KÁN

KÁN, plemićki rod (XII–XIV. st.). Predak roda bio bi Keán, bugarski poglavar iz doba kralja Stjepana I. ili njegova oca Gejze, a spominju ga starije ugarske kronike. Ime roda u izvornoj je svezi s naslovom kagan. U grbu im je nadesno prolazeći leopard (prema pečatu iz 1224) u donjem polju vodoravno razdijeljena štita, a gornje je polje prazno. Od starije baranjske ili šikloške loze, nazvane prema glavnom posjedu i utvrdi Siklós, odvojila se vjerojatno tijekom druge četvrtine XIII. st. transilvanska loza. Rodu Kán pripadao je, čini se, splitski nadbiskup Petar (Ugrin), sin Chitilenov, koji je 1185. u Splitu sazvao crkveni sabor na kojem su osuđeni dualistički heretici, a poslije je bio kaločki nadbiskup 1190–92. God. 1183. spominje se kao patron benediktinske opatije Presvetoga Trojstva sjeverno od Siklósa, koja je i poslije bila pod patronatom šikloške loze. Jedan od najistaknutijih članova roda bio je velikaš Gyula, u vrelima poznat i kao Jula magnus. Spominje se kao transilvanski vojvoda 1201. i 1214, vrhovni sudac 1212–13, ban čitave Slavonije 1213, 1219. i 1229–35, te palatin 1215–17. i 1222–26. Posjedovao je Našice i znatan dio rane Novačke županije između Papuka i Drave. Dio našičkoga vlastelinstva darovao je 1230. sa suprugom Helenom templarima (poslije posjed Sveti Martin). Umro je u kraljevoj nemilosti oko 1238, a posjed Našice dao je 1240. herceg Koloman magistru Dimitriju iz roda Aba, pretku Našičkih. Gyulin unuk Nikola utemeljio je oko 1280. u Bajcsu kraj Siklósa pavlinski samostan Svih svetih. Vjerojatno 1268. od kraljevića Stjepana dobio je natrag djedove transilvanske posjede. Nikolin sin Gyula bio je 1294. baranjski i tolnski župan, a prvi se spominje i kao gospodar šikloške utvrde. Drugi sin, Petar, oženjen Katarinom, sestrom zagrebačkoga biskupa Ladislava de Kobola, bio je baranjski župan 1313. Petar i njegovi sinovi Pavao, Stjepan i Nikola rješavali su 1337. pred Pečuškim kaptolom posjedovni spor s Voćinskima iz roda Aba oko međa vlastelinstva Sveta Elizabeta s 11 predija (vjerojatno područje današnjega zaseoka Eržebet između Suhopolja i Cabune). Obitelj Šikloških imala je tada još uvijek udjele i na obližnjim vlastelinstvima Voćin, Novak i Drenovac, ali je 1387. izgubila matičnu utvrdu zbog sudjelovanja u protudvorskoj pobuni i izumrla 1395. s posljednjim članom Jurjem. Začetnik transilvanske loze roda bio je Ladislav (prema M. Wertneru sin Gyule iz prve pol. XIII. st.). On je od 1217. kraljev glavni konjušar, 1221. požeški župan, 1224–35. vrhovni sudac, 1242–45. palatin, a potkraj 1245. i ban i vojvoda čitave Slavonije, vjerojatno do smrti 1246. ili 1247. Sin mu Ladislav bio je 1260–67. i 1275–76. transilvanski vojvoda, a 1273. vrhovni sudac. Njegov sin Ladislav bio je transilvanski vojvoda 1297–1315. i osilio se kao najmoćniji »oligarh« u Transilvaniji i u dolini Mureşa. Golemim posjedima upravljao je iz dvora u Devi na Mureşu. God. 1306. zarobio je Otona Bavarskoga, jednoga od pretendenata na ugarsko prijestolje, te ga prisilio da napusti Ugarsku i odustane od kraljevskih ambicija. Ladislav je tada prigrabio krunu Arpadovića (vratio ju je tek 1310. kad mu je papinski legat Gentile da Montefiore zaprijetio izopćenjem). Nakon njegove smrti 1315. kralj je obnovio vlast u Transilvaniji, iako su Ladislavovi sinovi ondje još neko vrijeme, uz pomoć vlaškoga vojvode Basaraba I, izazivali bune i nemire. Predak zasebne loze roda Kán bio je, vjerojatno, i Lovro, transilvanski vojvoda 1242–52. i gospodar utvrde Illyéd (Ilidia) u Krašovskoj županiji (današnji rumunjski Banat). Njegov je sin Lovro, zvan Chete, bio severinski ban 1270–91, a unuk Lőkös navodi se kao velikaš. Nakon njegove smrti 1308. spomenuta utvrda pripala je kralju.