KANIŽAJ, Pajo

KANIŽAJ, Pajo (Pavao), pjesnik, humorist, dječji pisac i skupljač slika (Đelekovec, 22. VII. 1939). Maturirao u Koprivnici 1958, studij južnoslavenskih jezika i književnosti završio 1967. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1964. bio vanjski suradnik, a od 1965. do 1998. urednik zabavnih, humorističnih i dječjih emisija i serija, potom do 2000. urednik umjetničkoga programa TV Zagreb (danas HRT). Umirovljen 2001. Prvim stihovima javio se u listu Osvit (1957). Objavljivao pretežno satirično-humorističnu prozu i poeziju na hrvatskom standardnom jeziku i književnoj kajkavštini u periodicima Glas Podravine (1957–59, 1961), Polet (1958), Pavliha (Ljubljana, 1964–70), 15 dana (1964, 1968), Jež (Beograd 1965–73), Tovariš (Ljubljana 1965–70), Tedenska tribuna (Ljubljana 1966, 1968), Republika (1967–70, 1991), Kaj (1968–70, 1982), Most (1976), Dubrovnik (1986), Gesta (1988), Forum (1989, 1994), Haiku (2003), pisao i uređivao humoristične rubrike u listovima i tjednicima Studentski list (1961–64), Studio (1964–68, 1990), Vjesnikov izbor (1965–68), Tlo (1969), Hrvatski tjednik (1971), Vjesnik (1990, 1993), Večernji list (1991–92, 1998–2000), Slobodna Dalmacija (1994–95, 1999) i Varaždinske vijesti (od 2002) te bio glavni urednik časopisa Paradoks (1966–67; Paradoksi, 1989–90) i Žalac (1995). Kao aforističar i satiričar (Na Golom otoku, 1967; Jedi bližnjega svoga, 1970; Naprijed u rikverc, 1988) duhovit je i jedak komentator društvene zbilje, a u kajkavskom pjesničkom opusu (Kralju Tomislavu, 1971; I onda neš pil, 1995) iskričavom kerempuhovskom peckavošću i šaljivošću otkriva se kao vrstan humorist. Igra, vedrina i humor značajke su i njegova stvaralaštva za djecu. Surađuje u dječjim časopisima Modra lasta (1967–95, 2003–05), Smib (1970–90, 2003–04), Radost (1971–2004) i Prvi izbor (od 2001). Objavio je više knjiga pjesama i priča za djecu te je autor tekstova četrdesetak u Zagrebu tiskanih slikovnica (Ure žure vrijeme jure, 1991; Čudnovate zgode šegrta Hlapića, 1992; Kako dugo traje ljubav malog Paje, 1993; Diznić drvo, 1994; Dobra, nježna, baka snježna, 1994; Hrvatska domovina, 1995). Većina njegovih pjesničkih zbirka, od kojih su neke kazališno uprizorene, sadržava i leksički bogate kajkavske cikluse (Bila jednom jedna plava, 1970, Nagrada »Ivana Brlić-Mažuranić« 1970; Prsluk pucam, 1976; Šarabara, 1976; Zeleni brkovi, 1986; Zdrprmapan, 1990; 3čave pjesme, 1993, Nagrada »Grigor Vitez« 1994; Čudo u djetetu, 2002). Stvarajući u maniri leksičkoga ludizma i poigravajući se jezikom, formom i sadržajem, K. radikalno mijenja tradicionalni pjesnički izraz te je djelima, koja su u književnosti postala paradigmom dječjega humora, uvršten u dječje hrvatske klasike i ocijenjen kao »jedan od najvećih eksperimentatora u hrvatskoj dječjoj poeziji« (Dubravka Težak). Otklon od konvencionalne poetike i normirana i ustaljena književnoga izraza iskazuje i u žanrovski raznolikoj komično-satiričnoj prozi Zapisi odraslog limača (1978) te u zbirkama duhovitih priča Kad sam bio odrastao (1983) i Prozor u prozu (2003), prepletenih jezičnim kovanicama i prožetih parodijom. Baveći se enigmatikom, stihovane priloge uvrštava u novinske humoristične rubrike ili kao cikluse u zbirke (Enigmatika nije matematika u Čudo u djetetu). Uredio je humoristički vodič Kerempuh (1968) te priredio i predgovorom popratio zbirku šala Bobi i Rudi (Zagreb 1998). Autor je desetak radijskih i TV komedija za djecu i odrasle (Guske koje nisu spasile Rim, 1969; Brašnasta poplava, 1970; Psihijatar za ure, 1971), tekstova za dječje predstave E, moj Gorane (Pionirsko kazalište Rijeka, 1975), Prvi cvjetni rat (Kazalište lutaka Zadar, 1976), Minica (Zagrebačko kazalište lutaka, 1985), Djevojčica i neman (Kazalište lutaka »Trešnja«, Zagreb 1992), 3čave priče (Gradsko kazalište »Žar ptica«, Zagreb 1998), suautor dramskih satira Ispeci, pa prešuti (1964) i Izlaz iz situacije (1989) te glazbene komedije Tata, udajem se za crnca (1978). Napisao scenarij za cjelovečernji crtani film Šegrt Hlapić (2002) prema romanu Ivane Brlić-Mažuranić. Mnoge su mu pjesme uglazbljene te izvođene i nagrađivane na festivalima, snimljene na LP pločama, kasetama i CD (Jesi videl, Prsluk pucam, Vužgi, Hrvacki kraj, Beat na moru, Ljubav stvara čuda, Vezovi i jorgovani). Sudjelovao na Smotri kajkavskog pjesništva Samobor 1971 (nagrada Zlatna lira) i Samoborskim haiku susretima 1995–97. te objavljivao u njihovim edicijama. Aforizmi su mu uvršteni u Veliku Epohinu enciklopediju aforizama (Zagreb 1968), a zastupljen je u antologijama Antologija novije kajkavske lirike, Zlatna knjiga svjetske poezije za djecu, 1975; Ogenj reči, 1986; Antologija hrvatske kajkavske drame, Sunčeva livada, 1990; Prozori djetinjstva, 1991; U ovom strašnom času, 1992; Antologija hrvatske dječje poezije, 1994; Antologija hrvatskoga haiku pjesništva, Kip domovine, 1996; Mila si nam ti jedina, 1998; Antologija hrvatskog humora, Rieči sa zviranjka, 1999 (objavljene u Zagrebu), Ta pametne (Ljubljana 1983), Antologija hrvatskog aforizma (Imotski 1993) i Antologija hrvatskog epigrama (Split 1994). Prevođen je na slovenski, makedonski, slovački, češki, poljski, ruski, bugarski, talijanski, španjolski, engleski, njemački i japanski jezik. Dobio nagrade na međunarodnom festivalu humora u Bordigheri (1967), Zlatnu sirenu (1969) i Zlatno Kerempuhovo pero (1971) te nagradu za haiku u Tokyju (1998).