KALDA, Lav

KALDA, Lav (Leo, Leon, Lavoslav), arhitekt (Wagstadt, danas Bílovec, 10. IX. 1880 — Zagreb, 10. X. 1956). Višu državnu obrtnu školu završio u Brnu. Na poziv M. Pilara 1898. dolazi u Zagreb, u kojem je stekao zavičajnost i hrvatsko državljanstvo 1907. Od 1903. studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču u specijalnoj školi Viktora Luntza, isprva u Alfreda Castelliza, a od 1904, kada je nagrađen zlatnom Fügerovom medaljom, do kraja studija 1906. u Friedricha Ohmanna. Za studija radio u zagrebačkom građevinskom poduzeću »Pilar, Mally i Bauda« i izveo više od 30 gradnja, industrijskih pogona, nadogradnja kuća te novogradnja stambenih višekatnica prema vlastitim projektima, s izrazitijim elementima secesijske arhitekture (Gundulićeva ul., kbr. 56 i 52, 1902. i 1904; Mihanovićeva ul., kbr. 38, 1903; Gajeva ul., kbr. 44, 1906), i izradio projekt podružnice Austro-ugarske banke (Jurišićeva ul., kbr. 17, 1906). God. 1908. osniva poduzeće »Kalda i Štefan, arhitekti i graditelji«, a 1922. »Arhitekt Lav Kalda, gradjevno poduzetništvo«, u kojem djeluje do 1934. Od 1949. do umirovljenja 1950. radi u državnom građevinskom poduzeću Visokogradnja. Projektirao je ili gradio više od 150 javnih i privatnih zgrada. Njegov se opus, pod snažnim utjecajem secesije, kretao u izrazu prema apstraktnom formalnom arhitektonskom jeziku. Isprva, uglavnom prema nacrtu Karla Susana, radi izvedbene nacrte i gradi novu vladinu palaču na zagrebačkom Markovu trgu (1908), gdje vodi i pregradnju sabornice (1909), potom podiže prijamnu zgradu Medicinskoga fakulteta (1910), prvu zgradu buduće klinike na Šalati. Izveo je u Zagrebu zgradu Trgovačko-obrtničke komore s reprezentativnom dvoranom i otmjenim vestibulima (Rooseveltov trg, kbr. 2, 1911), Dom društva »Merkur« (Perkovčeva ul., kbr. 1 i 3, 1913), stambenu zgradu Društva općinskih činovnika (Dalmatinska ul., kbr. 12, 1927), Čehoslovački narodni dom (Šubićeva ul., kbr. 20, 1930), u Crikvenici zgradu Prve hrvatske štedionice (1923), u Hrastovcu kraj Garešnice evangeličku crkvu (1929); sve se odlikuju jednostavnom monumentalnošću i visokom razinom izvedbe. Od stambenih građevina u Zagrebu ističu se kuća Blažek-Herburger (Prilaz Gj. Deželića, kbr. 48, 1908), obiteljske kuće u Nazorovoj ul., Sorg (kbr. 29, 1908), Rožić (kbr. 33, 1908) i ljetnikovac Šenoa (kbr. 26, 1910), dvokatna kuća Pavelić, iznimne kompozicije pročelja (Masarykova ul., kbr. 8, 1909), dvorišna vila industrijalca Armina Schreinera (Prilaz Gj. Deželića, kbr. 30, 1920), stambeno-poslovna kuća (Ul. kralja Držislava, kbr. 7, 1922), trokatnica Novaković (Masarykova ul., kbr. 17, 1924), reprezentativna uglovnica Ullmann (ugao Trga žrtava fašizma i Ul. kralja Držislava, 1924–25), dvokatnica Presiček (Medveščak, kbr. 15, 1928), a u Crikvenici vila Pavelić (1908). U Ljubljani podiže vilu Antloga (Hajdrihova ul., kbr. 24, 1932–33), najamnu vilu Papež (Teslova ul., kbr. 23, 1933) i vilu Rozman (Jamova ul., kbr. 18, 1936). Izvevši mnoge pregradnje i dogradnje, iz neuglednih građevina oblikovao je otmjene moderne zgrade, poput kuće Pavelić s karakterističnim ugaonim erkerima i bogatim ukrasima uokolo prozora (ugao Dalmatinske ul., kbr. 2 i Frankopanske ul., kbr. 14, 1909), obiteljske kuće Moguš (Langov trg, kbr. 4, 1922), vile Crnadak (Jurjevska ul., kbr. 26, 1922–23), vile Engelsberger (Nazorova ul., kbr. 25, 1932), adaptacije kuće Brozović (Masarykova ul., kbr. 18, 1919) i dvorišnoga dijela Ilice, kbr. 29 (1908. i 1926), gdje je bilo sjedište njegove tvrtke. Bilo da je riječ o adaptaciji ili novogradnji, oblikovao je mnoge ulične uglove, poput kuće Društva nekretnina (Gundulićeva i Mihanovićeva ul.), četverokatne palače s mansardom Jadranskoga osiguravajućega društva (Hatzova i Petrinjska ul.), a posebno se uspjelom držala zgrada Zanatlijske banke (Gundulićeva ul., kbr. 8 i Varšavska ul., 1925), gdje je staroj dvokatnici dogradio kat i mansardu te ju vještim proporcioniranjem preoblikovao u suvremenu zgradu. Izveo je i uglovnicu osiguravajućega društva »Croatia« (Masarykova ul., kbr. 1 i Preradovićeva ul., 1911). Radio je na više industrijskih prostora: Miramarska cesta, kbr. 32 i 52 (1909), Schreinerovo skladište glinene robe i uredski prostori u dvorištu Prilaza Gj. Deželića, kbr. 30 (1909), dvorišne zgrade tvornice »Franck« u Vodovodnoj ul. (od 1908) i pomoćne zgrade Paromlina (od 1909). Od njegovih nerealiziranih projekata najbitniji je onaj za hrvatski narodni muzej na Akademičkom trgu (danas Strossmayerov trg) u Zagrebu (1911–13), koji je poslužio kao programska podloga natječaju raspisanom 1914 (zbog rata nije realiziran); sudjelovao 1930. u pozivnom natječaju za stambenu zgradu JAZU na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Izlagao na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. Njegov se arhitektonski rukopis izdvaja mirnim i čvrstim oblicima, prepoznatljivim motivima erkera, vještom razdiobom stambenoga prostora te reduktivističkim oblikovanjem, otmjenošću i skladom realizacija. Pripadao je generaciji hrvatskih arhitekata koja je Zagrebu dala velegradsko obilježje i dokazala da domaći arhitekti mogu profesionalno i kvalitetno obaviti svaki arhitektonski zadatak.