KARLIĆ, Petar

KARLIĆ, Petar, povjesničar i književni povjesničar (Gospić, 19. XI. 1877 — Zagreb, 24. IV. 1940). Klasičnu gimnaziju završio u Gospiću 1898, studij povijesti i geografije 1903. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1910. doktorirao tezom Izbor i krunisanje Vladislava kralja češkoga za kralja ugarskoga i hrvatskoga (objavljeno u Nastavnom vjesniku, 1905–06). U Grazu 1907. diplomirao slavistiku. Od 1903. radio u zadarskoj klasičnoj gimnaziji, od 1915. te ponovo od 1930. do prijevremenoga umirovljenja 1932. u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji, a 1926–30. u Kraljevskom državnom arhivu u Zagrebu. Na tamošnjem Mudroslovnom fakultetu habilitirao se 1921. za privatnoga docenta opće povijesti novoga vijeka radom o M. Vlačiću te ondje predavao do 1926. V. Klaić predvidio ga je za nasljednika na katedri za hrvatsku povijest, o čem je K. polemizirao s B. Vodnikom (Hrvat, 1923, 859–860, 893; Hrvatski učitelj, 1923, 4–5), koji je nijekao i izvornost njegova doktorskoga rada (Savremenik, 1921, 3; Jugoslavenska njiva, 1923, I/3, I/5; Riječ, 1923, 6, 15). Kao honorarni docent od 1926. predavao na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Surađivao je s T. Smičiklasom 1903–04. na izdanju Diplomatički zbornik, istražujući u zadarskom arhivu isprave iz XIII. st., a 1911. potaknuo je fotografiranje isprava u tamošnjem samostanu sv. Marije, o čem je priredio i posebnu brošuru (Fotografiranje registra samostana opatica sv. Marije u Zadru. Zagreb 1924). Navlastito je istraživao povijest hrvatskih kraljeva i kraj vladavine narodne dinastije (Vijenac, 1925; Savremenik, 1926; Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu, 1928–29, 1931) te izložio poslije uglavnom prihvaćene, no dijelom i kritizirane teze (Trpimirovići nisu bili protivnici narodne Crkve, a neki su podupirali i slavensko bogoslužje; Zvonimirova zavjernica sukladna je ondašnjim općim prilikama, a kralj nije umro nasilnom smrću i dr.). Otkrio je, objavio i komentirao povijesno-pravni rukopis Statuta Lige ninskoga kotara (Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 1912; Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu, 1913, 1935; Šumarski list, 1915) te na arhivskoj građi proučavao povijest novina Kraljski Dalmatin i doba francuske uprave u Dalmaciji (Kraljski Dalmatin, 1912; Nastavni vjesnik, 1916–18). Sastavio je brošuru o osnutku i početnoj djelatnosti Matice dalmatinske (1907), u povodu njezine 50. obljetnice iscrpan pregled djelovanja s opisom istodobnoga kulturnoga i političkoga preporoda Dalmacije (1913), napisao studiju o Klaiću (1928). Istraživao je i književnu povijest; otkrio djela dotad nepoznatih pisaca iz druge pol. XVI. st., Hvarkinju M. Benetovića (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1916; komentari u Obzoru, 1915, i Nastavnom vjesniku, 1915–16, 1919–20) i Psalme Davidove L. Polovinića (Djela JAZU, 1917), te komediju Ljubovnici 1917 (Dubrovačka komedija XVI. vijeka. Dubrovnik 1921; komentar u Jugoslavenskoj njivi, 1922), koju je pripisao M. Držiću. Osobito ga je zaokupljao rukopis Osmana I. Gundulića (Program C. k. velike državne gimnazije u Zadru, 1907–09, 1913–14; Nastavni vjesnik, 1910–12, 1919–20; Obzor, 1911; Ljetopis JAZU, 1917), a kritički je priređivao i djela J. Palmotića (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1920, 1927). — Druge je radove, osvrte, nekrologe i prigodne članke, objavljivao u izdanjima Program C. k. velike državne gimnazije u Zadru (1903–04), Lovor (1905), Prijatelj naroda (1905), Hrvatsko pravo (1907, 1909), Dubrovnik (1908), Hrvatski pokret (1912), Narodni list (jubilarni broj 1912, 1914, 1918), Nastavni vjesnik (1912–13, 1915–21), Strossmayer (kalendar, 1912), Hrvat (1913, 1920), Obzor (1914, 1921), Hrvatska njiva (1917, 1918), Crvena Hrvatska (1918), L’Adriatico jugoslavo (1919), Vijenac (1924–25), Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu (1929), Hrvatski list (1932), Hrvatska straža (1935–37) i Hrvatski narod (1939). — Od 1907. bio je bilježnik, potom tajnik i potpredsjednik Matice dalmatinske, koju je, radi ujedinjenja hrvatskoga književnoga i kulturnoga života, uže povezao s MH. Od 1919. predsjednik je Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, od 1922. član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja«. Premda mu je dio znanstvene javnosti osporavao utemeljenost teza, historiografskim je problemima hrvatskoga srednjovjekovlja pristupao s novih polazišta, a poznavanju hrvatske prošlosti osobito je pridonio obradbom neistraženih tema te povijesno-pravnim i književnopovijesnim otkrićima. Njegov opus dosad nije potanje vrjednovan. Dio mu se ostavštine čuva u NSK (korespondencija, predavanja, koncepti rasprava, novinski članci, bilješke), dio u DA u Zagrebu. Potpisivao se inicijalima i šiframa P., K., ž., Dr. K.