KAČIĆ MIOŠIĆ, Andrija
traži dalje ...KAČIĆ MIOŠIĆ, Andrija, epik i vjerski pisac (Brist, 1704 — Zaostrog, 15. XII. 1760). Na krštenju, 17. IV. 1704, dobio je ime Antun, a Andrija mu je najvjerojatnije bilo redovničko ime. Prezimenom Kačić potpisivao se od 1751, nakon što je u Veneciji ovjerovio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio. Prema tom rodoslovlju, vjerodostojnost kojega je dvojbena, njegova bi obitelj trebala pripadati rodu Kačića, odn. Kačićima koji su u pol. XVII. st. dobili mletačko plemstvo. Osnovnu izobrazbu stekao je u samostanu u Zaostrogu 1716–21 (Franjevačkomu redu pristupio 1720), a viši (trogodišnja filozofija) i visoki (četverogodišnja teologija) franjevački studij vjerojatno je polazio u Osijeku. Vrativši se u Dalmaciju, primio je više svećeničke redove: 1727. subđakonat u Šibeniku, 1728. đakonat u Skradinu i prezbiterat u Šibeniku. Od 1730. učitelj je u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu, 1735–45. predavač (lector generalis) na Generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku. Nakon desetogodišnje lektorske službe general Reda dodijelio mu je naslov jubilato de numero, čime je stekao pravo sudjelovanja na zborovima Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja i na sastancima njezine uprave. Od 1745. živio je u franjevačkom samostanu u Sumartinu (gvardijan 1747–49), od 1750. do kraja života u Zaostrogu (gvardijan 1753–54). Prema usmenoj tradiciji, umro je od upale pluća zadobivene u nevremenu u Neretvi dok je dvojici siromaha pomagao u prošnji. — Prvo tiskano Kačićevo djelo, Elementa peripatethica juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti (1752), priručnik je skolastičke logike (logica minor) napisan prema učenju franjevačkoga teologa i filozofa I. Dunsa Scota. Podijeljen je na tri dijela: u prvom, najdužem, raspravlja o pojmu, pri čem, na tragu skotističke filozofije, logiku čvrsto povezuje s gramatikom. U drugim je dvama dijelovima, u kojima raspravlja o sudu, odn. o argumentaciji i dokazivanju, više slijedio Aristotelovu logiku (djelo je i nazvao »tractatus in parvam Aristotelis logicam«). Komentatori Kačićeve logike uglavnom su hvalili njezinu »sustavnu preglednost i jasnoću«, pa je A. Bazala (1907) držao kako bi Elementa uza stručni komentar mogla još i tada poslužiti kao »propedeutični udžbenik«. I. Čehok u njoj vidi djelo koje »premašuje dosege udžbenika disciplinarnog naučitelja logike«, a izdvaja sedmo poglavlje prvoga dijela (De terminis universalibus in genere) u kojem se raspravlja o univerzalijama i nastoji osporiti strogo nominalističko gledište. U posveti knjige K. M. napomenuo je da ima dogotovljen drugi dio logike, fiziku i metafiziku, no nijedan od tih dijelova ukupnoga onodobnoga studija filozofije na franjevačkim učilištima nije izdao niti su ta djela dosad pronađena u rukopisima. Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756) jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII. st. i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće. To je djelo svjetovnopovijesne tematike u kojem se izmjenjuju stih i proza. Drugo izdanje (1759), tiskanje kojega je K. M. osobno nadgledao, znatno je prošireno: sadržava 136 pjesama (jednu je napisao J. Radman), a u prvom je bila samo 41 pjesma. Sve pjesme iz prvoga ušle su u drugo izdanje, a dvadesetak ih je izmijenjeno. Tematski se krugovi knjige nižu kronološki, kao i kompozicija svakoga od njih. U prvim njezinim dijelovima, u kojima se tematizira srednjovjekovna povijest slavenskih naroda, prevladava proza nad stihom. Ondje se nalaze i gotovo svi prozni dijelovi koji nemaju stihovani pandan (kronički prikaz »stari kralja slovinski i događaja koji se u stara vrimena zgodiše«, kronika povijesnih događaja od Isusova rođenja do 1443, popisi careva, papa, svetaca, blaženika i crkvenih uglednika, kronološki prikaz kraljeva, popis knezova i vlastele »naroda slovinskoga«). U drugom je dijelu knjige obratno: usredotočen na kršćansko-turske sukobe, najprije na one ugarsko-turske i mletačko-turske u XV. i XVI. st. u krajevima udaljenima od njegova zavičaja, potom sve više na okršaje u Dalmaciji u doba mletačko-turskih ratova u XVII. i XVIII. st., K. M. događaje najčešće prikazuje pjesmama. Kolidiraju li sadržajno proza i stih, prozni dijelovi uvijek prethode pjesmama koje, u cijelosti ili dijelom, ponavljaju sadržaj proze ili se na nj nadovezuju. Preklapanje stiha i proze najizražajnije je u prikazu slavenske srednjovjekovne povijesti te u ciklusu od 17 pjesama i više proznih ulomaka o Jurju Kastriotiću Skenderbegu. Sadržaji djela kompilirani su iz različitih izvora, što autor ne skriva: na naslovnici prvoga izdanja stoji da je Razgovor »izvađen iz različiti knjiga talijanski i složen u jezik slovinski«. Broj izvora u drugom je izdanju veći – uz talijanske tu su latinski i hrvatski – pa je iz navedene rečenice izostao pridjev »talijanski«. U predgovoru Pripoljubljenom štiocu K. M. naveo je tipove izvora kojima se služio (»A to ja sve sam pomljivo izvadio iz knjiga latinski, talijanski i rvatski, iz različitih pisama i karata, diploma, dukala, atestata, davorije i svidodžbe staraca, redovnika i svitovnjaka.«), a potragu za izvorima olakšao je i njihovim povremenim izravnim navođenjem. Pretpostavlja se da su najbitniji izvori prvomu izdanju bile knjige Giannicola Doglionija Anfiteatro di Europa (Venecija 1623) i M. Orbinija Il regno degli Slavi (Pesaro 1601; u njoj je i talijanski prijevod Ljetopisa popa Dukljanina, odakle je K. M. preuzeo rodoslovlje 50 »slovinskih« kraljeva). Za prozu i pjesme o Skenderbegu poslužio se djelom Marina Barlezija Historia de vita et gestis Scanderbegi Epirotarum principis (Rim, vjerojatno 1508) te onima Giovannija Marije Biemmija Istoria di Giorgio Castrioto detto Scander-Begh (Brescia 1742) i Giovannija Sagreda Memorie istoriche de’ monarchi ottomani (Venecija 1673). Potomnjim se djelom ponajviše služio za prikaz kršćansko-turskih sukoba u XV. i XVI. st., a u prikazu događaja iz Kandijskoga rata u Dalmaciji oslonio se na Girolama Brusonija (Historia dell’ultima guerra tra’ Veneziani e Turchi. Venecija 1673). Od hrvatskih pisaca, uz Orbinija, najviše je crpio iz djela P. Vitezovića Rittera Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (Zagreb 1696). Pismu od kuće Frankopanovića (br. 48) sastavio je prema tekstu iz knjige F. Glavinića Cvit svetih (Venecija 1628), a prozne dijelove Broj cesara od naroda slovinskoga i Broj od sveti naroda slovinskoga napisao je prema djelu J. Bedekovića Komorskoga Natale solum (Bečko Novo Mjesto 1752). Kronika pak P. Šilobadovića o događajima za Kandijskoga i Morejskoga rata u makarskom kraju ušla je samo u prvo izdanje. Služio se i narodnim pjesmama; držao je da je čuvanje povijesne uspomene njihova središnja funkcija, što je napisao u predgovoru prvomu izdanju knjige, a svoj je posao vidio upravo u pisanju pjesama po uzoru na narodne, sadržaj kojih bi, sastavljen prema vjerodostojnim izvorima, trebao sadržavati povijesnu istinu. Taj postupak možda najbolje ilustrira Pisma od grada Zadvarja, koju je u prvom izdanju sastavio onako kako ju je »čuo pivati«, a u drugom ponešto izmijenio »budući istorije štio i drugačije od mudri ljudi razumio«. Čitatelji, ali i književni povjesničari uglavnom su djelo recipirali kao zbirku pjesama. Prvi proučavatelji držali su da je K. M. samo prikupio narodne pjesme. Od kraja XIX. st., kad se već znalo da je autor svih ili gotovo svih pjesama, povjesničari književnosti nastojali su utvrditi poetičke razlike između njegovih i »pravih narodnih pjesama«. Međutim, zanemarivo je malen dio poznatih zapisa usmene epike nastao prije Razgovora, a golema većina tek nakon druge pol. XIX. st. što, zbog popularnosti Kačićeve knjige, mrsi pitanje pravoga smjera utjecaja. Na kompozicijskoj se razini ipak mogu izdvojiti pjesme kakve poetika usmene epike ne poznaje. Uz one s jedinstvenom fabulom, koje prevladavaju u prvom dijelu i po kompoziciji se često ne razlikuju od usmenih epskih pjesama, napisao je i mnogobrojne pjesme kataloške kompozicije i dominantno pohvalničke funkcije, u kojima se nižu imena likova s kratkim atribucijama i najčešće vrlo jezgrovitim prikazom njihovih junačkih djela. Takve pretežu u drugom dijelu knjige, posebice u tematiziranju mletačko-turskih ratova u Dalmaciji. Među fabularnim pjesmama mogu se izdvojiti one koje s usmenoepskima dijele zajedničke teme, npr. bijeg iz ropstva (br. 8, 10), junački megdan (br. 22, 67, 86, 93), junačka ženidba (br. 43), ispunjenje junačkoga zadatka (br. 91, 121, 124), pogranično robljenje (br. 89, 90, 92). I na jezično-stilskoj razini uočljiva je velika podudarnost Kačićevih i narodnih pjesama pa je zanimljivo izdvojiti izraze koji bi karakterizirali Kačićeve, ali ne i usmene narodne pjesme nastale bez utjecaja njegove knjige. Tomu nizu Kačićevih, odn. kačićevskih formula pripadaju datacije na početku pjesme (»na iljadu četiri stotine / i pedeset još i tri godine«), apostrofiranje recipijenta izrazom »pobre«, usporedba jednoga junaka s drugim, obično manje poznatoga s poznatijim (»Marijan se imenom zoviše, / kućom, pobre, vitez Terzijiću, / silni junak kano Zrinoviću«), animalno metaforiziranje junaka (naziva se lavom, zmijom, zmajem, aždajom, sokolom), pohvalničke atribucije junaka poput »na glasu junak«, »dika«, »desno krilo«, formula o odsijecanju glava, katkad i s numeričkim podatkom (»junački je Marko vojevao / i četiri glave odsikao«), nazivanje mjesta odakle dolaze junaci »gnizdom sokolovim«. Za razliku od usmenih epskih pjesama, u kojima se rima javlja samo kao povremeno stilsko obilježje, u Razgovoru, napose među pjesmama kataloške kompozicije i izražene pohvalničke funkcije, popriličan je broj rimovanih pjesama. K. M. uglavnom rabi parnu rimu, pri čem je vrlo često riječ o gramatičkim odn. glagolskim rimama. Stupanj je artificijelnosti njegova pjesničkoga jezika ispod razine antologija usmene epike. I sam je isticao siromaštvo svojega pjesničkoga ornatusa, jer mu je najbitnija bila povijesna vjerodostojnost, što je istaknuo u predgovoru drugoga izdanja. Književni su se povjesničari pitali ima li ipak među pjesmama i »pravih narodnih pjesama« koje je zapisao prema kazivanju. U potvrdnim odgovorima najčešće su se navodile dvije pjesme o Janku Sibinjaninu, povijesnom I. Hunyadiju (br. 43 i 44), te Pisma od grada Zadvarja, no ona većim dijelom ima katalošku kompoziciju, što upućuje na Kačićevo autorstvo. Pjesme o vojvodi Janku pod zajedničkim su naslovom, u kojem se iznosi podatak o njihovu pjevanju u narodu te ističe njihova ljepota nauštrb povijesne istine, što bi, uz velik udio usmenoepske frazeologije, razmjerno slabu rimovanost, a u pjesmi br. 43 i postojanje usmenoepskih varijanta, trebali biti dovoljni argumenti za tvrdnju o njihovu usmenoepskom podrijetlu, premda se ni tu ne može isključiti Kačićeva redakcija. Neki proučavatelji pretpostavljali su da je iz naroda preuzeo i one pjesme drugoga dijela knjige koje na kompozicijskom, tematskom i stilsko-jezičnom planu odgovaraju tipu tzv. uskočko-hajdučke usmene epike (br. 90, 91, 92, 121 i 122). Pjesme u Razgovoru pisane su epskim desetercem s cezurom iza četvrtoga stiha, osim dviju u osmercu (br. 2 i 3). Djelo je posebno zanimljivo na idejno-aksiološkoj razini. Pojam slovinstva glavna je identitetska odrednica. Premda se opseg toga pojma načelno podudara sa suvremenim shvaćanjem slavenstva (pjesma br. 2), u Kačićevoj se konkretizaciji uglavnom ograničio na južnoslavenski prostor. Pritom se tematizacija povijesti Srba i Bugara, oslonjena na Orbinijevo djelo, vezuje samo uz njihove srednjovjekovne države, do pada pod tursku vlast. Više je prostora posvećeno bosanskoj državi, koje se junaci, kršćanski i turski, spominju i u prikazima događaja iz novijih vremena (pjesme br. 95, 131 i 136). Najviše je prostora, posebice u drugom dijelu knjige, posvećeno Dalmaciji, odn. mletačko-turskim sukobima u njoj od Ciparskoga do rata 1714–18. Razgovor je pun izraza lojalnosti prema mletačkim vlastima, a Kačićevo venetofilstvo osobito dolazi do izražaja u slavljenju bitaka što ih je Mletačka Republika vodila protiv Turskoga Carstva u XV. i XVI. st. To političko stajalište ne treba interpretirati kao izraz nastojanja da se izbjegne sudbina F. Grabovca. Naime, supostojanje lojalnosti prema vlastitoj multietničkoj državnoj zajednici, kakva je bila Mletačka Republika, s rodoljubnim osjećajima povezanima uz jedan od njezinih naroda, nije u ranom novovjekovlju neobično ni rijetko. U kontekstu izrazite protuturske tendencije Razgovora može se razumjeti i afirmativno stajalište prema Ugarskoj i njezinim junacima te prema Habsburškoj Monarhiji (pjesme br. 38, 39, 81, 82, 83, 134, 135). No ni Kačićev odnos spram Turaka nije beziznimno negativan jer, premda ih prikazuje kao inovjerne osvajače i silnike, na pozadini ideologije junaštva i slavenofilstva on slavi i bošnjačke junake, ističući njihovo slovinsko podrijetlo (pjesme br. 131 i 136). Prema istom, slavenofilskom načelu, nedvosmisleno vrijednosno razlikuje slavensko i grčko pravoslavlje, okrivljujući Grke (»oholost grčka«) za raskol. Jasno je istaknuo kako je knjigu namijenio slabije školovanoj publici, odn. »siromasima težacima i čobanima (…) koji izvan slovinski drugim jezikom govoriti ne znadu«. Često se ističe da se Razgovor »spustio u narod«, da je služio kao svojevrsna početnica, da su se neke u njem sadržane pjesme prenosile dalje usmeno, što ponajprije vrijedi za prostor na kojem se jezik Kačićeva djela mogao lako razumjeti, a vrjednote koje ono promiče prihvaćati kao vrjednote vlastite zajednice, dakle, za hrvatski štokavski i bosansko-hercegovački katolički prostor. No Kačićeva je knjiga bila zarana poznata i hrvatskim kajkavcima, ali i drugim slavenskim narodima, ponajprije Srbima i Bugarima. Njezinu je europsku recepciju uvelike odredilo predromantičarsko i romantičarsko oduševljenje narodnim pjesmama. Najprije je A. Fortis u djelu Saggio d’osservazioni sopra l’isola di Cherso ed Osero (Venecija 1771) objavio talijanski prijevod Pisme od Kobilića i Vuka Brankovića (br. 15). U polemičnu djelu Osservazioni sopra diversi pezzi del Viaggio in Dalmazia del signor abate Alberto Fortis (Venecija 1776) I. Lovrić preveo je na talijanski Pismu od ženidbe i udaje Mamice, sestre Kastriotića (br. 27). S Kačićem je čitateljsku publiku na njemačkom govornom području upoznao J. G. Herder objavivši u zbirkama Volkslieder (Leipzig 1778) i Stimmen der Völker in Liedern (Leipzig 1778–1779) tri pjesme: o Radoslavu (br. 5), Milošu Kobiliću i Vuku Brankoviću (br. 15), te »o Sekuli, Jankovu netjaku, divojki Dragomanu i paši Mustaj-begu« (br. 44). I u doba romantizma, u zbirci W. Gerharda Wila. Serbische Volkslieder und Heldenmärchen (Leipzig 1828), objavljeni su njemački prijevodi dviju Kačićevih pjesama: osim već prevedene pjesme br. 44, i pjesma iz ciklusa o Skenderbegu koja počinje stihovima »Sanak snila Vojsava kraljica« (br. 23). U predromantičarskom oduševljenju morlačkim temama istaknuto je mjesto zauzela Justine Rosenberg-Orsini romanom Les Morlaques (Venecija 1788) u kojem je objavila slobodan francuski prijevod Pisme od kralja Tješimira (br. 7) i Pisme od Kotromanovića (br. 16). Na francuski je poslije prevedena i pjesma o Sekuli i Dragoman djevojci (br. 44) i objavljena u drugom izdanju zbirke P. Mériméea La guzla (Pariz 1842). Pjesme su prevođene i na latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski. Knjiga je i u hrvatskoj kulturnoj okolini vrhunac popularnosti doživjela za narodnoga preporoda, koji je, kao i europski predromantizam i romantizam, visoko cijenio književnofolklornu poetiku. U tisku su objavljivane pjesme iz djela i afirmativni napisi o njima, a ono je tada, u cijelosti ili u dijelovima, bilo tiskano sedam puta. I u kasnijim je razdobljima Kačićeva knjiga uglavnom pozitivno vrjednovana, ponajprije zbog svoje nesumnjive popularnosti, ali i zbog prilagodljivosti njezina sadržaja različitim idejno-političkim koncepcijama. Dok je njegovo pojmovno neizdiferencirano i široko postavljeno slovinstvo moglo pripomoći brzoj njezinoj recepciji u mnogim slavenskim zemljama, usredotočenost na južnoslavenske prostore uz tolerantno stajalište prema tamošnjem pravoslavlju svakako je pripomogla ugledu djela među hrvatskim ilircima. Povremena uporaba pojma »hrvatski« i mogućnost da se tim pojmom – doduše iz anakrone, kasnije perspektive i uglavnom kao atribut jezika – prevede na nekim mjestima Kačićev pojam »slovinski«, zatim tematska zastupljenost svih dijelova Hrvatske te popularnost knjige na cijelom njezinu prostoru mogli su poslužiti kao dostatni argumenti i za prisutnost protonacionalne hrvatske koncepcije u Razgovoru. Kritike su se djela uglavnom usredotočivale na estetske nedostatke. Već je Fortis, misleći kako je K. M. samo prikupio narodne pjesme, ustvrdio da je izbor učinio »con poco buon gusto«. Još oštriji bio je Lovrić s etiketom »cattivo poeta«. Ni moderni povjesničari književnosti nisu rehabilitirali Kačića pjesnika. B. Vodnik napomenuo je da Razgovor ima »dosta neznatnu pjesničku cijenu«, a M. Kombol je popriličan dio prikaza Kačićeve knjige posvetio upravo estetskim manjkavostima njezinih pjesama s obzirom na narodne. Načela povijesne istinitosti i informativnosti potisnula su u Razgovoru upravo one segmente fikcionalnoga i fantastičnoga, prisutne inače u tematskom planu narodne epike, što su privlačili čitatelje od romantizma naovamo. Kritika ideja i vrijednosti iščitanih u njem u hrvatskoj je književnoj historiografiji vrlo rijetka. Od dostignuća suvremenoga europskoga prosvjetiteljstva (pripremanje urbanoga stanovništva za sudjelovanje u masovnoj demokraciji, privođenje ideji vjerske i svjetonazorske snošljivosti i razvijanje umjetničkoga ukusa književne publike) Z. Kravar – potvrđujući Razgovoru »status važne kulturno-povijesne činjenice« – u Kačićevu djelu malo toga nalazi i to tumači njegovom uvjetovanošću prilikama u kojima je živio i pisao, pa zaključuje da »kritički odnos prema njegovim nakanama i dostignućima ima smisla samo u kontekstu pitanja o njegovoj današnjoj upotrebljivosti«. S. P. Novak drži kako je K. M. napisao Razgovor kao oproštaj sa svijetom kolektivnih vrijednosti koje su bile prevladane u novom prosvijećenom vremenu. No knjigu su, tvrdi on, tako razumjeli samo urbani čitatelji, dok ju je većina rabila »kao izravan priručnik domaće mitologije, kao prikaz vlastite slavne prošlosti i kao najavu još slavnije budućnosti«. Posljednje je tiskano Kačićevo djelo Korabljica Pisma Svetoga i svih vikova svita događaji poglavitih, u dva poglavlja razdiljena (1760), prozni prikaz biblijske i svjetovne povijesti kakve su na hrvatskom jeziku prije objavili A. Vramec (Kronika. Ljubljana 1578) i Vitezović Ritter (Kronika aliti spomen vsega svieta vikov). Vramčevo djelo K. M. najvjerojatnije nije poznavao, a Vitezovićevo, istaknuto i u punom naslovu Korabljice, jedno je od njezinih istaknutijih izvora. U prvom dijelu, koji čini više od dvije trećine knjige, kronološki prikazuje događaje od stvaranja svijeta do Isusova rođenja prema starozavjetnom Petoknjižju. U drugom dijelu napušta isključivo kronološko kompozicijsko načelo, pa se u prikazu događaja svjetovne povijesti pojavljuju i neki tematski zaokruženi umetci: po stoljećima raspoređen katalog heretika (»eretici aliti zašlaci«), popisi »slovinskih« svetaca (prema Bedekovićevoj knjizi Natale solum) i »knezova i vlastele naroda slovinskoga«. Posljednja dva popisa preuzeo je iz Razgovora, a takvih preuzimanja u drugom dijelu Korabljice ima više (pripovijedanje o Kačićima, Vladimirovićima, Skenderbegu i Janku Sibinjaninu). U hrvatskoj književnoj historiografiji Korabljici se posvećivalo razmjerno malo prostora, te je uglavnom ostala u sjeni Razgovora, iako podatci o njezinim izdanjima to ne opravdavaju. Premda njezina proza nije dosegnula popularnost pjesama Razgovora, u razdoblju kad tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik nije postojao ili nije bio lako dostupan, popularizirala je biblijske sadržaje. — U hrvatskoj je literaturi široko prihvaćena postavka da je Razgovor odigrao znatnu ulogu u procesu hrvatske jezične standardizacije prije ilirizma. Međutim, K. M., za razliku od B. Kašića prije njega, nije imao nikakvih »jezičnostandardizacijskih namjera«. On u svom djelu terminološki ne razlikuje slavenske jezike, već ih naprosto spaja pojmom »slovinski jezik«. Da je ipak bio svjestan i suptilnijih jezičnih razlika na prostorima bliskim vlastitu zavičaju pokazuje pojava hiperijekavizama u pjesmama koje posvećuje osobama iz okolina koje ne dijele njegov ikavsko-štokavski idiom: pravoslavcima, jezik kojih na jednom mjestu naziva »preoslavnim«, Dubrovčanima, Bokeljima, Ličanima i Zagrepčanima. Svoj je pak jezik u Korabljici nazvao bosanskim, što možda opet ukazuje na fluidnost njegovih stajališta o jeziku. Premda su prihvaćali Kačićevo književno djelo, ilirci nisu prihvatili i njegov jezik kao jedan od temelja standardizacije. To je pokušao učiniti A. Kuzmanić u Dalmaciji, no njegov je projekt ostao bez znatnijih rezultata. Ocjena književnopovijesnoga značenja Kačićeva opusa uglavnom se poistovjećuje sa značenjem njegova Razgovora u razvoju hrvatske književnosti, pismenosti i kulture. Popularnost obiju njegovih hrvatskih knjiga svakako je pridonijela prodiranju i zadržavanju njihovih biblijskih i svjetovnopovijesnih sadržaja u širokoj čitateljskoj publici sve do kraja XIX. st., pa ulaze u okvir specifične varijante hrvatskoga, prema priprostom puku orijentiranoga prosvjetiteljstva, dionik kojega je na sjeveru Hrvatske bio M. A. Relković i njegov Satir. Ostaje, međutim, sumnja koliko su ideje i vrijednosti koje se iz njih mogu iščitati prelazile okvire idejnoga obzora sedamnaestostoljetne katoličke obnove (veličanje junačke prošlosti južnih Slavena, protuturska tendencija). — K. M. tema je mnogobrojnih književnih i umjetničkih radova, od kojih se većina, uz izdanja djela, čuva u njegovu Arhivu, utemeljenu 1954. pri zaostroškom samostanu. Osim nekoliko pjesnikovih portreta u ulju iz XIX. st. nepoznatih autora i A. Popovića iz 1936, ondje su slike Rudolfa Maračića (1955) i M. Veže (1960), nadahnute pojedinostima iz njegova života, te skupni portret (1957) Iva Slivaka, gdje je prikazan među velikanima hrvatske prošlosti, kao i na freski Krist u hrvatskoj povijesti (1941) G. Stupice u crkvi Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata na zagrebačkoj Medvednici. Lik mu se nalazi i na poštanskim markama (1954, 2004). God. 1890. u Makarskoj mu je podignut brončani spomenik, rad I. Rendića, kojega je drugi odljev 1891. postavljen u Zagrebu na raskrižju Ilice i Mesničke ul. Isti je autor za samostansku crkvu u Zaostrogu 1889. oblikovao mramorno poprsje, prema kojem je 1890. izrađena spomen-medalja. Drugi njegov spomenik, postavljen u Bristu 1960, izradio je I. Meštrović. Poznat i po nadimku Starac Milovan, K. M. opjevan je u pjesmama P. Preradovića, S. S. Kranjčevića, A. Tresića Pavičića, H. Badalića, I. Trnskoga, u svoja romaneskna djela uvrstili su ga K. Š. Gjalski, V. Nazor, V. Novak, a posvećeno mu je i nekoliko prigodnih zborova (I. Zajc i N. Faller 1890; M. Kovačec 1954; A. Milanović 1960). Njegovim je imenom 1967. nazivan kulturnopovijesni zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, Kačić, a u prigodi obljetnica djelomično ili potpuno posvećena su mu izdanja Vienac uzdarja narodnoga (Zadar 1861), Vienac (1890, 34), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1954, 38), Dva hrvatska jubileja (Buenos Aires 1955), Građa za povijest književnosti hrvatske (1971, 30), B’’lgari i h’’rvati prez vekovete. Andrija Kačič Miošič i b’’lgarite (Sofija 2000), Franjevci svomu bratu fra Andriji Kačiću (Split 2004). Tristota je obljetnica rođenja popraćena dokumentarnim filmom Ivana Jukića Fra Andrija Kačić Miošić, izložbom Ma viruj mi, moj štioče poštovani u NSK, 38. međunarodnom smotrom folklora, međunarodnim simpozijem u organizaciji HAZU, a 2004. proglašena je Godinom Andrije Kačića Miošića.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
KAČIĆ MIOŠIĆ, Andrija. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/kacic-miosic-andrija>.