KARINA

KARINA (Carina), plemićka obitelj u Bakru i Senju. Potječe iz Bergama, gdje je pripadala plemićkomu staležu i isticala se u gospodarskom i političkom životu. U dokumentima im se prezime javlja i u oblicima De Carina, De Karina, Decarin, Dekarin, Delcaro i Karina. Utemeljitelj obitelji u Hrvatskoj, Ottavio, doselio se 1630. s još nekoliko talijanskih trgovačkih obitelji u Bakar na poziv Petra Zrinskoga, vlasnika grada, kako bi unaprijedili trgovinu i pomorstvo toga kraja. Hrvatsko-ugarsko plemstvo podijelio je kralj Leopold I. 1675. braći Aleksandru, Bartolu, Pavlu, Franji i Jakovu. Te godine Aleksandar se spominje kao ortak bakarskoga kapetana Andrije Kodermana, koji je kršio odredbe gradskoga urbara te su se Bakrani tužili kralju. Kako su nakon pogubljenja Zrinskoga 1671. njegova imanja u Primorju konfiscirana i dodijeljena na upravu Ugarskoj komori, članovi obitelji stupili su u komorsku službu; istaknuo se Bartol kao administrator bakarske luke, a Jakov se radi trgovačkih poslova odselio u Senj. Pripadnici bakarskoga ogranka bili su najčešće pomorski kapetani i službenici komorske uprave, a 1778. dobili su i gradski patricijat. U gradu su posjedovali renesansnu kuću, a u crkvi Majke Božje od Porta obiteljsku grobnicu; ondje je danas nadgrobna ploča s natpisom iz 1687. i grbom iz 1730. Iz obitelji je poteklo nekoliko kanonika Bakarskoga kaptola; Bartolomej, zabilježen 1708, 1722. i 1726, obitavao je u vlastitoj kući koju je dao sagraditi 1722, Franjo Toma bio je bakarski župnik 1723–52, a Emanuel, bivši pavlin, bio je biskupski ekonom. Pripadnici obitelji djelovali su i u Grobniku; Anton je oko 1734. bio grobnički kapetan, a 1753. spominje se kao kaštelan. Iz obitelji potječu i isusovci Franjo (1696–1769) i Josip (1712–1791). Franjo je u Red ušao 1712, 1715–17. studirao filozofiju u Grazu, a 1722–25. teologiju u Beču. Bio je hrvatski penitencijar u Rimu 1729–33, a potom djelovao kao profesor u Gorici, Grazu, Trnavi, Ljubljani, Klagenfurtu i Trstu do 1752, nakon čega je bio prefekt škola u Zagrebu 1752–53. i Rijeci 1754–69. Josip je 1728. u Beču pristupio Družbi Isusovoj, u Grazu studirao filozofiju 1732–34. i teologiju 1739–42, zatim radio kao gimnazijski profesor u Trstu, Zagrebu, Rijeci i Varaždinu. Od 1744. djelovao je u Gorici kao profesor filozofije i moralne teologije, prokurator, upravitelj Marijine kongregacije, kateheta i ravnatelj isusovačkoga konvikta. Bio je i rektor i knjižničar kolegija u Trstu (1764–66, 1770–73) te rektor u Gorici (1767–69). Objavio je praktični priručnik moralne teologije za uporabu u Tršćanskoj biskupiji Casus conscientiae in usum Dioecesis Tergestinae (S. l., s. a.). — Začetnik senjskoga ogranka, Jakov, neko je vrijeme bio kaštelan grada Hreljina, a 1720. dobio je senjski patricijat. Među njegovim potomcima istaknuo se Franjo, koji je kao kapetan Otočca 1757. sudjelovao u Sedmogodišnjem ratu te nakon bitke kraj Kolína bio odlikovan. Kao član senjskoga gradskoga poglavarstva bio je zaslužan za popločivanje gradskih ulica. Kupnjom i ženidbenim vezama pripadnici obitelji stekli su posjed Žrnovnicu kraj Senja, gdje su imali mlinice, a bili su i vlasnici obližnje tunare u Lukovu. U gradu su posjedovali reprezentativnu palaču s klasicističkim portalom, koja je 1892. prodana Senjskomu kaptolu (danas je u njoj župni ured). S gospodarskim nazadovanjem Senja obitelj se većinom odselila u Rijeku, gdje su se njezini članovi nastavili baviti trgovinom i pomorstvom. Potomci i danas žive u Rijeci, Crikvenici i Brseču. Najmlađemu naraštaju pripada slikar Ljubo de Karina (rođ. 1948).