KAPOR, Ljubomir

KAPOR, Ljubomir, glumac (Oklaj, 21. IX. 1932). U Dubrovniku završio gimnaziju 1953, u Zagrebu diplomirao na ADU 1957. Za gimnazijskih se dana amaterski bavio glumom u KUD »Marin Držić«, profesionalnu karijeru započeo 1954. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište »Gavella«) kao honorarni suradnik. Od 1957. do umirovljenja 1998. stalni je i jedan od ključnih članova ansambla. Razvivši se u karakternoga glumca s istančanim smislom za psihološko nijansiranje likova, stvorio je niz zapaženih uloga u dramskom i komičnom repertoaru (Popiva, Dundo Maroje, M. Držić, 1958; Tristan, Vrtlarov pas, Lope de Vega, 1960; Duklin, Komedija od Raskota, nepoznati autor, 1961; Petar, Malograđani, M. Gorki, 1963; Cléante, Škrtac, Molière, 1966; Lojze, Kruh, Č. Prica, 1976, Nagrada »Gavellinih večeri«; Ivo, Adagio, Lada Kaštelan, 1987; Težak Andre, Maske na paragrafima, J. Kosor, 1989, Nagrada »Dubravko Dujšin« 1990; Don Zane, Glorija, R. Marinković, 1995; Jakov, Sinovi umiru prvi, Mate Matišić, 2005, Nagrada »Marul«, 2006). Nastupao je i u Teatru &TD (Klaun, Žeđ i glad, E. Ionesco, 1969; On, Mahnitanje u dvoje, Ionesco, 1970), Zagrebačkom kazalištu mladih (Svetozar Pribićević, Smrt Stjepana Radića, T. Bakarić, 1989), s Teatrom u gostima (George Roper, Kad mačke odu, J. Mortimer i B. Cooke, 1986; Micky, Dame u nevolji, A. Ayckbourn, 2003) i u Teatru Rugantino (Bepo Malatija, U sjeni Green Hilla, J. Božanić, 2000), a portretirajući Lovru Kalebića u Ljubovnicima nepoznatog autora 1969. na Dubrovačkim ljetnim igrama te Corbaccia u Volponeu B. Jonsona 1977. na Splitskom ljetu i Dubrovačkim ljetnim igrama ostvario je neke od svojih najuspjelijih kreacija. Od poč. 1990-ih često nastupa u predstavama Satiričkoga kazališta »Kerempuh«, gdje se ističu njegove komične i satirične interpretacije u djelima M. Grgića (Duje, Split 3, 1990), N. Stazića (Bernard, Domovnica d. d., 1993, Nagrada hrvatskoga glumišta 1994; Jakov, Ratni profiteri u Hrvata, 1995, Nagrada »Zlatni smijeh«; Drugi činovnik, Pljuska, 1998), B. Senkera, T. Mujičića i N. Škrabe (Atilio Brdarić ili Montecchi, Hist(o/e)rijada, 1998) te F. Hadžića (Ministar, Ministrov sin, 1999). Iako je široj publici poznat ponajprije kao vrstan komičar, vrhunske je domete ostvario i u suvremenom europskom avangardnom repertoaru, nastupajući u dramama H. Pintera (Gus, Lift za kuhinju, 1969, »Gavella«) i S. Becketta (Estragon, U očekivanju Godota, 1985, Nagrada »Gavellinih večeri«, Glumačka družina »Histrion«). Surađivao je s redateljima različitih stilsko-poetičkih obilježja od B. Gavelle, M. Škiljana, D. Radojevića, K. Spaića, B. Violića do V. Kljakovića, J. Juvančića, Ž. Mesarića, P. Večeka i V. Dulića te je redovito hvaljen zbog glumačkoga pristajanja uz različite redateljske estetike i koncepcije kao i prilagođivanja skupnoj igri ansambla. Među njegovim glumačkim vrlinama ističu se i nenametljiva komika bez velike karikaturalnosti i vješto doziranje što tragikomičnih tonova, što satiričnih žalaca. Zahvaljujući prirođenomu osjećaju za interpretaciju različitih narječja, često je glumio dijalektalno obojene uloge, osobito one iz dalmatinsko-mediteranskoga podneblja, oživivši čitavu galeriju junaka suvremenih hrvatskih pisaca I. Brešana (Mate Rogulja, Pero Šašac, Šore, Kratki kurs dugog propadanja, 1992; Bone Kulić, Gnjida, 1999) i Matišića (Jozo, Božićna bajka, 1990, Nagrada »Gavellinih večeri«; Cinco, Cinco i Marinko, 1992). Odigrao je i mnoge dojmljive epizode u dramama hrvatskih i svjetskih klasika poput onih u djelima N. Nalješkovića (Satir, Komedija treća i Đivo, Komedija sedma, 1959), Držića (Grk, Tripče de Utolče, 1968; Niko, Skup, 1974), T. Brezovačkoga (Pisarovič, Matijaš grabancijaš dijak, 1970), A. Millera (Mehaničar, Sjećanje na dva ponedjeljka, 1958), C. Goldonija (Harlekin, Lukava udovica, 1962) i Molièrea (Valère, Tartuffe, 1964). Od studentskih dana glumio u radijskim dramama (M. Sršen, Farsa od gvere, 1994), a od kraja 1960-ih i na TV i filmu. Igrao je u TV serijama U registraturi (J. Marušić, 1976), Mačak pod šljemom (B. Makarović, 1978) i Nepokoreni grad (E. Galić i Z. Tadić, 1981), a osobito se proslavio ulogom Picaferaja u Velom mistu (Marušić, 1981). Zapažen je u filmovima Prijeki sud (B. Ivanda, 1978), Život sa stricem (K. Papić, 1988), Luka (T. Radić, 1992), Sedma kronika (B. Gamulin, 1996), Božić u Beču (B. Schmidt, 1997), Maršal (Vinko Brešan, 1999) i Kad mrtvi zapjevaju (Papić, 1999). Posuđuje glas likovima iz animiranih filmova.