KANIŠKI

KANIŠKI (Kanižajevci, Kanižaji, Kanižki, de Kanisa, de Kanizsa, de Kanysa, Kanysa, Kanisay, Kanysay, Kanyssay, Szarvkői, Hornstein), plemićka obitelj. Grana su ugarskoga plemićkoga roda Osl, a čine ju potomci Lovre (u. 1330), sina Emerika Csornaija. Lovro se u vrelima prvi put javlja 1308. Obnašao je dužnost podžupana županija Sopron 1313. i Zala oko 1317–20, pa zaladskoga 1321–23. i varaždinskoga župana 1328–30. Bio je familijar Nikole Gisingovca, 1317–20. kaštelan njegova grada Kaniže (danas Nagykanizsa). Kralj Karlo I. Robert oduzeo je 1321. Kanižu Nikoli i darovao ju Lovri te se od tada članovi obitelji po njoj nazivaju Kaniški. Lovro je poginuo boreći se na kraljevoj strani u Zakarpaću. Njegovi su sinovi Benedikt (spominje se 1337–63), mladi vitez na kraljičinu dvoru 1359–60, biskup i banski namjesnik → STJEPAN te Ivan (u. 1369. ili 1370), koji se u vrelima spominje od 1330. Na dvoru Ludovika I. Anžuvinca bio je mladi vitez 1337–48, vitez 1350–69, sudjelovao je u njegovu ratu protiv Mlečana i bio ranjen pod Zadrom. Župan je Županije Bars i kaštelan Léve (danas Levice u Slovačkoj) 1362. te s bratom Stjepanom obnaša dužnost namjesnika banske časti. Poslije se spominje kao sanski i vrbaski 1365–66. te varaždinski i zagorski župan 1366. Pred smrt bio je župan županija Vas i Sopron 1369. Braća Stjepan i Ivan godinama su bili među najpouzdanijim Ludovikovim ljudima, pa im je kralj zbog zasluga potvrdio 1357. posjede i prava što ih je njihovu ocu dao Karlo I. Robert, a njihove podložnike izuzeo iz svake sudbenosti, osim njihove. Ivan je 1364. kupio Szarvkő (danas Hornstein) u Županiji Sopron. Njegovi su sinovi nadbiskup → IVAN, Nikola (u. 1404) i Stjepan (u. između 1427. i 1429). Nikola se spominje od 1367. Bio je župan Županije Zala 1374–75. i kaštelan Óvára u Županiji Moson 1383–85 (s Pavlom Horvatom išao je 1385. u Napulj ponuditi krunu Karlu Dračkomu), potom istodobno župan županija Vas, Sopron i Zala 1387–1401. i Županije Komárom (prije 1403). Obnašao je dužnost magistra tavernika 1388–98. i proveo istragu 1391–92. o sukobima između građana Gradeca i Zagrebačkoga kaptola te bio sudac Kumanaca 1394–95. Stjepan se javlja 1369, a 1386. bio je u pratnji kraljica Marije i Elizabete kad su ih kraj Gorjana napala braća Horvat. Spominje se 1390. kao mladi vitez na kraljevu dvoru, potom je obnašao dužnost sikulskoga župana 1391–95, magistra kraljevskih vratara 1395–1401, župana županija Somogy 1395–1401. i Sopron 1411–27. Namjesnik upravitelja dobara Győrske biskupije bio je 1416–17. te čuvar prava Ostrogonske nadbiskupije 1418–19, a 1422. spomenut je među barunima Kraljevstva. Kao pristaše Žigmunda Luksemburgovca 1380-ih i 1390-ih braća Ivan, Nikola i Stjepan stekli su znatne posjede i povlastice. Njihove je podanike iz Kismartona (danas Željezno) u Županiji Sopron Žigmund 1390. oslobodio plaćanja tridesetine prilikom prelaska u Austriju, a 1392. dao im je posjede nevjernoga Ivana Svetačkoga u Križevačkoj županiji. Sudjelovali su u borbama s braćom Horvat i njihovu zarobljivanju te u bitki kraj Nikopola 1396, te im je Žigmund za zasluge stečene u borbama protiv buntovnika u Hrvatskoj i Turaka 1397. darovao Simontornyu u Županiji Tolna, koju je prethodno zbog pobune oduzeo Stjepanu Lackoviću. Tih su godina prvo u zalog, a potom kraljevim darovnicama dobili Borostyánko (danas Bernstein) i Léku (danas Lockenhaus) u Županiji Vas. U Županiji Sopron stekli su Kapuvár 1387, Oszlop (danas Uzlop) 1393, Rov (danas Roburg) 1390, te su bili među najmoćnijim obiteljima u Hrvatskoj i Ugarskoj. Na poč. XV. st. pristaju uz Žigmundove protivnike, pa su se Nikola i Stjepan 1403. utaborili na Raabu kako bi spriječili njegov povratak u Ugarsku. Nakon što je Žigmund suzbio otpor nezadovoljnika, mire se s njim i dobivaju oprost. Njihovi su potomci obnašali visoke državne službe. Nikolin sin Ivan (u. 1428. ili 1429) spominje se kao dvoranin 1414–22. te župan Županije Sopron 1428. Njegov sin Emerik (u. između 1465. i 1467) bio je župan Županije Vas 1442–43, a Emerikov sin Nikola (u. 1492. ili 1493) župan Županije Zala. Stjepanov sin Ladislav (u. 1434) obnašao je dužnost župana Županije Sopron 1428–34. Ladislavov sin Ladislav (u. 1477. ili 1478) bio je magistar kraljevih konjušnika 1464–66. Njegovi su sinovi hrvatsko-slavonski ban → LADISLAV, magistar peharnika Stjepan (u vrelima se spominje 1471–1505) i Ivan (u. 1522), koji je bio u službi cara Maksimilijana I. Habsburgovca. Sin drugoga Ladislavova sina Nikole (spominje se 1431–69), župana županija Zala, Sopron i Vas, bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban → JURAJ. Njegova sestra Doroteja (spominje se 1504–31) bila je supruga palatina Emerika Perényija. Jurjev sin Ladislav (spominje se 1497–1525) bio je župan Županije Vas. Smrću njegova sina Franje (u. 1532) obitelj je izumrla u muškoj lozi. Posjede su imali i u županijama Požun, Nyitra i Somogy, a u hrvatskim zemljama u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji. U Križevačkoj županiji držali su Međurić, Sređane Donje i Gaj kraj Pakraca na međurićkom vlastelinstvu od 1497. te Kraljevu Veliku 1512–24. Posjedovali su i dijelove vlastelinstva Steničnjak, koje je banu Jurju i njegovu sinu Ladislavu 1508. ustupio Stjepan Egervári. U poreznim popisima iz 1507, 1517. i 1520. spominju se kao vlasnici Rečice i Luke Pokupske u Zagrebačkoj županiji, koje su pripadale tomu vlastelinstvu. Kaniški su 1523. gotovo izgubili Steničnjak kad ga je kralj Ludovik II. Jagelović darovao Ivanu Drágfiju, ali ga je on vratio Ladislavu, suprugu svoje sestre Ane. Nakon smrti posljednjega muškoga člana obitelji posjedi su prešli u ruke njegove sestre Uršule (u. 1571) i njezina supruga Tome Nádasdyja.