osijeku, 1998), A. Schnitzler, Daleka zemlja (HNK u Zagrebu, 2001), J. Głowacki, Antigona u New Yorku (zagrebački Teatar Rugatino i Teatar &TD, 2002), Goldoni, Grubijani (Istarsko narodno kazalište Pula i Zagrebačko gradsko kazalište »Komedija«, Pula, 2003), Vojnović, Ekvinocijo (DLjI, 2004). Od 1963. realizirao je osamdesetak ispitnih produkcija na Akademiji. Produbljenim pedagoško-redateljskim postupkom kroz cjelovite i fragmentarne izvedbe dramskih djela iz svih razdoblja svjetske i nacionalne književnosti mnogobrojnim je studentima omogućio domete sukladne standardima koje je postavljao u profesionalnim teatrima. Njegova djelatnost u upravnim tijelima DLjI i strukovnim udrugama (UDUH, danas Hrvatsko društvo dramskih umjetnika) odlikovala se estetskom i organizacijskom promišljenošću, zauzimanjem za ostvarivanje socijalnih prava kazališnih umjetnika te uspješnim ostvarivanjem kazališnoga segmenta nacionalne kulturne politike. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.